William Burns, direktor Centralne obavještajne agencije (CIA), početkom travnja nenajavljeno je odletio u glavni saudijski grad Rijad gdje se sastao s princem prijestolonasljednikom Mohamedom bin Salmanom te kolegama iz obavještajnog svijeta, glasila je sažeta vijest koju su prema informaciji iz neimenovanih izvora vodeći zapadni mediji prenijeli krajem prošlog tjedna. U službenoj, dosadnoj verziji događaja pribavljenoj od uvijek zaposlenog »američkog dužnosnika«, stajalo je kako je bivši američki ambasador u Rusiji pred domaćinima istaknuo svoju »predanost obavještajnim operacijama, pogotovo u područjima poput antiterorizma«, no nitko se, pa tako ni redovito poslušni stenografi iz najtiražnijih dnevnika, nije imao volje pretvarati da je pitanje struke bilo prvo na agendi ovog izvanrednog posjeta.

Spomenuvši Burnsovo jadanje bin Salmanu kako se SAD osjeća »ostavljenim u mraku« od strane svojih dugogodišnjih savjetnika, dežurni su reporteri natuknuli kako je čovjek od Bidenovog povjerenja otvoreno priznao da administracija američkog predsjednika pati od sindroma zvanog FOMO. Kod nas poznat kao »strah od propuštanja«, FOMO se u Zapadnom krilu Bijele kuće pojavio nakon što je Saudijska Arabija posredstvom Kine sklopila diplomatski sporazum s Iranom bez da o istom posluša savjet ili tek unaprijed obavijesti globalnog hegemona.

Frustrirana saudijskim mirovnim potezom – koji je jedan od imenovanih, no ne i važnijih analitičara State Departmenta nazvao »srednjim prstom Joeu Bidenu« – američka je vlada počela kmečati i bacati igračke pa obznanila kako je u more pred Iranom, starosjediocem svih svojih crnih lista, postavila nuklearnu podmornicu USS Florida, valjda kao pokušaj psihološkog nošenja s rapidnim padom utjecaja u zapadnoj Aziji.

Bliski susreti rivala

Sporazum Saudijske Arabije i Irana, kojim su nakon sedam godina zamrznutih odnosa ponovo uspostavljene diplomatske veze i dogovoreno hitno otvaranje međusobnih veleposlanstava između dvije najveće regionalne sile, mnogi su analitičari interpretirali kao puknuće neočekivanog groma iz vedra neba. Prvi je prasak stigao prošlog mjeseca, kada su na pregovorima u Pekingu dva izaslanika nacionalnih sigurnosnih vijeća i njihov posrednik, vodeći kineski diplomat Wang Yi, potpisali izjavu u kojoj se Saudijska Arabija i Iran obvezuju poštovati nacionalnu suverenost druge zemlje i provoditi politiku nemiješanja u tuđe interne poslove.

Međutim, prošlog je tjedna isti grad bio poprište još konkretnijih i još važnijih pregovora na kojem su trojica ministara vanjskih poslova, iranski Hossein Amir-Abdollahian i saudijski Faisal bin Farhan Al Saud uz medijaciju kineskog Qin Ganga, sredili detalje oko diplomatskih protokola, složili se oko uspostavljanja institucionalnih kontakata i viznog režima za građane i biznismene te načelno dogovorili okvire suradnje na ekonomskom planu koja će se nesumnjivo intenzivirati u doglednom roku.

Važnost ovih sastanaka i političkih približavanja gotovo je nemoguće precijeniti. Saudijsko pomirenje s Iranom, nešto što je do samo prije nekoliko mjeseci izgledalo nezamislivo, sada je postalo povijesni trenutak kojim se označava ulazak u eru nade i iščekivanja za čitav arapski svijet.

Definitivna promjena kursa u Rijadu rezultat je reevaluacije vlastitih interesa, ciljeva i metoda, kao i posljedica prepoznavanja da beskompromisne politike, niska podmetanja, razrušeni odnosi, neprincipijelni sukobi i poticanje političko-ekonomskih nestabilnosti, brutalni i brojni ratovi, neprijateljska atmosfera i višedesetljetna razjedinjenost regije nisu uspjeli polučiti pretjeranu korist, niti za političke i ekonomske elite monarhija i autokratskih režima, a još manje za desetke milijuna tamošnjih stanovnika.

Podmuklim politikama kojima se profit traži na tuđoj nevolji, poput velikodušnog financiranja Al Kaide, Al Nusre, Tahrir Al-Shama, Džaiš Al-Islama i ostalih fundamentalističkih skupina, šverca oružja ili nasilnog ucjenjivanja političkih suparnika, jednom je jednostavno morao doći kraj, što je prekid koji se nije dogodio zbog prosvjetljenja njihovih kreatora, već zbog promašenosti investicija koje nisu vidjele povrata. Točnije, posvemašnjih poraza koje su na bojnom polju doživjeli religijski ekstremisti.

