Aleksandra Tomanić, direktorica Europskog fonda za Balkan, već dulje vrijeme upozorava na »zarobljene« države zapadnog Balkana, ali i »zarobljenu« Europsku uniju kojoj se te države, barem formalno, žele pridružiti, što dovodi do svojevrsne pat-pozicije u kojoj napretka u europskim integracijama na području zapadnog Balkana gotovo da i nema.

Govorite o zarobljenim državama zapadnog Balkana, ali i o zarobljenim institucijama Unije. Krenimo redom, što su zarobljene države i o kojim je zemljama riječ?

– Zarobljena država je pojam koji se već dugo koristi u kontekstu zemalja zapadnog Balkana. Čak je i sama Europska komisija, već 2018. spomenula da je u regiji vidljiv »state capture«, što je kao ocjena trebalo upaliti sve alarme.

Međutim, ništa se nije dogodilo. To je ostalo bez posljedica ili konkretnih koraka kako odrobiti države. Zarobljena država je potpuno odsustvo institucija, potpuno odsustvo javnog interesa, pravosuđa, to je potpuna privatizacija države u partijsko-političkom smislu.

Imamo situaciju kada relativno mali broj ljudi sebi doslovce u servis stavi sve mehanizme koji postoje u državi.

Postoje situacije u kojima ekonomska elita preuzme političke mehanizme, ali ovdje je obrnuto, političke elite su preuzele sve državne i veliki dio ekonomskih mehanizama, a zarobljavanje države je dovelo, na primjer u Srbiji, do toga da su vlasti 2016. u Beogradu srušile cijelu jednu ulicu tijekom noći.

Rušenje su izveli maskirani ljudi, da bi se kasnije pokazalo kako su uključene bile sve relevantne gradske službe, no nitko nije snosio posljedice. Nakon toga uslijedili su brojni drugi skandali, velike korupcijske afere koje se ne završavaju. Niti na sudu, niti s bilo kakvim drugim posljedicama po aktere.

Zarobljeni i u EU-u

Odnosi li se pojam »zarobljene države« samo na zemlje Balkana koje nisu u EU-u? Ili na sve zemlje Balkana, jer slične mehanizme vidimo i u Hrvatskoj, kao i Bugarskoj i Rumunjskoj, iako su one članice EU-a, a vidimo elemente zarobljavanja države i u drugim zemljama Unije, poput Mađarske ili Poljske?

– Ja se prije svega bavim zemljama koje još nemaju tu sreću da budu članice Unije. Cijeli proces pridruživanja Uniji kroz koji su prošle Hrvatska i druge zemlje koje spominjete, trebao je poslužiti tome da se kroz ekonomske i političke kriterije, kao i kroz preuzimanje zajedničkog zakonodavca stvore jake institucije, tržišna privreda, neovisno sudstvo i tako redom.

Zbog toga su postojali pretpristupni fondovi, a kroz godišnje izvještaje pratilo se kako koja zemlja kandidat napreduje na tom putu. Većini novih članica Unije taj je put bio nešto lakši, uz izuzetak Hrvatske, jer su one morale proći samo dvije tranzicije – političku i ekonomsku.

I to u povijesnom trenutku, kada je vladala opća euforija, kad je unutar tih zemalja vladao konsenzus da je to put kojim žele ići. Tada se činilo da taj proces ima transformacijsku moć, no danas vidimo da je ta moć bila kratkog vijeka.

Vidimo da se vratila korupcija, da su se vratili neki mehanizmi iz prošlosti i da taj proces nije trajno transformirao ta društva. Kao rezultat, vidimo i da Europska unija nema instrumente da se tome suprotstavi, nakon što zemlja postane članica.

Na Balkanu imamo dvije dodatne tranzicije, odnosno transformacije. Prva je stvaranje nacionalnih država, a druga je stvaranje mira. Tim smo se transformacijama morali baviti puno šire i detaljnije, a ne samo gledati jesmo li ispunili određene službene kriterije.

