Shirin Ebadi iranska je odvjetnica koje je 2003. godine dobila Nobelovu nagradu za mir. Nakon što je diplomirala pravo u Teheranu 1969. godine postala je prva sutkinja u povijesti Irana i prva žena predsjednica sudskog odjela. Poslije islamske revolucije 1979. godine više nije mogla obavljati taj posao zato što je žena. Prvo je degradirana na razinu tajnice odjela kojemu je bila predsjednica, a potom je unaprijeđena u pravnu savjetnicu. Vlasti su višekratno odbijale njene zahtjeve da joj se dopusti otvaranje odvjetničkog ureda, a 1993. konačno je uspjela odvoriti ured. 

U odvjetničkoj karijeri često je pro bono branila disidente, intelektualce, osobe koje je režim smatrao političkim protivnicma. Osnovala je Centar za obranu ljudskih prava, a u žarištu tog Centra bila su prava žena, manjina i političkih protivnika režima. Magazin Forbes uvrstio ju je 2004. godine na listu 100 najutjecajnijih žena na svijetu. Zbog svog je angažmana često imala problema s vlastima, a njen je Centar za obranu ljudskih prava bio zatvaran. Sredinom 2009. godine, u vrijeme nemira koji su izbili nakon predsjedničkih izbora na kojima je ponovno pobijedio Mahmud Ahmadinedžad, napustila je Iran i od tada živi u Velikoj Britaniji. 

Ovoga tjedna posjetila je Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju u sklopu skupine žena koju su predvodile tri dobitnice Nobelove nagrade za mir (uz nju još i Tawakkol Karman iz Jemena i Jody Williams iz Sjedinjenih Američkih Država. Posjetila je izbjegličke kampove u te tri zemlje.

Uhićenje novinara

Kakva je situacija u Iranu. Predsjednika Hasana Rohanija smatra se mnogo umjerenijim nego što je bio njegov prethodnik Mahmud Ahmadinedžad kojega se smatralo jastrebom i tvrdolinijašem. 

– Jedina razlika između Rohanija i Ahmadinedžada jest u tome što se Rohani zna smijati, a Ahmadinedžad to nije znao.  Dovoljno je pogledati stanje ljudskih prava u Iranu da bi se zaključilo da je stanje isto, a također je isto i kada je riječ o međunarodnoj politici. Isključivo zbog ekonomskih sankcija vlada Irana je potpisala nuklearni sporazum. 

Ali nuklearni sporazum između Irana i Grupe 5+1 mnogi su ocijenili kao veliki korak naprijed u međunarodnim odnosima. 

– Činjenica da je jedna žena imenovana za ambasadoricu po prvi put u povijesti Islamske Republike je vrlo dobra. No, u Iranu postoje diskriminacijski zakoni protiv žena. Tako i ta ambasadorica, kao i svaka druga žena, mora dobiti pisano dopuštenje svog muža da napusti Iran. Ona je još uvijek u Teheranu i to je istina o ambasadorici. Ambasadorica koja mora dobiti dopuštenje svog supruga da napusti zemlju i nije baš pravi ambasador. Dat ću vam primjer i iz sporta. Ženska odbojkaška reprezentacija Irana putovala je na utakmicu u inozemstvo, a suprug nije dopustio kapetanici te reprezentacije da putuje. Dakle, ništa se nije promijenilo. 

Vrhovni vođa

Vratimo se na nuklearni sporazum iz Beča. Što taj sporazum može promijeniti u ekonomiji i društvu Irana? Teheran neprestano posjećuju strane delegacije, očekuju se velike strane investicije. Može li to biti uzrok promjena?

– Istina je da su mnogi strani trgovci, i europski i američki, posjetili Iran, ali do sada nikakvi ugovori nisu potpisani. Oni žele sklapati trgovačke ugovore, ne žele investirati u Iran. Razlog za to je to što nisu sigurni hoće li Iran biti ekonomski sigurna zemlja. Naravno da nisam protiv trgovine, ali ta trgovina neće mnogo pomoći ekonomskom stanju u Irana. 

Dakle, svi čekaju prosinac i ukidanje sankcija?

– Točno, svi čekaju. 

Što je prethodilo nuklearnim pregovorima? Čini se da bi oni bili nemogući bez dopuštenja vrhovnog vođe Alija Hamneija, a predsjednik Rohani, ministar vanjskih poslova Džavad Zarif i drugi bili su vrlo važni pregovarači. 

– Prema ustavu Irana vrhovni vođa ima svu moć. Bez njegovog dopuštenja ništa se ne događa. To je zašto kažem da nema razlike između Rohanija i Ahmadinedžada, osim u smješku. Sva moć je u rukama vrhovnog vođe, a pregovori su, kao što sam rekla, posljedica ekonomskog pritiska na Iran. 

Kako ocjenjujete ulogu Irana u Siriji? Iran podržava Asada, a poznata je i velika uloga generala Sulejmanija u Siriji. 

– Od prvog dana kada su ljudi izašli na ulice i to u mirnim demonstracijama, Asad je počeo pucati na njih. Na žalost, od tog dana, dakle od početka pobune stanovništva, iranska vlada jasno je poručila da neće dopustiti da Asadov režim kolabira. Iranska vlada je Asada financirala, slala oružje i vojsku. Osim toga, Iran je zatražio i da Hezbolah iz Libanona pomogne Asadu. Intervencija Irana rezultirala je građanskim ratom u Siriji. 

Mislite da bi bez iranske intervencije Asadov režim kolabirao?

– Sto posto. 

Bombardiranje knjigama

Stanje u Iraku i Siriji posljednjih godina pogodovalo je nastanku Islamske države. Prije nekoliko mjeseci kazali ste da bombe nisu dovoljno efikasno sredstvo u borbi protiv IS-a jer se ne radi samo o terorističkoj organizaciji nego i o ideologiji. Predložili ste da se područje koje kontrolira IS bombardira knjigama. Mislite li, nakon nedavnih događaj u Parizu, i dalje isto? 

Spomenuli ste korijene terorizma. Što su ti korijeni?

Oduzeta imovina

ŽIvite u Velikoj Britaniji više od šest godina. Možete li zamisliti svoj povratak u Iran?

– Razlog zašto živim izvan Irana nije strah od toga da ću biti zatvorena. Bila sam u zatvoru i znam da to mogu izdržati. Za Irance sam mnogo korisnija ako nisam u zatvoru, mogu biti glas Iranaca ostatku svijeta. 

Što je s vašim suprugom i sestrom koji žive u Iranu?

– U pokušaju da me ušutkaju vlada mi je oduzela imovinu i prodala ju na aukciji. Uhitili su mog supruga i sestru i zakratko ih držali u zatvoru. Radim na memoarima, bit će objavljeni u ožujku. Moj cilj je tom knjigom pokazati kakva je vlada Irana.  Kada mene, dobitnicu Nobelove nagrade za mir tako tretiraju, što rade novinarima, studentima. 

Znate li gdje je vaša Nobelova medalja? Je li i ona prodana na aukciji?

– Jedino što su mi vratili je ta medalja i to zbog vrlo ozbiljnih primjedbi norveške vlade. Oduzeli su mi kuću koju sam naslijedila od oca, kao i imovinu koju sam kupila za nevladinu organizaciju koju sam osnovala.