Foto REUTERS/DADO RUVIC
Postoji mogućnost da bi Sjedinjene Države mogle uvesti dodatne sankcije Iranu što bi moglo dovesti do širenja sukoba na Bliskom istoku. Ako bi Biden to napravio, što je u ovoj situaciji lako moguće, to bi poguralo cijenu nafte na gore i napravilo dodatan udar na svjetsko gospodarstvo
povezane vijesti
Osim pogibije tisuća ljudi na obje strane, Hamasov napad na Izrael prijeti i brojnim drugim posljedicama, od svjetske gospodarske krize pa do mogućeg izbijanja šireg rata. Što se tiče ostatka arapskog svijeta, čini se da u ovom trenutku s te strane Izraelu ne prijeti nikakav velika opasnost. Kao prvo, Libanon je u kaosu kao država i nije sposoban za bilo kakve akcije protiv Izraela.
Naravno, južnim Libanonom vlada Hezbolah, organizacija libanonskih šiita koja je 2006. godine odnijela pobjedu nad Izraelom. Međutim, nije to bio klasični vojnički trijumf, već činjenica da se dobro ukopani i naoružani Hezbolah uspješno odupro izraelskoj invaziji na Južni Libanon.
(Ne)opasni susjedi
Pobjeda se u tom asimetričnom ratu sastojala u tome da Izrael nje uspio u svom osnovnom naumu – uništiti Hezbolah kao organizaciju koja je stalna prijetnja sjevernom dijelu Izraela. Nogometnim rječnikom rečeno, Hezbolah igra savršenu obranu i gotovo je nemoguć da mu protivnik zabije gol. Ipak, s druge strane ni Hezbolah zbog ogromne vojne nadmoći Izraela nije sposoban zabiti gol, odnosno, bez obzira na svu vojnu pomoć Irana, nije sposoban ozbiljnije ugroziti židovsku državu. Naravno, komandosi Hezbolaha mogu prijeći granicu i napadati izraelske vojne i civilne ciljeve, te iz Libanona raketama gađati izraelske gradove. To je sve, naravno, daleko od beznačajnog, ali i jako daleko od toga da bi mogli ugroziti sam opstanak Izraela.
Reuters
Egipat od svih arapskih država ima najsnažnije oružane snage, ali one nisu dovoljno ni organizirane niti pripremljene da bi mogle frontalno napasti Izrael kao što se to dogodilo 1973. u jomkipurskom ratu. Usto Egipat je priznao Izrael početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća što je tadašnji egipatski predsjednik Anvar El Sadat platio glavom. Izrael je u skladu s tim sporazumom vratio Sinaj koji je okupirao u šestodnevnom ratu 1967. godine. Egipat ima i ozbiljnih ekonomskih i socijalnih problema tako da je ta zemlja daleko od stanja u kojem bi mogla voditi bilo kakav rat s takvom vojnom silom kao što je Izrael.
