Reuters
Sukob Irana i Saudijske Arabije nije samo sukob za prestiž u svijetu islama, riječ je o sukobu dviju država koje imaju bitno različite unutarnje dinamike razvoja
Saudijsko pogubljenje 47 osuđenika na smrt 2. siječnja izazvalo bi pozornost organizacija za zaštitu ljudskih prava (bio je to dan s najviše pogubljenja u toj kraljevini od 1980. godine kada je u jednom danu pogubljeno 63 ljudi), njihovu osudu i ne mnogo više od toga da među 47 pogubljenih nije bio šijitski klerik šeik Nimr al-Nimr. Pogubljenje čovjeka koji je bio oštar kritičar vladajuće sunitske kuće Saud, borac za prava potlačene šijitske manjine.
Al-Nimr je bio predvodnik oporbenog pokreta koji je u sklopu Arapskog proljeća 2011. godine nastao na istoku države gdje živi najveća šijitska zajednica u Saudijskoj Arabiji. Šeik al-Nimir je 2014. godine osuđen na smrt zbog »terorističkog djelovanja«, odnosno zbog poticanja na pobunu, neposluha monarhu i posjedovanja oružja.
Pogubljenje al-Nimra gotovo trenutačno izazvalo je reakcije u Teheranu, glavnom gradu šijitskog Irana velikog regionalnog rivala Saudijske Arabije. Oko tisuću prosvjednika napalo je saudijsko veleposlanstvo u Teheranu, gađalo ga kamenjem i molotovljevim koktelima.
Pretpostavlja se da je iza napada na veleposlanstvo Basidž, paravojna dobrovoljačka milicija osnovana 1979. godine nakon islamske revolucije u Iranu potpuno odana vrhovnom vođi prvo Ruholahu Homeiniju, a nakon njegove smrti današnjem vrhovnom vođi Aliju Hamneiju. Osim u Teheranu, napadnuto je diplomatsko predstavništvo Saudijske Arabije i u Mašhadu.
Nakon toga je Saudijska Arabija prekinula diplomatske odnose s Iranom, ubrzo su to učinili njeni saveznici Bahrain, Katar, Kuvajt, Sudan, a Ujedinjeni Arapski Emirati snizili su razinu diplomatskih predstavnika. Kriza je dodatno eskalirala u četvrtak kada je Iran optužio Saudijsku Arabiju da je odgovorna za raketni napad na iransko veleposlanstvo u Sani, glavnom gradu Jemena.
Kriza bez rješenja
Loši odnosi Saudijske Arabije i Irana i inače su otežavali rješavanje niza regionalnih kriza i građanskih ratova u Siriji, Iraku i Jemenu, a sada su izgledi za rješavanje tih kriza još i manji. Politički pregovori koji bi trebali dovesti do kraja skoro pet godina dugog građanskog rata u Siriji zakazani za 25. siječnja u Ženevi nakon novog saudijsko-iranskog zaoštravanja postaju još manje izgledni nego što su bili, a nije da su bili izgledni i da su pobuđivali optimizam.
Odnosi Irana i Saudijske Arabije nalikuju na mali hladni rat, podsjećaju na odnose između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Izravno se ne sukobljavaju, a ratuju na »neutralnim terenima« poput Jemena i Sirije i to preko sebi bliskih i odanih saveznika u tim državama.
Sukob Irana i Saudijske Arabije nije samo sukob za prestiž u svijetu islama, riječ je o sukobu dvije države koje imaju bitno različite unutarnje dinamike u posljednjih godina dana. Iran je nakon postizanja sporazuma o nuklearnom programu sredinom srpnja prošle godine u Beču na uzlaznoj putanji, Saudijska Arabija je zbog niza razloga, pa i spomenutog sporazuma, na silaznoj putanji.
Nuklearni je sporazum znatno ojačao iransku međunarodnopolitičku, a osnažit će i njegovu ekonomsku poziciju. Nakon tog sporazuma i, za otprilike mjesec dana, početka ukidanja sankcija, Iran više neće biti (djelomični) izgnanik iz međunarodne zajednice. Već samo političko snaženje Irana za Saudijsku Arabiju nije dobra vijest. Ekonomsko jačanje Irana moglo bi donijeti još loših vijesti u Rijad.
U posljednjih pola godine Teheran je postao golemo poprište sastanaka niza vodećih političara iz bogatih zapadnih zemalja, Indije, Kine, Rusije, Novog Zelanda, kao i čelnika golemih međunarodnih kompanija.
Dogovaraju se poslovi vrijedni desetke milijardi dolara i to ne samo u naftnom i plinskom biznisu. Pripremaju se golemi poslovi u infrastrukturi, vodoopskrbi, zaštiti okoliša, unaprjeđenju turizma, brodogradnji. Ukinu li mu se sankcije, Iran će se do kraja godine vratiti na međunarodno naftno tržište u punom opsegu, a to znači da će dnevno isporučivati oko 1,5 milijun barela.
