Prilično očekivano, drugi dan trilateralnog sastanka u Abu Dhabiju između predstavnika SAD-a, Rusije i Ukrajine, završio je bez ikakvog uspjeha. Ideja je bila dovesti, nakon devet mjeseci zastoja, sukobljene strane za isti stol kako bi se bar pokušao naći model rješenja kojim bi se okončao sukob koji traje već četiri i pol godine. No osnovni razgovori su apsolutno propali, a dogovorena je samo razmjena zarobljenika čije detalje Kijev i Moskva tek trebaju usuglasiti.

Prvi problem pokazao se već na početku sastanka kada su predstavnici Moskve inzistirali da glavna tema u stvari i ne bude sama Ukrajina, već redefiniranje sigurnosnih odnosa u Europi. A pri tome predstavnici nekoliko europskih zemalja, NATO saveza i Europske komisije koji su bili prisutni, uopće nisu imali pravo glasa, pa čak ni sudjelovanja u razgovorima, već samo status promatrača.

Pretjerani zahtjevi

ijekom ovog susreta, kristaliziralo se nekoliko osnovnih pitanja. Moskva je zahtijevala od Ukrajine predaju cijelog Donbasa, uključujući i područja koja ruska vojska ne kontrolira što je za Kijev, naravno, granica preko koje ne može i zasigurno neće prijeći. S druge strane, Ukrajina postizanje bilo kakvog dogovora uvjetuje čvrstim međunarodnim jamstvima protiv buduće ruske agresije. No problem je što ta jamstva nisu definirana, nije jasno tko bi ih trebao pružiti i što bi se događalo kada bi dogovor prekršila neka od strana potpisnica.

Ujedno, Rusija inzistira na budućoj neutralnosti Ukrajina i njenom odustajanju od članstva u NATO savezu iako ono nije ni najmanje izvjesno u ovom trenutku.

U najmanju ruku čudan je bio i zahtjev Rusije da se ovi pregovori odnose i na širi sigurnosni poredak u Europi, iako europski predstavnici o tome nisu mogli raspravljati, niti ih je itko o tome pitao.

-Ovakav stav Rusije nije ništa novo. Moskva smatra kako su im ravnopravni sugovornik samo SAD i da se svi dogovori koji se postignu između Moskve i Washingtona odnose na sve ostale zemlje NATO saveza, uključujući i europske partnere. A očito je da su takvog stava, makar neformalno, i predstavnici američke administracije, uključujući predsjednika Trumpa, kaže za Novi list gruzijski novinar i politički analitičar Vazha Tavberidze.

Naravno, dogovor koji bi Rusija i SAD eventualno postigli oko europske sigurnosne arhitekture ne bi obavezivao europske države. Washington i Moskva mogu se dogovoriti o međusobnim odnosima, ograničenju naoružanja, rasporedu vlastitih snaga ili određenim sigurnosnim jamstvima. Međutim, ne mogu bilateralnim sporazumom nametnuti obveze Europskoj uniji, njezinim članicama ili ostalim europskim državama.

Pravno gledano, Europa nije obvezna niti treba prihvatiti takav dogovor. No politički gledano, stvar je znatno složenija. Jer SAD je, bez sumnje, najvažnija pojedinačna vojna sila u NATO savezu, a ako Washington odluči ne podržati određenu sigurnosnu politiku u Europi, to može imati stvarne i opipljive posljedice na terenu. Povlačenje dijela američkih vojnih snaga stacioniranih u istočnoj Europi, ograničavanje raspoređivanja američkih raketnih sustava ili smanjenje ukupne američke vojne prisutnosti na kontinentu svakako su odluke koje bi imale dalekosežne posljedice na sveukupnu sigurnost istočnog krila NATO saveza i svih europskih partnera.

Američko povlačenje

Naravno, potpuno otklanjanje SAD-a iz Europe malo je vjerojatno, no nije potpuno isključeno. Bar ne dok je Trump u Bijeloj kući. No to ne znači kako bi europska sigurnost kolabirala. Ali ne znači ni da bi samo jedna zemlja preuzela sve ono što SAD danas u europskoj sigurnosnoj arhitekturi znači.

Analize pokazuju kako bi u tom slučaju Njemačka vrlo izgledno preuzela ulogu logističkog i industrijskog središta europske obrane, dok bi Francuska na sebe preuzela nuklearno odvraćanje, strateško vodstvo te osnovu zrakoplovne industrije. Mornaricu bi vjerojatno kontrolirala Velika Britanija, baš kao i veći dio kolektivnog obavještajnog sustava. Poljska bi prerasla u glavnu kopnenu obrambenu silu na istočnom krilu NATO-a, dok bi Turska bila zadužena za kontrolu Crnog mora, pristupa tjesnacima, kao i za cijelo jugoistočno krilo NATO-a. Sigurnost Sredozemlja, pomorske i zračne operacije na tom području vjerojatno bi preuzela Italija.

Američko povlačenje iz Europe, o čemu je Rusija planirala povesti razgovore u Abu Dhabiju, ne bi nužno dovelo do ruske vojne dominacije nad kontinentom. Ali bi otvorilo razdoblje u kojem bi europske države morale preuzeti znatno veće troškove i odgovornost za vlastitu sigurnost, dok bi Rusija svakako pokušavala iskoristiti prijelazno razdoblje.

To je vjerojatno i najvažnija poruka dvodnevnog sastanka u Abu Dhabiju. Jer dok se formalno pregovaralo o završetku rata u Ukrajini, Moskva je pokušala otvoriti puno šire pitanje budućnosti europske sigurnosti, pitanje koje se ne može riješiti samo dogovorom Washingtona i Moskve. A Europa bi se, nakon desetljeća oslanjanja na američku vojnu moć, mogla naći u situaciji da vlastitu sigurnost mora organizirati i financirati gotovo potpuno samostalno.