Zapadni Balkan je termin koji se kovao u nekim krugovima koji su se tim prostorom intenzivno bavili, a Unija prema balkanskim zemljama koje nisu članice vodi politiku »stabilnost ispred demokracije«.

Koliko takva politika i pristup Unije ograničavaju mogućnost zemljama zapadnog Balkana da ikad postanu članice? S jedne strane postoji načelno proces pridruživanja, a s druge strane, dopuštanjem lokalnim političkim elitama da zarobe svoje države, smanjuje im se šansa da zadovolje političke i ekonomske kriterije za ulazak.

– Prvo veliko proširenje dogodilo se u trenutku kada su stare članice htjele proširenje, a nove su imale veliku želju da se pridruže Uniji. Taj kontekst i to desetljeće mi smo na Balkanu potrošili tako što smo se međusobno ubijali pa smo propustili tu šansu, surovo rečeno.

U međuvremenu smo dočekali takozvani zamor od proširenja. U trenutnom odnosu zemalja zapadnog Balkana s EU-om imamo gotovo skroz otvorena tržišta, ali nemamo pristup strukturnim i kohezijskim fondovima koji i služe kao bafer lošim efektima tog otvaranja. Pritom imamo ogromne migracije iz regije, no to nije strano ni Hrvatskoj.

Nedosljedna Unija

Ističete da je i sama Europska komisija zarobljena. Kako?

– Kada je portfolio proširenja – za koji znamo da je osjetljiv jer nije tehnički nego vrlo politički, i za mnoge je vlade bolno da stvaraju vladavinu prava jer bi time sebi umanjile mogućnosti koje sada imaju – predan Mađarskoj, državi koju trenutno vode strukture koje i same imaju problema s vladavinom prava, zapravo smo znali što nas čeka.

Sada i otvoreno vidimo, posebno u odnosu prema Srbiji, da tu prvenstveno igraju politički interesi, a ne demokracija, vladavina prava i ostalo.

Kada su prije gotovo dvije godine povodom pregovora oko izbornih uvjeta u Beogradu bili povjerenik za proširenje i europarlamentarci, europarlamentarci su na konferenciji za novinare izjavili kako treba naći kompromis, kako nisu zadovoljeni uvjeti za slobodne i poštene izbore, kako postoje problemi sa slobodom medija i tako dalje, da bi na istoj konferenciji povjerenik za proširenje izjavio da su u Srbiji stečeni svi uvjeti za slobodne i poštene izbore.

Dakle, dvije institucije Unije imaju potpuno suprotan stav o istoj stvari na istoj konferenciji za štampu.

Sada vidimo da i predsjednica komisije Ursula von der Leyen otvoreno hvali napredak Srbije, za posjeta Beogradu. Kako nakon toga očekivati stvarne promjene u smislu demokracije, slobode medija i svih kriterija koje zemlje moraju ispunjavati za ulazak u Uniju?

– Proširenje se koristi u nacionalne i dnevnopolitičke svrhe. Pitanje proširenja važno je za cijelu regiju, ali i za ovu Komisiju koja je mandat započela s idejom da postane geopolitička institucija, a nije u stanju riješiti ni probleme u svom neposrednom susjedstvu, u stvari ne čak ni susjedstvu, jer ovih šest zemalja je potpuno okruženo Unijom, nego u srži Unije.

I to u šest zemalja koje sve zajedno imaju jedva dvadesetak milijuna stanovnika. Teško da onda možemo pričati o geopolitičkoj instituciji.

Radili ste u upravi Europske komisije za proširenje i to baš u vrijeme kad se Hrvatska pridruživala. Što se suštinski promijenilo u postupku pridruživanja, je li tad to bilo više političko pitanje nego tehničko?

– U ožujku 2011. godine Komisija je izdala izvještaj o stanju vladavine prava u Hrvatskoj, u kojemu stoji da Hrvatska još nije u potpunosti spremna. Dva mjeseca kasnije, na sastanku Europske pučke stranke u Zagrebu, svečano se zaključuje kako je Hrvatska ispunila sve uvjete i kreće proces potpisivanja ugovora.