Rohani ne želi sukob
Pogubljenje al-Nimra bila je prilika iranskim tvrdolinijašima, protivnicima sporazuma, da se ponovo pokušaju gurnuti u središte političkog života u Iranu. Iako sporazum podupire oko 75 posto Iranaca, predsjednik Hasan Rohani ima razloga strahovati za provedbu tog sporazuma. Svako ugrožavanje može odgoditi postepeno ukidanje sankcija, a svako postepeno ukidanje sankcija posljedično znači usporavanje ekonomskog oporavka.
Bude li sve u skladu sa željama Rohani za mjesec dana Iran bi se trebao domoći dijela u inozemstvu zamrznute imovine čija je vrijednost procijenjena na 58 milijardi dolara. Nikakvo dramatično zaoštravanje odnosa sa Saudijskom Arabijom Rohaniju nikako ne odgovara. Ne čudi to što je odmah nakon napada na saudijsko veleposlanstvo u Teheranu policija uhitila 40 prosvjednika, a Rohani je osudio svaki napad na bilo koje diplomatsko predstavništvo.
Dok je ekonomska perspektiva Irana u ovom trenutnu prilično dobra, ekonomska perspektiva Saudijske Arabije prilično je loša. Prije samo 18 mjeseci, u srpnju 2014. godine, barel nafte koštao je 115 dolara, danas je manje od 40 dolara.
Njegova je cijena malo poskočila nakon saudijsko-iranskog zaoštravanja, ali ne bitno, a procjenjuje se da bi barel nafte mogao do konca godine biti i ispod 30 dolara, a upravo su iranski naftni stručnjaci nedavno prognozirali da bi barel cijenu od 60 dolara mogao dosegnuti tek oko 2020. godine.
To Saudijskoj Arabiji gdje nafta stvara 45 posto BDP-a i 80 posto proračuna nikako ne odgovara. Saudijska Arabija smanjila je proračunsku potrošnju, što će na mjerama štednje dijelom osjetiti i stanovništvo (svakako ne onako kao u Grčkoj ili Portugalu), a evidentno je da bi državi koja je u ovoj godini predvidjela proračunski manjak od 87 milijardi dolara dobro došao fiskalni konzervativac.
Kralj Salman, koji je na prijestolje došao u siječnju prošle godine, u prvih godinu dana svoje vladavine nije se istaknuo osobnim primjerom u racionalnom trošenju novca. Nastavio je praksu basnoslovno skupih godišnjih odmora čija je cijena nepoznata, a procjenjuje se i na stotinu milijuna dolara.
Izbori u Iranu
U Iranu će koncem veljače biti održani izbori. Po prvi put istoga dana, 26. veljače, birat će se i parlament i vijeće stručnjaka, tijelo od 88 teologa koji nadziru rad i odluke vrhovnog vođe. Ti bi izbori, posebno parlamentarni, trebali biti izvjesni i predsjednik Rohani na njih ide s velikom popudbinom nuklearnog sporazuma koji bi trebao biti zalog ekonomskog rasta, otvaranja novih radnih mjesta i povećanja prihoda stanovništva.
Međutim, tvrdolinijašima je sukob sa Saudijskom Arabijom kakva-takva nada da u predizborno vrijeme mogu nametnuti temu koja njima više odgovara.
Kralj Salman je financijske izdatke povećao i vojnom intervencijom koju je u ožujku prošle godine započeo u Jemenu. Razlog za intervenciju je pobuna Hutija, koje pak pomaže Iran. Hutiji su uspjeli zauzeti glavni grad Sanu, istjerati predsjednika države Abd Rabu Mansur Hadija, a deset mjeseci saudijske intervencije nije rezultiralo nikakvim vojnim uspjehom, ali jest golemim troškovima. Slična je situacija – politički, troškovno i vojno – i u Siriji. Iran je, uz Rusiju, najvažniji saveznik predsjednika Bašara al-Asada, a Saudijska Arabija potpomaže razne pobunjeničke skupine. Obje države troše znatne svote, u milijardama dolara, kako bi pomogle svoje saveznike, a s obzirom na ekonomske perspektive čini se da će Iran lakše podnijeti taj trošak.
Politički procesi u Saudijskoj Arabiji bitno su drugačiji. Nakon smrti kralja Albdulaha u siječnju prošle godine na prijestolje je došao 80-godišnji Salman. U vrlo kratkom roku uspio je promijeniti vladajuću strukturu.
Na ključna je mjesta imenovao svoje bliske rođake i istomišljenike što je suprotno saudijskoj tradiciji gdje na vlasti jest jedna obitelj, ali golema, i gdje su vladari pazili da među bliskim suradnicima imaju zastupljene pripadnike različitih frakcija čime su čuvali stabilnost države.
Salman je za krunskog princa imenovao svog nećaka Muhameda bin Najefa, a za njegovog zamjenika svog sina Muhameda bin Salmana. Sina je imenovao i za ministra obrane, a njegova mladost, 31 mu je godina, i neiskustvo nisu nevažni u saudijskim neuspjesima u Jemenu.
Dodatni problem je kraljeva napredujuća demencija zbog koje je upitno koliko je on sposoban vladati. No, danas u Saudijskoj Arabiji ne postoji »vijeće braće« kakvo je postojalo prije pola stoljeća i više i koje je 1964. s prijestolja maknulo kralja Sauda zbog nesposobnosti.