U posredničkom podržavanju suprotstavljenih grupacija u Siriji, Jemenu, Iraku i Libanonu, prevagu nad dosad agresivnom Saudijskom Arabijom i njenim partnerima nedvojbeno je odnio oprezni i pretežito defenzivni Iran, pa je ova nadmoć glavni faktor s kojim treba računati daljnje bilateralno zbližavanje. Stoga oko ovog razvoja ne treba imati iluzija. Premda iznimno brz rasplet situacije obećava, pred ove dvije zemlje nalazi se dug put do formiranja prijateljstva, uz puno posla, kompromisa, pozavršavanja svih proxy sukoba i nadoknađivanja izgubljenog vremena.

Jedna od tema koju dvojac neće moći zaobići ona je američkih sankcija na iransku ekonomiju koje će Saudijska Arabija, ukoliko ima ozbiljne namjere za ostvarivanje plodonosne ekonomske razmjene, biti prisiljena prekršiti i to na nezadovoljstvo Washingtona. Međutim, saudijska diktatura i iranska autokracija zasad se pokazuju fleksibilnijima od kvazidemokratske birokracije. Državni susret dvojice vrhovnih vođa već je najavljen: iranski predsjednik Ebrahim Raisi javno je prihvatio poziv za posjet Rijadu koji mu je uputio saudijski kralj i prinčev otac Salman bin Abdulaziz, a ovaj povijesni sastanak trebao bi se održati ovog ljeta.

Kraj mrcvarenja Jemena

Drugi saudijski mir koji se također razvija brzinom munje onaj je s najdalekometnijim posljedicama. Poslije devet godina rata u Jemenu, tijekom kojeg najbogatija zemlja regije nije uspjela pokoriti daleko najsiromašniju, saudijski državni vrh i jemenska revolucionarna vlast Ansarallah, poznati kao i Huti, zajedno su dogovorili prekid vatre dok traje sveti mjesec Ramazan, a prošlog vikenda u jemenskom glavnom gradu Sanaa započeli i pregovore oko njegovog neograničenog produljenja.

Rat koji je Saudijska Arabija zajedno s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i obilatom pomoći zapadnog naoružanja pokrenula protiv svrgavatelja Saudijcima lojalne vlasti, prema ocjeni UN-a stvorio je »najveću svjetsku humanitarnu krizu« s gotovo 400 tisuća mrtvih, milijunima raseljenih i barem dvadesetak milijuna gladnih i životno ugroženih u zemlji od tridesetak milijuna stanovnika.

Premda tehnološki mnogo naprednija, vojska Saudijske Arabije u Jemenu je doživjela sramotan poraz, a vladajuća dinastija Saud nije ostvarila svoje primarne ciljeve – gušenje pokreta Ansarallah i vraćanje na vlast bivšeg jemenskog predsjednika Hadija. Suočena s ogromnim političkim i strateškim promašajem rata koji će, uz apokaliptične razmjere ljudske patnje, biti zapamćen po svom potpunom besmislu, Saudijska Arabija krenula je u pregovore o okončavanju zračne i morske blokade Jemena s čelnikom jemenskog Vrhovnog političkog vijeća Mahdijem al-Mashatom.

Razgovorima u Republikanskoj palači u Sanaai posreduje susjedni Oman, zasad bez uključenosti UN-a, američkih ili kineskih diplomata, no to bi se uskoro moglo promijeniti jer je Bijela kuća javno podržala ove napore, a pretendenata za prestižno mjesto mirovnih zaslužnika ionako ne nedostaje.

Sljedeći logični i očekivani koraci bit će povlačenje saudijske vojske iz okupirane istočne polovice Jemena i vojske Emirata s južnog dijela teritorija, ispregovaranje političkog dogovora oko konačnog završetka rata i planiranje obnove ove ekstremno siromašne i devastirane zemlje.

Situaciji u Jemenu uvelike bi trebao pridonijeti saudijski dogovor s Iranom koji će sukobe dodatno deeskalirati, a potreba za velikom rekonstrukcijom mogla bi biti primamljiva za kapital arapskih šeika, ali i kinesku razvojno-trgovačku inicijativu Pojas i put koja bi Jemen mogla prepoznati kao važan most Azije i Afrike.