Danas vidimo da je i Komisija ispolitizirana, da na primjeru Srbije žmiri na očite nedostatke. Nekada je Europska komisija bila realni, neutralni, objektivni, nazovimo ga sud, koji se trudio nalaziti objektivni centar u svom izvještavanju.

Siromašni susjedi

S druge strane, problemi u zemljama zapadnog Balkana koji objektivno koče njihov napredak u pristupu Uniji više su nego očiti, u gotovo svim segmentima. No, slični problemi s vladavinom prava, autokratskim režimima, korumpiranim pravosuđem i tako dalje postoje i u nekim zemljama koje su postale članice Unije. Zašto je njima to uspjelo?

– Uz sve probleme koje sam spomenula u kontekstu zarobljenih država, zemlje zapadnog Balkana suočavaju se i s problemom ogromnog siromaštva koje je ujedno i jedna od najvećih prepreka.

Nikome u Uniji ne trebaju takvi problemi, jer bi to značilo da bi se ovdje morao slijevati velik novac, a ujedno se boje da bi se još više stanovnika doselilo u razvijene države Unije. O tome se premalo govori, jer se ne uklapa u koncept vladajućih partija i njihovih vođa, o prosperitetu, rastu BDP-a i tako dalje.

Što se nekih zemalja Unije tiče, poput Poljske ili Mađarske, kod njih se dogodio ogroman regres u odnosu na vrijeme kad su postajale članice. Tada su bile modernije, prosperitetnije i konsolidiranije demokracije nego što su to danas.

Nemile scene s granice Poljske i Bjelorusije nisu baš u skladu s vrijednostima EU-a, kao ni zabrana abortusa koja je dovela do toga da žene u 21. stoljeću umiru nepotrebno. Transformacijski efekti procesa pridruživanja nisu bili dugoročni, a EU nema mehanizme za nadzor nad demokratskim procesima jednom kad država postane članica.

Ali sada vidimo kako Unija hvali i nedemokratske režime izvan same Unije, poput Srbije, da se opet vratimo na posjet Ursule von der Leyen Beogradu. Odakle toliko pohvala zemlji koja ima sve simptome zarobljene države o kojima govorite?

– To je dobro pitanje. Bilo bi zanimljivo saznati tko je pisao njen govor, jer ona je tim govorom doslovce pogazila barem dvije godine rada kompletnog civilnog sektora u Srbiji, kao i ocjene međunarodnih institucija, pa i izvještaje vlastite kuće.

Civilni sektor godinama poručuje kako nema pomaka, da su mediji pod velikim utjecajem s jedne, i velikim pritiskom s druge strane, da pravosuđe nije slobodno itd. i onda dođe predsjednica Komisije i kaže, citiram: »Dragi Aleksandre, čestitam na fantastičnim reformama koje su se dogodile pod tvojim vodstvom«.

Zaista ne znam kako to objasniti. Kako sada govoriti o problemima u pravosuđu ili medijima?

Regionalna solidarnost

Kako je u trenutnim okolnostima raditi na europskim integracijama i regionalnoj suradnji? Koliko je moguće išta postići u takvim okolnostima?

– Europski fond za Balkan se prije svega bavi europskim integracijama regije i regionalnom suradnjom. Europske integracije su de facto stale. Europska unija je zadnjih godina, nažalost, uspjela odvratiti i one liberalne, moderne građane od vjere u Uniju.

U regionalnom istraživanju koje smo radili ove godine, postotak podrške eventualnom članstvu u Europskoj uniji je najmanji u Srbiji. To je izuzetno tužan poraz Unije. Pored regionalne suradnje, istinski regionalnih, dakle zajedničkih tema, jako nam je važna dimenzija regionalne solidarnosti jer dijelimo previše zajedničkih problema.

Postoji li regionalna solidarnost?

