U trenutku dok cijeli niz zemalja pokušava evakuirati stotine svojih građana koji su ostali »zaglavljeni« u zemljama Bliskog istoka, malo tko je svjestan da je upravo iz Teherana prije četrdeset i sedam godina, organizirana najkompleksnija operacija izvlačenja talaca u povijesti. Operacija koju nije organizirala vlada neke zemlje, već Ross Perot, bogati poslovni čovjek i, u to vrijeme, budući kandidat za američkog predsjednika koji je u jednom trenutku ozbiljno ugrozio šanse Busha i Clintona na biralištima.

Perotova tvrtka EDS bila je, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uz IBM, jedna od vodećih svjetskih računalnih kompanija. Jedan od većih klijenata bio je i Iran, u to vrijeme izuzetno bogata i SAD-u privržena monarhija pod vladavinom šaha Mohammeda Reze Pahlavija.

EDS je u Iranu provodio uvođenje sustava računalne obrade podataka za iranski socijalni sustav, ogroman posao koji je trebao ustrojiti datoteku za, tada, oko sedamdeset milijuna stanovnika, od kojih barem polovina nije imala potrebne dokumente niti je uopće bila upisana u nekakav popis. Siromašni seljaci, pastiri u pustinjama središnjeg Irana, mali farmeri…

Malo tko od njih je bio službeno uopće uveden na popis stanovnika ili državljana, a EDS-ov sustav trebao je to objediniti na jednom mjestu. Zbog toga je Perot preko EDS-a u Teheranu otvorio svoj ured sa stotinjak ljudi kojega su vodili njegovi američki zaposlenici.

SMJENA REŽIMA

Informatizacija socijalnog sustava išla je relativno glatko nekoliko godina, no 1978. počinje islamska revolucija. Šah je još uvijek bio u svojoj palači Niavaran na sjeveru grada, ali na ulicama se osjećalo kako promjena vrlo brzo dolazi. Blokade na ulicama, svakodnevni sukobi prosvjednika i policije, zapaljena vozila… Sve je to bila svakodnevna slika Teherana.

U tom trenutku, kada je već bilo prilično jasno kako je smjena režima pred vratima, dio sudskih dužnosnika pokušava si osigurati poziciju pred islamskim režimom koji neminovno dolazi. A najbolje će to, računali su, uspjeti »pokazivanjem zubi« Amerikancima koji su tada, kao i danas, promatrani kao krivci za sve loše u Iranu.

Samo tri dana prije nove 1979. godine, iranski državni odvjetnik poziva na razgovor Billa Gaylorda i Paula Chiapparonea, dvojicu najviših EDS-ovih dužnosnika koji su u to vrijeme bili u Teheranu.

Tražio je da mu razjasne financijske okolnosti cijelog projekta koji se mjerio u desecima milijuna tadašnjih dolara. Kako je cijeli ugovor bio vrlo kompleksan, Amerikanci su mu pokušali pojednostaviti stvar i objasniti ključne elemente.

Ovaj razgovor završio je neočekivano. Državni odvjetnik poziva policajce te Chiapparonea i Gaylorda baca u pritvor pod optužbom mita i korupcije, određujući pri tome kauciju od 12,5 milijuna dolara za njihovo puštanje na slobodu.

Vijest o uhićenju svojih zaposlenika Ross Perot doznao je u svojoj kući u Teksasu. Iako je bio svjestan, bar je tako tvrdio, kako su optužbe za korupciju izmišljene, odmah je pokušao učiniti sve kako bi dvojicu svojih ljudi izvukao iz zatvora u kojem su bili zatočeni s iranskim kriminalcima, silovateljima i džeparošima.

Nazvao je američki State Department, kontaktirao veleposlanstvo SAD-a u Teheranu i obratio se političarima s kojima je imao veze u Washingtonu.

No bez uspjeha. Američko veleposlanstvo nalazilo se u svojevrsnom stanju »ni rata ni mira«, a političari do kojih je uspio doći nisu imali stvaran utjecaj na iranske vlasti čiji je pravosudni sustav već bio u rasulu. Do ministra pravosuđa u Teheranu u tim se okolnostima nije moglo ni doći.