Čudesan ramazan

Ključan uvjet za novo preslagivanje karata na arapskom poluotoku i šire bila je pobjeda sirijskih vlasti na čelu s Bašarom Al-Asadom protiv Daeša i izvana financiranih skupina s obje strane linije koja razdvaja teroriste i ekstremiste od »umjerenih pobunjenika«. Premda građanski rat u Siriji još nije službeno okončan jer naftom i pšenicom bogati sjeveroistok zemlje i dalje okupiraju kurdske milicije i američke trupe, a područje oko grada Idliba ostaci salafističkih boraca, Asad je uz partnerstvo Rusije i Irana kontra očekivanja uspio ostvariti vojni trijumf koji slijedi aktualna diplomatska ofenziva.

Saudijski kontakti s Asadovom vlasti, šikaniranim režimom s kojim nitko na poluotoku nije htio imati posla, sve do ove srijede bili su neslužbeni, a zatim je sirijski ministar vanjskih poslova Faisal Mekdad stigao u Džedu kod svog kolege na prvi sastanak ove razine od 2011. godine.

Prema priopćenju saudijskog ministarstva, ovi se razgovori tiču uspostave političkog rješenja za »zajedničku sigurnost i stabilnost Sirije, povratak sirijskih izbjeglica i osiguravanje humanitarnih koridora« u zemlji koja je povrh svih ratnih razaranja u veljači pretrpjela seriju smrtonosnih potresa. Također, u zajedničkoj potpisanoj izjavi dvojice ministara spomenute su nužnosti prekida sirijske izolacije, jačanja sirijskih institucija i, najvažnije, uspostavljanja državne kontrole nad svim sirijskim teritorijima, što je novi saudijski stav.

Nažalost, američke sankcije još uvijek drastično onemogućavaju svaki ozbiljni oblik rekonstrukcije Sirije, ponajprije onaj infrastrukturni zbog blokade uvoza građevinskog materijala, no nova politička previranja sa sobom donose investicijski potencijal. Asad je u ožujku u Abu Dhabiju održao neobično emotivan sastanak kod emiratskog vođe Mohameda bin Zayeda, a očekuje se i njegov dolazak na svibanjski samit Arapske lige. Reaktivacija sirijskog članstva u ovoj organizaciji označila bi ponovnu integraciju Damaska u regiju teritorijalno i politički dominiranu Saudijskom Arabijom.

Pogled prema Istoku

Iznimna potražnja za diplomatima na saudijskom tržištu ovih tjedana prati transformaciju tamošnje vanjske politike. Osvježena saznanjem da su suradnja i obostrani interes najefikasniji načini vođenja međunarodnih odnosa, bin Salmanova klika u svetom mjesecu ramazanu napravila je tri značajna mirovna pomaka zajedno s tri suparničke države. Međutim, svježi impuls dobrosusjedstva u kući Sauda bio bi usko ograničen da nije stigao s novim okolnostima u globalnoj politici koje pred gotovo sve države svijeta postavljaju mogućnost za nova opredjeljenja i formiranje novih savezništava.

Vidjevši priliku da se uspostavi kao samostalna sila bez podčinjavajućih obveza prema većima od sebe, Saudijska Arabija detektirala je geopolitički rascjep, odlučila prekinuti bezuvjetno šurovanje sa Zapadom i škicnula u ponudu kinesko-ruskog bloka.

Osim posredništva u »rapprochementu« Rijada i Teherana, koji su Amerikanci 2020. privremeno prekinuli ubojstvom iranskog generala Sulejmanija i iračkog političara Al-Muhandisa, Kina je utjecaj u regiji ostvarila multilateralnim, bilateralnim i ekonomskim kontaktima. Prije svega, Kina je najveći ekonomski partner Saudijske Arabije čija je razmjena s tom zemljom nedavno prestigla zajedničku trgovinu SAD-a i Europske unije, kako tvrde podaci Svjetske trgovinske organizacije (WTO).

Gotovo polovinu ove stavke čini kineski uvoz saudijske nafte koju je Peking počeo kupovati u svojoj nacionalnoj valuti renminbiju. Redoviti kineski sastanci s Vijećem za suradnju arapskih zemalja Zaljeva (GCC), političkim savezom arapskih monarhija, rezultirali su ekskluzivnim dogovorom i napuknućem dugogodišnjeg petrodolarskog pakta zbog kojeg udio renminbija u međunarodnoj trgovini raste nauštrb američkog dolara i nauštrb privilegija koje dolar kao svjetska rezervna valuta donosi američkoj ekonomiji.

Saudijska Arabija na američki je žulj stala i svojim dirigiranjem unutar Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC+). Odbivši Bidenov zahtjev za povećanjem svojih proizvodnih kapaciteta nafte u srpnju 2022., Mohamed bin Salman naljutio je svoje bliske partnere zbog čega su odnosi dviju zemalja od onda vidljivo zahladili. Naravno, članicama OPEC-a+, kartela na koji SAD ima sve manje utjecaja, odgovaralo je povećanje cijena nafte koje je slijedilo po ograničenju dnevnog outputa, a najviše od svih upravo Rusiji koja je na ovaj način efektivno ublažila neželjene posljedice američkih i europskih sankcija.

