Nerado govore malobrojni Hrvati oko Ljubije. Nije se tome ni čuditi: ako su i preživjeli četiri demonske ratne godine, najčešće prisilno kopajući rovove na prvim crtama bojišta, eno ih danas razbacanih po izoliranim kućercima na brdima oko čaršije, usamljeni, često napušteni, nezaštićeni, katkad od svih zaboravljeni, ustrašeni povremenim provalama, izmučeni neizvjesnošću i siromaštvom. Kakvu-takvu sigurnost ulijeva im tek prisutnost ljubijskoga župnika Ilije Piličića, ali i on svojih iskušenja ima: živi potpuno sam u župnoj kući u Ljubiji, pa je, suočen s uzastopnim, nipošto bezopasnim provalama u župni stan, morao nabaviti golemoga tornjaka i rotvajlera – Herkules i Amor se zovu – te na kuću postaviti katance, ograde, kamere i reflektore.

A ratna sjećanja nipošto ne ohrabruju: župnik Viktor Šošić, koji je u Ljubiji ostao za rata, krio se po šumama i kod naklonjenih susjeda, da završi u logorima oko Prijedora, onoj zloglasnoj Omarskoj i Keratermu, pa da poslije rata, slomljen ratnim traumama, zauvijek otputuje u Švedsku, pa ondje uskoro i skonča od posljedica nasilja i muke… Njegov kolega iz susjedne župe ubijen je, drugi je pak uspio umaći.

Svemu tome usprkos, Ilija Piličić vedar je i užurban mladi čovjek. Rodom iz nedaleke Kotor Varoši – i odande su Bošnjaci i Hrvati otjerani 1992. – studirao je teologiju i zaređen u Sarajevu, a sada, od 2013., brine o maloj katoličkoj zajednici u ljubijskoj župi, svedenoj na dvjestotinjak ljudi, desetinu prijeratnog broja.

– Čekajte prvo da zatvorim pse, da vas slučajno ne napadnu, a onda hajte gore u kuću. I samo da ove neke stvari unesem, eto mene odmah za vama, rekao nam je, žureći s neodložnih poslova u Prijedoru na proslavu Dana škole u Ljubiji. Župna je kuća velika katnica u kojoj je i svećenikov stan, i župni ured, i primaći prostor, i garaža, i dodatne prostorije – i sve to Piličić održava posve sam, uključujući i pedesetak metara udaljenu ljubijsku katoličku crkvu.

Stuštilo se divljaštvo

Davno nekad, bila je Ljubija poznat, važan i često posjećivan gradić. Nastala još u pretprošlom stoljeću, za stare Austrije, petnaestak kilometara južno od Prijedora, skutrila se među brdima bogatima željeznom rudom, da preraste u malu industrijsku silu. Poslije Drugoga svjetskog rata, za Titove Jugoslavije, cijela se Bosna ponosila s pet tisuća rudara u maloj Ljubiji, koju je željezo pretvorilo u bogatu čaršiju, arhitektonski neobičnu i zanimljivu, jer je naslagala nekoliko povijesnih slojeva tipičnih rudarskih nastambi, od tipskih, ali lijepih austrijskih rudarskih kuća, preko međuratnih zgrada u nizovima, do poslijeratnoga modernog rudarskog naselja.

A onda, 1992. godine, stuštilo se divljaštvo. Nije u Ljubiji bilo bitaka, ali jest nečeg možda i goreg – stravičnog nasilja i etničkog čišćenja. Hrvatsko selo Briševo ponad grada danas je tek zarasla šikara s obnovljenom, ali pustom katoličkom crkvom i poslijeratnim grobljem. Tu su srpske snage u srpnju 1992. ubile sve živo što su zatekle – 73 civila, osamdesetogodišnjake, žene, djecu… Selo je zbrisano, nitko se nikad nije vratio: iz cijeloga svijeta skupe se jednom godišnje, posjednu, organiziraju nogometni turnir, pomole se, obiđu zgarišta, i raziđu.

Danas je Ljubija mirna, međunacionalnog nasilja nema, vratilo se i nešto Bošnjaka i Hrvata, ali već na prvi pogled teška je to tuga i čemer: rudnik zatvoren, središte grada oronulo, zgrade i kuće gotovo se ruše od zapuštenosti, prolaznici znatiželjno dižu pogled shvativši da je netko nepoznat došao u grad… Nitko više ne dolazi onamo, gdje je prije pola stoljeća cijeli svijet dolazio da posluje.

Ali župnik ne prepušta se jadikovanju. »Nije baš da nitko u rudniku ne radi: evo, rade portiri, rade i stražari, a i gljive ljudi uzgajaju u pogonima«, reći će nam, pa priznati: »Rudača se, istina, ne prerađuje. Znam da traju neki pregovori o pokretanju proizvodnje, ali dok to ne krene… Moraju ljudi živjeti. A da žive teško, istina je – jako, jako teško«.