Politička i teroristička organizacija s političkim i terorističkim ciljevima
Radikalni islamistički pokret Hamas, koji su Europska unija, SAD, Kanada i Japan proglasili terorističkom organizacijom, upisat će se u povijest kao počinitelj »izraelskog 11. rujna« zbog munjevitih barbarskih napada kojima je primorao židovsku državu da proglasi rat. Kako je rođen Hamas?Krajem 60-ih godina skupina koja se naknadno razvila kao Hamas bila je u Pojasu Gaze tek ogranak pokreta Muslimanske braće rođenog u Egiptu. Naziv »hamas« arapska je kratica za »Pokret islamskog otpora«. Njegovi osnivači, a među njima je šeik Ahmed Jasin – svi su se formirali u Egiptu. U Gazi su stvorili mrežu džamija, karitativnih organizacija i škola putem kojih su dva desetljeća širili politički islam. Takvim djelovanjem konkurirali su hegemoniji nacionalista okupljenih u Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) koja je u očima Izraela bila istinski neprijatelj protiv kojega se treba boriti pa je Tel-Aviv na preteču Hamasa gotovo blagonaklono gledao. »Hamas je utemeljen tek 1987. početkom prve intifade (ustanak)«, objašnjava Jean-Charles Brisard, predsjednik Centra za analizu terorizma. U svojoj povelji Hamas navodi da je »Palestina zemlja islama« i zagovara uništenje Države Izrael i uspostavu Palestinske islamske države. »Hamas ima nekoliko tisuća operativaca i desetke tisuća simpatizera u Gazi«. Iako velik dio zapada smatra Hamas terorističkom organizacijom, neke države poput Velike Britanije, Australije ili Egipta smatraju terorističkom organizacijom samo njegovo oružano krilo. Kina, arapske zemlje pa čak i Norveška ne smatraju ni oružano krilo terorističkom organizacijom. Tko su Hamasovi zapovjednici?Hamas ima političko i vojno krilo. Vojnim krilom zapovijeda Mohamed Deif od 2002., nakon smrti svoga prethodnika Salaha Šehadeha. Rođen u Pojasu Gaze 1965. godine, Deif se pridružio organizaciji čim je osnovana 1987. On je danas prva meta Izraela. U kolovozu 2014. na njega je izvršen napad u kojem su ubijene njegova žena i kći, ali on se izvukao iako je bio teško ranjen. Amputirane su mu obje noge i ruka, a izgubio je i funkciju jednog oka. Političkim krilom upravlja 60-godišnji Ismail Hanija. On je bio čovjek od povjerenja duhovnog vođe Hamasa, šeika Ahmeda Jasina koji je ubijen 2004. u ciljanom izraelskom napadu. Hanija je danas politički vođa Hamasa. Koja je stvarna snaga Brigada al-Kasam?Zapovjedni lanac, oprema, brigade, bojne… ove brigade imaju sve što treba da budu manja vojska. Procjenjuje se da Brigade Ezedin al-Kasam imaju 20.000 boraca, što znači šest brigada od 30 bojni. Broj tih »boraca« mogao bi se udvostručiti u slučaju mobilizacije. Brigade al-Kasam imaju i specijalnu postrojbu, koja se zove Nuhba i aktivno je sudjelovala u subotnjem napadu. Ti elitni borci posebno su oblikovani kako bi se ubacili na izraelski teritorij morskim ili zračnim putem, a koristili su se i prekograničnim tunelima. Uvježbavani su da bi izveli napade u cilju otmice talaca ili ubijanja ljudi. Kakva je strategija Hamasa?Ciljevi Hamasa nalik su njegovoj strukturi: ujedno su politički i teroristički. Njegovi su ciljevi vrlo jasni: tući Izrael sve do potpunog uništenja. Na političkom planu Hamas se uspio nametnuti kao dominantna politička snaga u Gazi, neprestano konkurirajući Fatahu, stranci koju je osnovao pokojni palestinski vođa Jaser Arafat, a koju optužuje za neučinkovitost i nekompetentnost. Početkom 2000-ih godina, Hamas je iskoristio urušavanje Palestinske vlasti koja je bila na meti Izraela od Druge palestinske Intifade 2000. Unatoč opetovanim likvidacijama svojih zapovjednika (izraelska ubojstva Ahmeda Jasina i Abdela Aziza al-Rantisija 2004. bila su najteži udarci), Hamas se neprestano obnavljao poput hidre. Organizacija je konačno pobijedila na lokalnim izborima 2004., a zatim i parlamentarnima u siječnju 2006. Tada Ismail Hanija preuzima uzde islamističke