Ovaj je potez, zajedno sa saudijskim odbijanjem uvođenja anti-ruskih sankcija, bio rani indikator sve boljih odnosa s Moskvom koja je – kao sol na američku ranu – povećala svoj izvoz oružja Rijadu te prema sebi preusmjerila dio novca tranširanog prema Washingtonu.

Svoje definitivno geopolitičko prilagođavanje Saudijska Arabija objavila je prije dva tjedna, kada je potvrdila svoju kandidaturu za mjesto »dijaloškog partnera« u Šangajskoj organizaciji za suradnju, političkom, diplomatskom i sigurnosnom savezu kojim dominiraju Kina i Rusija. Kao sve važniji međunarodni instrument azijske suradnje, ova je organizacija prošle godine započela s prihvaćanjem Irana kao punopravnog člana saveza, a pozitivan odgovor na saudijsku molbu produbio je multilateralne veze u društvu ovog donedavno ljutog rivala.

Također, Saudijska Arabija i Iran istovremeno su pokazali želju da se pridruže i BRICS-u, ekonomski i razvojnom orijentiranom savezu koji trenutno čine Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička republika, a u čijem se laboratoriju razvijaju novi financijski mehanizmi, pa tako i zajednička valuta za međunarodnu trgovinu u svrhu robusnijih i sistematiziranih izbjegavanja sveprisutnog dolara.

Dok svijet prolazi kroz turbulentno razdoblje popraćeno rušenjima nekadašnjih temelja globalnog poretka, zapadna Azija po političkim rekonfiguracijama i pukom intenzitetu proizvodnje novih prijelomnih vijesti nimalo ne zaostaje. Saudijsko pozicioniranje u sam centar tih promjena polako vraća moć i utjecaj u ruke regionalnih, a ne jedne svjetske sile čiji nemir raste kako milijardama sponzorirana politika »zavadi pa vladaj« propada. Azijska ekonomska integracija mimo američkog upliva sljedeća je točka na repertoaru multipolarnosti, odnosno proces na čije samite beltvejski banditi neće biti pozvani.

Reformator bez portfelja

Saudijski princ prijestolonasljednik Mohamed bin Salman (MBS), formalno i premijer najveće arapske monarhije, već je nekoliko godina najmoćnija politička ličnost u Saudijskoj Arabiji bez obzira na kraljevski status njegova oca. Kao čovjek koji pod svojom kontrolom ima dekretom odabrano ministarsko vijeće, MBS dosad nije imao primjedbi na naslijeđeni sustav koji karakteriziraju apsolutističko uređenje, iznimno restriktivni zakoni, smrtna kazna i nepostojeći demokratski upliv, no negativni imidž rigidnog režima sprečavao ga je da u baš sve kutke svijeta stigne kao cijenjen i poštovan gost.

MBS se kao reformator prvo želio predstaviti medijskom kampanjom 2017. godine u kojoj je zapadnim medijima plaćao da ga hvale kao čovjeka koji je ženama dozvolio da voze automobile. Međutim, afera oko fizičkog komadanja bivšeg lojalista, a pred smrt blagog kritičara saudijske vlasti Džamala Hašogdžija, tada je ove pokušaje spriječila te njegovo ime u zapadnim liberalnim krugovima prekrižila za sva vremena, iako je njegova osobna uključenost u naručivanje sjeckanja novinara i danas upitna. Ipak, povijest bi mladog, tridesetosmogodišnjeg princa naposljetku mogla pamtiti upravo tako kako si je on sam zamislio.

Premda se liberalizacija vrijednosti saudijskog društva najtočnije opisuje riječju »puzajuća«, polagana alijenacija SAD-a i američkog utjecaja, okretanje prema Istoku i zaokret u diplomatskim odabirima te ekonomska transformacija zemlje ocrtana u »Viziji 2030« promjene su vrijedne bilježenja. Ugledajući se na svog minijaturnog brata Katar, Saudijska Arabija javno nastoji napustiti naftnu monokulturu, diverzificirati svoj BDP te se usmjeriti prema elitnom turizmu i pratećim uslugama, no sa zasad ne osobito zapaženim uspjesima.

Udio naftne proizvodnje u nacionalnom BDP-u Saudijske Arabije nije zabilježio veći pad od pokretanja »Vizije 2030«, a saudijski gradovi, središta još uvijek isključivo vjerskog turizma, debelo kaskaju za Dubaijem, Abu Dhabijem i Dohom, omiljenim destinacijama za sve one ekstremno dubokih džepova.