Nemam šta izgubiti

Koliko teško, osobno smo se uvjerili. Selo Žune nekoliko je kilometara uzbrdo od Ljubije, makadamom koji nas je nekoliko puta toga kišnog dana, sklizak i utonuo u debelo blato, gotovo naveo da odustanemo. Na vrhu brda, usred neuređene livade, neožbukani je kućerak, sav nakrivljen, skrpan i oronuo. Tu živi šezdesetogodišnjak Vinko Didović, jedini ljubijski Hrvat koji se pristao fotografirati se te imenom i prezimenom govoriti za naš list. »Ne bojim se, nemam ja više šta izgubiti«, kaže dok nas vodi oko kuće: stara trešnja upravo cvate, previsoka da bi je itko više mogao brati. Vinku su komšije, o kojima egzistencijalno ovisi, poorali obližnju njivu: »Evo, tu ću krumpira, graha, luka…«. U toru je nekoliko usplahirenih ovaca, ali zna Vinko kako s njima: »Vas se boje, ali ja kad ih zovnem, samo lete«, razvedri mu se lice. Upravo mu je, kaže, došao susjed, da mu »motorkom usiječe malo drva«. Čovjeka vidimo samo kroz prozor, sjedi, šuti, ne izlazi. Protekle ciče zime, sam u toj nigdini, Vinko je petnaest metara drva položio. »Samo sam u kuhinji ložio, u druge sobe nisam ni ulazio«, kaže. Vode, struje i mobitel ima – gradski ljudi često zaboravljaju kolika je to blagodat – »ali sve to treba plat’t… Svak dolazi po svoje: struja dvajst’ maraka svaki mjesec, pa hajd, ti nađi…« Nigdje ne radi, nikakvih primanja nema, »na birou« je, ali to mu malo znači. »Gdje ću, u Hrvatsku? Ma, nigdje nikoga nemam. Sam sam ja. Kasno je za mene, šezdeseta prošla, ‘ko će mene uzet? A ni rad’t više ne mogu, obje noge u drvima sam lomio…« U ratu, morao je kopati rovove. »Između dvije vatre, puca jedan, puca drugi, a ti kopaj… Na Brčkom sam bio, posvuda, po cijeloj Bosni. Vratim se iz rata, krenem po dokumente, kad, kažu, proglasili me mrtvim… Petnaest dana, svaki dan, mor’o sam ‘odat u Prijedor, da dokažem da sam živ – te jedan dokument, te drugi dokument… Pa živ sam, ljudi, jel’ ne vidite? Ma džaba…«

Slične sudbine

Vinku je tek obližnji susjed utjeha, obojica dijele sličnu sudbinu. »Važno je vreću brašna kup’t, i malo ulja, da čovjek prođe…«, govori. Pred kamere neće, ime prešućuje. »Nemojte me u novine, ma nikako! Provalu sam imo, nije baš ugodno. Neđe ljeto, nisam mog’o spavat, pola tri u noći, kad eto ti njih. Fantomka na glavi, ne vidiš tko je, ja neku letvu pa za njima, kad on se okrene, i rafal u zemlju pred mene, frrrr!! Automatska… Da je samo malo dig’o, pupak bi mi probo. I mogo me ubit, koga briga, ‘ko bi mu šta napravio? Policija kaže, bježi kad dođu, živu glavu čuvaj«, priča. Pa i on psa nabavio, furioznog, snažnog mješanca koji toliko urla da mislite kako bi vas rastrgao približite li se ogradi, al’ ako vas gazda sam u dvorište uvede, pretvara se odmah u umiljato krzneno klupko. »Što vam treba?«, pitamo Vinka i njegovog znanca, premda vidimo i sami: svega, baš svega im treba, i hrane, i odjeće, i novca, i sigurnosti, i društva, i ljudske dobrote. »Da je kakav strojčić, motokultivator kaki, pa da uzoremo i posadimo…«, odgovaraju. Same, nezaštićene i odalečene, ostavljamo ih u brdima iznad Ljubije, kamo s vremena na vrijeme navrati župnik i tek rijetko kakav dobronamjernik, ali gdje se ponajviše družiš sa siromaštvom, samotnom tugom i neizvjesnošću. Na povratku, bosanskohercegovački carinik sumnjičavo ćiri na naš blatom pokriveni automobil: »A gdje ste vi to lutali…?« Nepovjerljiv izraz lica iščezava tek kad objasnimo – novinari, lutali po brdima, obilazili povratnike… »I, kako je…?«, znatiželjno pita. »Glad. Ljudi su gladni«, odgovaramo. »Da, i ja gladnih poznam«, slaže se. »Samo što su neki gladni manje, a neki više«, odgovaramo ponešto zajedljivo, sumnjičavi prema siromaštvu zbrinutoga u državnoj službi, koji teško da mari za muke zaboravljenih »manjinaca« u Republici Srpskoj. Ali ironiju čovjek kao da je prečuo, zvuči iskreno dok govori: »Ima gladi u Bosni, jako je, jako teško…« »I? Kad će nabolje?«, dobacujemo, želeći privesti kraju tu jalovu jadikovku. A čovjek uzvraća s iskrenom tugom u glasu: »Nikad – a možda ni tad…«

Davno nekad, bila je Ljubija poznat, važan i često posjećivan gradić Župnik Ilija Piličić živi potpuno sam u župnoj kući u Ljubiji i suočen je s uzastopnim provalama u župni stan