vlasti. Postupno, Fatah je gurnut u stranu. Koristeći podršku onog dijela stanovnika Gaze koji je sklon nasilju, Hamas se malo pomalo nametnuo kao jedina stvarna vlast na tom teritoriju. Od tada Hamas razvija svoju terorističku strategiju. Godine 2006. objavljuje završetak samoubilačkih napada i zamjenjuje ih raketiranjem Izraela iz Gaze. Slijedili su ratovi s Izraelom: 2008., 2012., 2014., 2021. Na geostrateškom planu Hamasu je nit vodilja pokušati izolirati Izrael i pridobiti države u regiji protiv njega. Pri tome se naravno oslanja na javno mnijenje koje je često radikalnije od vlastitih vlada. Svrha niza samoubilačkih napada početih 1993. bila je blokirati izraelsko-palestinski mirovni proces nakon sklapanja Sporazuma iz Osla. Nakon represije koju je Plaestinska vlast Jasera Arafata povela protiv Hamasa, pokušaj zbližavanja je propao, a tomu je pridonijelo i širenje židovske kolonizacije na Zapadnoj obali. Hamas se nada potkopati napore za normalizaciju odnosa između Izraela i Saudijske Arabije jer ta država mora poslušati i svoje javno mnijenje koje se dobrim dijelom svrstava uz Hamas. Tko su Hamasovi saveznici?Prije nego što je osnovan 1987., pokret Hamas uglavnom su financirale Saudijska Arabija i Sirija. Izrael se zbog toga nije mnogo brinuo jer Hamas tada nije još razvijao oružane akcije. Danas uglavnom Katar i Iran podržavaju Hamas. Odatle i bliskost Hamasa i Hezbolaha (Božje stranke), šijitskog proiranskog pokreta iz Libanona koji je utemeljen 1982. nakon sukoba između Izraela i Južnog Libanona. Hezbolah je ujedno i stranka i paravojna islamistička libanonska organizacija koju vodi Hasan Nasralah, a za svog duhovnog oca i politički model odabrao je pokojnog iranskog vođu ajatolaha Homeinija. Kao i Hamas, i Hezbolah ima bezuvjetnu podršku Irana koji je pokrovitelj onih organizacija koje zagovaraju uništenje Izraela. (H) |
Jordan odavno ne predstavlja bilo kakvu opasnost za Izrael. Još tamo od gore spomenutog rata iz 1967. godine, Jordan nema nikakav vojni potencijal da bi ugrozio Izrael. Osim toga, baš je Izrael bio odlučujuća snaga koja je početkom sedamdesetih spasila tamošnju kraljevsku obitelj nakon što su izbjegli Palestinci zaprijetili preuzimanjem vlasti.
Sirija je nekad bila ozbiljna prijetnja, ali nakon više od deset godina dugog građanskog rata preko kojeg se prelamaju sukobi velikih sila, Sirija jedva drži samu sebe na okupu, a kamoli da bi bila u stanju napasti židovsku državu.
Ni države arapskog zaljeva nisu vojna prijetnja Izraelu. Na kraju ostaje samo Iran. Ova zemlja obilno financira Hezbolah i Hamas, ali ipak je gotovo nemoguće da bi se Iran odlučio tući Izrael dalekometnim raketama jer bi to značilo ne samo rat s tom zemljom, nego gotovo sigurno i sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Foto REUTERS/IBRAHEEM ABU MUSTAFA
Unutarnja prijetnja
Tako da analitičari smatraju da bi jedina prijetnja kojom bi se Izrael mogao baviti u predstojećem razdoblju mogla biti unutarnja. Naime, Palestinci su podijeljeni u četiri enklave koje u manjoj ili većoj mjeri kontrolira Izrael. Prva je područje Jeruzalema gdje su već desetljećima u tijeku sukobi, posebno oko kontrole nad starim dijelom grada. Tu su na djelu stalne provokacije izraelskih političara i naseljenika koji stalno ulaze u Al Aqsa džamiju i time iritiraju Palestince. Izrael je uveo i brojne restrikcije za građane većinski palestinskog istočnog Jeruzalema što također ne pridonosi dobrim odnosima i smirivanju napetosti. Druga svojevrsna palestinska enklava je sama država Izrael čije državljanstvo ima preko milijun Palestinaca. Kakva je situacija tamo pokazuje i nedavna izjava aktualnog ministra financija Izraela Bezalela Smotricha koji je Palesticima izraelskim državljanima, jasno poručio da je taj njihov status tek posljedica toga što prvi izraelski premijer i utemeljitelj Izraela David Ben Gurio nije 1948. do kraja obavio posao i sve ih istjerao iz Izraela.