PRETRPANE ĆELIJE

U takvim okolnostima Perot osobno odlazi u Teheran u posjet dvojici zatvorenika. Ono što je vidio, tvrdio je godinama kasnije, doslovno ga je prestravilo.

Gaylord i Chiapparone bili su pritvoreni u zatvoru Qasr, najvećem zatvoru u Iranu, svojevrsnoj tvrđavi smještenoj u središtu grada.

Zatvoru koji je u proteklih pola stoljeća bio jedno od najozloglašenijih mjesta u cijeloj zemlji.

Ross Perot / ROSSPEROT.COM

Pet metara visoki zidovi opasani na vrhu bodljikavom žicom, tornjevi sa stražarima oboružani automatskim strojnicama, kompleks premrežen prolazima s čeličnim rešetkama držao je izvan lišenim slobode oko 10 tisuća zatvorenika, mahom teških kriminalaca i jasno je bilo kako dvojica američkih poslovnjaka prolaze teške dane. Buka i vika koji su dopirali iz zatvora, saznanje da u pretrpanim ćelijama zatvorenici spavaju na podu činili su crnu sliku još tamnijom.

Po povratku u SAD Perot je istoga dana pokušao organizirati plaćanje kaucije kako bi njegovi ljudi izašli na slobodu, no pokazalo se da to neće biti jednostavno. Bilo je vrijeme novogodišnjih blagdana, institucije u Iranu praktički nisu radile, a još veći problem bio je pronaći banku koja bi primila uplatu od 12,5 milijuna dolara od Amerikanaca za oslobađanje ljudi optuženih za korupciju.

Svi su znali da se u sljedećim tjednima očekuje promjena vlasti i nitko od bankara nije želio učiniti ništa što bi moglo izgledati kao usluga Amerikancima, koji su već bili na meti islamističkih skupina.

Nakon nekoliko dana bezuspješnih pokušaja, kada je shvatio da plaćanje kaucije neće biti uspješno, a da političke veze »ne rade«, Perot se odlučio na nešto potpuno neočekivano. Pravila više ne vrijede. Organizirat će odred komandosa koji će upasti u zatvor Qasr, izvući Gaylorda i Chiapparonea na slobodu i izvući ih iz Irana.

UMIROVLJENI SPECIJALAC

Perot je osobno poznavao legendarnog pukovnika Arthura »Bulla« Simonsa, čuvenog zapovjednika američkih specijalnih postrojbi koji se proslavio u Vijetnamu vodeći osobno napad na Son Tay.

Simons je u vrijeme kada ga je Perot nazvao već bio u mirovini, na rubu psihičkog rastrojstva. Supruga, za koju je bio vrlo vezan je umrla, a Simons je živio sam na svojoj farmi okružen s petnaestak pasa. Pomišljao je povremeno na samoubojstvo. Poziv Perota, kojim ga je zatražio da organizira spasilački odred, odmah je prihvatio. Jer spašavajući druge, Simons je spašavao sebe.

Ross Perot, Bill Gaylord, Paul Chiapparone i Arthur »Bull« Simons

Simons je doletio na Perotovo imanje u Teksas gdje je odmah izgrađena smanjena replika zatvora, a pukovnik je počeo s formiranjem spasilačkog odreda. Sudjelovanje je ponuđeno zaposlenicima EDS-a koji su imali vojnog iskustva i koji su proveli neko vrijeme u Teheranu. Naravno, nitko nije bio prisiljavan, ali svi su oni znali Gaylorda i Chiapparonea i željeli su pomoći svojim prijateljima iako im nitko nije jamčio sigurnost.

U sljedećih nekoliko dana Simons je svoje ljude kratko obučio s planom upada u zatvor, obučio ih učinkovitoj uporabi oružja, pištolja i noža, razradio je taktiku. I već sredinom siječnja 1979. odred je otputovao u Teheran.

