Bjelorusi se pozivaju da svoj glas daju čovjeku čija je politika okrenuta jačanju bjeloruskog modela socijalnog i ekonomskog razvoja i nema sumnje da će oni to i učiniti
Šanse da netko od deset protukandidata pobijedi Aleksandra Lukašenka na nedjeljnim predsjedničkim izborima u Bjelorusiji otprilike odgovaraju šansama županijskog nogometnog ligaša »Zameta« iz Rijeke da pobijedi »Barcelonu«.
S tim da »Zamet« bolje stoji od Lukašenkovih protivnika jer, ipak, na teren bi sa svake strane istrčalo jedanaest igrača, lopta je kako se ono kaže okruga, a i nepristrani sudac trebao bi garantirati da nitko nema prednost.
U »posljednjoj pravoj diktaturi u Europi«, kako je Bjelorusiju koja nominalno važi za predsjedničku demokraciju nazvala bivša američka državna tajnica Condoleezza Rice, na Lukašenkovoj je strani više igrača, a putanja lopte je predvidljiva. Da, i suci se drže ona dva općepoznata pravila: prvo, Lukašenko je uvijek u pravu; drugo, ako i nije u pravu ravnajte se po prvom pravilu.
Prilika za afirmaciju
Šalu na stranu, od kada je ušao u bjerorusku politiku na najvišoj razini 1990. godine u toj zemlji više ništa nije bilo isto.
Bio je, među ostalim, jedini zastupnik koji je u prosincu 1991. godine glasao protiv ratifikacije sporazuma o disoluciji SSSR-a i stvaranju Zajednice nezavisnih država. Postao je poznat kao elokventni borac protiv korupcije, pa je 1993. godine izabran za predsjedavajućeg Antikorupcijskog odbora bjeloruskog parlamenta. Krajem 1993. godine, shvativši svoj posao kao priliku za afirmaciju, optužio je 70 viših vladinih službenika za krađu novca iz državnih fondova.
Već je dakle bio stekao zavidnu reputaciju u javnosti kada su, nakon usvajanja novog bjeloruskog ustava, u srpnju 1994. godine raspisani prvi predsjednički izbori. Ostalo je povijest.
Ušavši u predsjedničku kampanju kao nezavisni kandidat, pravilno procijenivši da se vodstvo kao i sama komunistička stranka kompromitirala, a za ostale oporbene opcije jednostavno nije imao sluha, i s populističkom platformom »pobijediti mafiju«, pobijedio je nakon što je u drugom krugu pomeo svog protukandidata Kebiča, dobivši 80 posto glasova.
Tako je u kolovozu 1994. godine Lukašenko službeno postao predsjednik Bjelorusije, i na tom mjestu, prema vlastitom iskazu, namjerava ostati »dok ga se narod ne zasiti i kaže dosta«.
U idućim godinama Lukašenko je koristio sve moguće mehanizme da Bjelorusiju politički i gospodarski usmjeri u skladu s vlastitim zamislima te poveća svoju moć.
Prvi mu je potez kao predsjednika bio službeni prijedlog ruskoj Dumi za stvaranje novog saveza slavenskih država koji će kulminirati 1999. godine inicijativom o Savezu Rusije i Bjelorusije u koji je, usput rečeno, bio pozvao i Miloševićeve ostatke ostataka Jugoslavije nakon NATO bombardiranja. Nešto kasnije promijenio je nacionalne simbole, vrativši zastavu i grb iz doba Sovjetskog saveza, te osigurao mogućnost da dekretom raspusti Vrhovni državni sovjet.
Legalna diktatura
Zbog toga je u ljeto 1996. godine 70 zastupnika bjeloruskog parlamenta, koji ukupno broji 199 članova, zatražilo opoziv Lukašenka zbog kršenja Ustava. Treba li reći da je Lukašenko opet izašao kao pobjednik.
U studenome je održan referendum na kojem su bili suprotstavljeni Lukašenkovi i zastupnički prijedlozi, a 70 posto birača stalo je na Lukašenkovu stranu odobravajući ustavne amandmane koji su uveliko pojačali njegovu moć.
SAD i EU odbili su prihvatiti legitimnost referenduma, ali je svima bilo jasno da je »osvježeni« ustav okrenuo Lukašenkovo predsjedanje državom u legalnu diktaturu.
Nakon tog referenduma obračunao se s »neposlušnim zastupnicima« utemeljivši novi parlament u koji nisu imali pristup oni koji mu nisu bili lojalni.
Formalno »stari« parlament nije bio raspušten ali oporbeni zastupnici nisu imali kud ići jer je zgrada parlamenta bila zatvorena zbog »renoviranja«. Od tada i parlament, koji po ustavu vlada zajedno s njim, drži pod kontrolom oslanjajući se na debelu većinu njemu odanih »nezavisnih« zastupnika.
U to vrijeme počeli su i njegovi napadi na Zapad, koji je kritizirao njegovo zatiranje demokracije i ljudskih prava. Optuživao ga je za urotu te financiranje opozicije i nevladinih organizacija.
Naftni posao
Lukašenkovi kritičari smatraju da zamjetan gospodarski rast tijekom njegovih mandata Bjelorusija može zahvaliti ruskoj nafti koju nabavlja ispod tržišnih cijena, a poslije je prerađenu prodaje u Europi. No, njega to ne brine.
Prkosi Zapadu jer zna da demokratski svijet mora taktizirati i povremeno zatomiti svoje kritike Lukašenka zbog kršenja ljudskih prava, znajući da ruski plinovodi prema zapadu prolaze kroz Bjelorusiju, a vlastitim inicijativama počeo se u posljednje vrijeme zamjerati i Rusima koji ga preko medija sve češće optužuju za korupciju, politička ubojstva i nestanak opozicijskih vođa. Što god radio, podršku u zemlji ima.
Naime, u pretežno seljačkoj zemlji komunističke prošlosti, u kojoj je industrija smještena u nekoliko većih gradskih središta, očito je i dalje više na cijeni socijalna sigurnost nego težnja za slobodom. Bjeloruski predsjednik, »dobri otac nacije«, igra na tu kartu. Ili, kako to stoji u podršci koju je prije nekoliko dana Lukašenku dala Bjeloruska komunistička stranka, Bjelorusi se pozivaju da svoj glas daju čovjeku čija je politika okrenuta jačanju bjeloruskog modela socijalnog i ekonomskog razvoja i poboljšanja životnog standarda stanovnika zemlje. Nema sumnje da će Bjelorusi to i učiniti.