Treća je enklava Zapadna obala gdje formalno Vlada Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) preminuloga palestinskog vođe Yasera Arafata. Predsjednik samouprave Mohamed Abas tek je obična figura budući da zapadnom obalom faktički vlada Izrael koji ju je okupirao u šestodnevnom ratu. PLO je sve slabiji igrač na sceni Bliskog istoka. Posebno nakon što su 2007. godine izgubili izbore od Hamasa. Većina Palestinaca PLO sada doživljava ako nesposobnu i korumpiranu organizaciju koja nije sposobna brinuti se za osnovne potrebe Palestinaca na područjima gdje je na vlasti, a kamoli na bilo koji način ugroziti Izrael. Situaciju dodatno usložnjava politika Vlade Benjamina Netanyahua koji potiče izraelske naseljenike da dolaze na to područje, što dodatno iritira Palestine. Naime, po svim relevantnim rezolucijama UN-a Izrael je na Zapadnoj obali okupator i trebao bi je prepustiti Palestincima kao, uz Gazu, temelj njihove buduće države.
Najgušće naseljeno područje, bez izlaza u ostatak svijeta
Pojas Gaze, poprište novog rata s Izraelom, palestinska je enklava u rukama islamističkog pokreta Hamasa koja se desetljećima teško nosi s nasiljem i siromaštvom. Na sjeveru i istoku graniči s Izraelom, na zapadu mu je Sredozemno more, a na jugu Egipat. To je skučeni teritorij od 360 četvornih kilometara (nešto manje od površine Brača), 41 kilometar dug i širok od šest do 12 kilometara. Ondje živi dva milijuna Palestinaca ili gotovo 6.000 stanovnika po četvornom kilometru, što je jedna od najvećih gustoća naseljenosti na svijetu. Zahvaljujući nalazištu Tell es-Sakan, otkrivenom 1998. godine, arheolozi mogu potvrditi da je utvrđeni kanaanski grad bio kontinuirano naseljen od 3200. do 2000. prije nove ere u sadašnjem Pojasu Gaze. Nakon toga, Gaza je bila pod asirskom, babilonskom, rimskom, arapskom i kršćanskom dominacijom. U 20. stoljeću Gaza je došla pod egipatsku upravu 1948. godine, ubrzo nakon proglašenja Države Izrael. Teritorij je zatim okupirao Izrael nakon arapsko-izraelskog rata 1967. godine. Izrael se 12. rujna 2005. jednostrano povukao iz Pojasa Gaze, gdje dvije godine poslije na vlast dolazi Hamas, islamistički pokret koji Izrael i mnoge zapadne zemlje smatraju terorističkom organizacijom. U lipnju 2006. Izrael je uveo kopnenu, zračnu i pomorsku blokadu enklave nakon otmice izraelskog vojnika koji je oslobođen 2011. Židovska država je pojačala blokadu u lipnju 2007. kada je Hamas iz Gaze protjerao palestinsku vlast Mahmuda Abasa. Jedini izlaz iz Gaze koji nije pod izraelskom kontrolom je granični prijelaz Rafah s Egiptom. Lišen prirodnih resursa, Pojas Gaze pati od kronične nestašice vode i goriva. Nezaposlenost pogađa polovicu stanovništva, uključujući tri četvrtine mladih. Više od dvije trećine stanovništva ovisi o humanitarnoj pomoći. Isti udio živi ispod granice siromaštva. Od 2008. do 2021. godine izraelska vojska četiri je puta napadala Gazu kako bi zaustavila Hamasove napade na Izrael, uništila mu infrastrukturu koja se koristila za te napade i ubila mu vođe. (H) |
Slom ljevice