Smjestili su se u iznajmljenoj kući koju je do nedavno koristio jedan od njihovih kolega iz EDS-a koji se nedugo prije vratio u SAD. Cilj je bio privlačiti što manje pažnje, a da je odred u Teheranu znalo je samo nekoliko Iranaca, zaposlenika ureda za koje se procijenilo kako su lojalni i znaju čuvati tajnu.

Jedan od njih, Rasheed (izmijenjeno ime, stvarni identitet i danas mu je tajan), služio je kao bliski vodič.

Kroz barikade na ulicama i prosvjede koji su se rasplamsavali tijekom cijeloga dana vodio je Simonsa do zgrade zatvora, pronalazio rute za bijeg iz grada, pronalazio vozila koja će koristiti…

Kada ga je Rasheed doveo do zgrade zatvora Simons je shvatio da izravnim napadom neće učiniti ništa. Zatvor je bio prejako čuvan i nekoliko napadača s pištoljima nije imalo šanse. Promijenio je taktiku, a ideja je bila da masa prosvjednika osvoji Qasr.

REŽIRANI PROSVJED

Uz pomoć Rasheeda organizirao je prosvjede u blizini zatvora, a kada su se prosvjedi rasplamsali, Rasheed je nagovorio masu da krenu na Qasr. U relativno kratko vrijeme deseci tisuća prosvjednika okupili su se ispred zatvora, a stražari su nakon sat vremena opsade, svjesni kako režim šaha uskoro pada i ne želeći se zamjerati novim vlastima, otvorili vrata ove tvrđave.

Svi su zatvorenici izašli na slobodu, a Simons i njegovi spasitelji uspjeli su među njima pronaći Gaylorda i Chiapparonea te ih odvesti na sigurno mjesto. Amerikanci su bili na slobodi, no još uvijek u Iranu. I trebalo je sada izaći iz zemlje…

Kada je čuo za pad zatvora Qasr, iranski državni odvjetnik objavio je tjeralicu za dvojicom Amerikanaca jer njih je vidio kao svojevrsno osobno jamstvo bliskosti novom, islamističkom režimu.

Nakon oslobođenja – Ross Perot, Bill Gaylord i Paul Chiapparone

Odmah je svim policijskim postajama u zemlji, svim patrolama proslijeđen njihov opis s naznakom da je njihovo uhićenje najveći prioritet.

Istovremeno, Simons je počeo s organizacijom izvlačenja ekipe iz Irana. Kao najsigurniji put izabrao je put Land Roverima prema Turskoj, put od oko tisuću kilometara kroz snijegom zametene planinske ceste sjeverozapadnog Irana. Uz pomoć novca kojim su potplaćivali patrole koje bi ih zaustavile, ali i uz pomoć Rasheeda koji je krenuo s njima noseći krivotvoreno pismo kojim im religijski vođa dopušta prolaz, stigli su do granice s Turskom.

HAVARIJA AVIONA

Pri dolasku u grad Van smjestili su se u hotel, no kako nisu prolazili uobičajenim graničnim prijelazom, već su u Tursku ušli ilegalno, u hotel dolazi policija.

Kada su u pretresu kod Simonsa našli preko milijun dolara gotovine, novca kojim su plaćani troškovi akcije, bacaju ga u zatvor, no Perot uspijeva osigurati njegovo puštanje.

Šalje po ekipu i Rasheeda zrakoplov u Van, ali na letu prema SAD-u zrakoplov doživljava havariju i prisilno se spušta, u posljednji tren, na zračnu luku u Londonu…

Jedna od najspektakularnijih akcija izvlačenja talaca u povijesti završila je uspješno i bez žrtava.

U Teheranu su nekoliko mjeseci kasnije, iranski studenti zauzeli američko veleposlanstvo i uzeli 52 taoca koji su bili pritvoreni puna 444 dana. Tadašnji predsjednik Carter pokušao je organizirati akciju izvlačenja, no ona je završila neslavno.

Helikopteri s komandosima koji su trebali osloboditi taoce i izvući ih iz Irana sudarili su se u pustinji, a cijela je akcija propala. No Carter tada nije imao pukovnika Simonsa na raspolaganju…