– Postoji. Posebno na određenim temama. Važno je te ljude koji na njima rade identificirati, povezati i podržati. Mi smo s partnerima iz Instituta za angažiranu demokraciju pokrenuli jedan proces koji se zove Inicijativa za angažiranu demokraciju, u kojem zajedno sa lokalnim akterima radimo na njihovom osnaživanju i povezivanju.

Pokušavamo stvoriti regionalnu infrastrukturu koja bi njima bila na usluzi jer često nemaju dovoljne resurse i kapacitete za svoje lokalno djelovanje i moramo ih podržati u toj regionalnoj dimenziji, koju svi vide kao izuzetno važnu.

Ima li, da zaključimo, nade da će ovakve zemlje zapadnog Balkana ući u ovakvu Europsku uniju?

– Nadam se da hoće, ali ne ovakve, a nadam se ne i u ovakvu Europsku uniju, nego u puno bolju. Sama Europa danas je zapala u velike probleme i više nije kao devedesetih, kad smo u EU gledali kao u svjetionik demokracije, ljudskih prava i slobode medija.

Unija to u ovom trenutku više nije. Zbog toga je zaokupljena samom sobom, ali nadam se da će opet postati to što je bila, a onda se nadam i da će u takvoj Uniji biti mjesta i za nas.

Ako ne radiš ništa da se stvari promijene, postaješ suučesnik

U Srbiji policija čuva mural s likom ratnog zločinca Ratka Mladića, u Hrvatskoj Gradsko vijeće Karlovca imenuje most nazivom postrojbe čiji je pripadnik osuđen za ratni zločin na istom tom mostu, u Bosni je teško i nabrojiti takve situacije u kojima su ratni zločinci ujedno i heroji. Kako zaustaviti takve pojave, kad im potpora dolazi izravno s razina državnih institucija?

– Ali to je zarobljena država, baš to. Mural Ratka Mladića čuvaju huligani uz podršku države i ne dozvoljavaju stanarima da odluče što će biti na njihovoj fasadi, odnosno njihovoj privatnoj imovini. Mostu je ime dalo Gradsko vijeće.

U Bosni neke poruke te vrste dovode do retraumatizacije. Zato je regionalno povezivanje važno, da osnažimo jedni druge u stvaranju boljeg društva. Za ovu borbu treba puno snage, moramo jedni druge podržati, da znamo da nismo sami.

Nakon trideset godina iste borbe na ovim prostorima, često se postavlja pitanja smisla. Što radimo, zašto, ima li to ikakvog smisla… Ako ne radiš ništa da se stvari promijene, postaješ suučesnik, a to je, vjerujem, zadnje što želimo.

EU se mora probuditi dok opet ne bude prekasno

U zadnje vrijeme ponovo su sve glasniji pozivi na rat i ratna retorika, primjerice u Sjevernoj Makedoniji, ali sve više i u Bosni i Hercegovini. Može li se ta kriza preliti i na susjedne zemlje, može li ponovo doći do rata?

– Ogromnu odgovornost za političku krizu koju vidimo u Sjevernoj Makedoniji snosi Europska unija. Makedonci su zbog europske perspektive promijenili ime države, a sada ih jedna zemlja članica blokira i nitko ne može ništa.

Kosovo je još 2018. godine ispunilo sve kriterije za ukidanje viza, tri godine kasnije i dalje im trebaju vize. U Bosni se u zadnjih dvadeset godina nije ovoliko govorilo o ratu kao danas. Pričali smo dosta o Srbiji, ali problemi koje imamo su puno širi, oni se odnose na cijelu regiju, a Europska unija ne uspijeva se nositi s tim problemima.

Unija se mora probuditi, prije nego što još jednom bude prekasno. Jednom je već bilo prekasno, to nam se ne smije ponoviti. Europska unija ima odgovornosti ovdje, jer ovo trenutačno nacionalističko divljanje se može direktno povezati s gubitkom kredibiliteta europske perspektive i krizom procesa proširenja, jer kritike iz Bruxellesa nemaju više veliku težinu.