I na kraju tu je i četvrta enklava – sama Gaza. Tu, barem u trenutku pisanja ovog teksta, živi oko 2,1 milijun Palestinaca. Stopa nezaposlenosti je 50 posto, a isti udio građana Gaze svoj opstanak izravno duguje međunarodnoj humanitarnoj pomoći. Tu pomoć prima i dodatnih 20 posto stanovnika koji imaju nekakav posao, ali im prihodi nisu dostatni za normalan život. S druge pak strane udjel mladih ljudi u stanovništvu najveći je na svijetu, tako da je ta nezaposlena mladež uvijek pouzdani kadrovski rezervoar za operativce Hamasa. Gaza nema operativnu zračnu luku niti slobodni izlaz na Mediteran, što dodatno opterećuje bilo kakve napore Palestinaca da pokrenu bilo kakve ozbiljnije gospodarske aktivnosti. Jedna od posljedica Hamasovog napada na izraelska naselja i kibuce u blizini Gaze i velik broj žrtava u njima, mogao bi dovesti do potpunog sloma onog dijela izraelske ljevice koji je još uvijek sklon pokušaju da se s Palestincima dogovori neko rješenje koje bi jamčilo trajan mir. Naime, kibuci duž granice Izraela i Gaze uvijek su se smatrali utvrdama izraelske ljevice koja je strastveno vjerovala u mogućnost postizanja mira s Palestincima. Čak i bez obzira na česta raketiranja koja su dolazila iz Gaze, velik dio ovih ljudi nije gubio nadu da je nekakav smisleni dogovor dviju strana ipak moguć. I baš je ta zajednica doživjela najveći udarac prošlog vikenda i gotovo je uništena. Puno ih je ubijeno, a oni preživjeli bave se pokopima članiova obitelji. Puno ih je i oteto i odvučeno u Gazu. Izraelski mediji javljaju da je među njima i mirovna aktivistica Vivian Silver koja je godinama pomagala bolesnim Palestincima iz Gaze da dođu do zdravstvene skrbi u izraelskim bolnicama.
Ovi događaji od prošlog vikenda i ono što se događa nakon njih, potpuno će marginalizirati ljevicu u Izraelu. I time omogućiti Natanyahuu ili nekom drugom radikalno desnom političaru da bez problema drži vlast još dugi niz godina.
Reuters
Posljedice za sve
Naravno, cijeli ovaj sukob imat će i velike posljedice na svjetsko gospodarstvo, koje i ionako nije u najboljem stanju zbog rata u Ukrajini. Naime, postoji mogućnost da bi Sjedinjene Države mogle uvesti dodatne sankcije Iranu što bi moglo dovesti do širenja sukoba na Bliskom istoku. A to bi pak moglo radikalno povisiti cijenu nafte. Iran je osmi najveći proizvođač nafte na svijetu i izvozi dva milijuna barela dnevno. I to usprkos sankcijama koje su uvedene zbog toga da bi se napravio pritisak na Teheran da odustane od svojih nuklearnih ambicija.
Analitičari smatraju da je Iran postao jako umiješan u izbjegavanju sankcije na način da se nafta na otvorenom moru prebacuje iz tankera na tanker koji onda uz diskontiranu cijenu najčešće završavaju u Kini. Nakon što je Iran izrazio podršku i razumijevanje za napad Hamasa na jug Libanona, američki kongresmeni i senatori pojačali su pritisak na predsjednika Joea Bidena da uvede pojačanu kontrolu nad izvozom iranske nafte. Ako bi Biden to napravio, što je u ovoj situaciji lako moguće, to bi poguralo cijenu nafte na gore i napravilo dodatan udar na svjetsko gospodarstvo.
Reuters
