Vozimo se južno iz Jeruzalema, kroz suhi, kameniti krajolik koji se polako pretvara u pustinju. Sunce nemilosrdno prži, a zrak treperi nad zagušenom autocestom. Znamo kamo idemo, ali nitko ne zna što točno očekivati na idućoj točki posjeta. Na putu prema jugu, vodič Mark rukom pokazuje prema niskim zgradama u daljini.

– Grad Sderot nije bio osvojen, govori i nastavlja: »Ali policijska postaja jest. Trebalo je više od dana da je se oslobodi. Kad su svi policajci koji su preživjeli uspjeli izaći, vojska je odlučila dignuti cijelu zgradu u zrak – zajedno s dvadeset Hamasovih terorista koji su bili unutra.«

Na cesti 232

Odavde se, kaže, s vremena na vrijeme vidi Gaza – dijeli nas od nje dva, tri kilometra zračne linije. Svjetske agencije, pa i izraelski mediji, iz ovog dijela svijeta prenose informacije o stanju »ni rata ni mira«.

Desetak dana prošlo je od trenutka kada je američki predsjednik slavodobitno objavio: »Rat je gotov!« No, činjenica je – osjeti se to čak i kada se nalaziš s izraelske strane granice gdje je rat ostavio više rana u ljudima nego na ulicama – da je trenutak u kome će ta Trumpova rečenica postati stvarnost još jako daleko. Oni pesimističniji, rekli bi: ako ikada.

Skupina hrvatskih novinara i blogera koja je na to područje stigla na poziv izraelskog veleposlanstva u Hrvatskoj, pod budnom pažnjom vodiča koji je, kako to nalaže zakon iz listopada 2023. diskretno naoružan, vozi se cestom 232.

Kako nam govori Mark, to je ista ona cesta koja je onog kobnog jutra 7. listopada 2023. bila pod potpunom kontrolom Hamasa. Vraća nas tako u vrijeme kada je sve počelo. Ili, točnije – eksaliralo.

– Ovdje su postavili zasjedu, točno na ovom mjestu gdje smo sada. Automobili su morali usporiti, nisu mogli vidjeti što se događa s druge strane, a oni su pucali po svemu što se kretalo, napominje. S desne strane, vidi se tek tanka linija prašine i sive boje. »Ono što nije zeleno – to je već Gaza«, pokazuje nam na niz zgrada iza ograde. Dio njih je urušen.

Naša sljedeća postaja je Nahal Oz, mala vojna baza zadužena za obranu cijelog područja. U njoj su, pojašnjavaju nam, služile mlade djevojke čiji je posao bio promatrati ogradu i javljati ako netko pokušava prijeći. »Sedam ih je oteto«, govori Jana iz izraelskog Ministarstva vanjskih poslova, koja nas prati.

– Jedna je ubijena, jedna oslobođena već na početku rata, a ostalih pet vraćeno je tek nakon nekoliko mjeseci. Svi u Izraelu znaju za njih.

Bile su jako mlade, neke su stigle tek nekoliko dana prije napada, govori Jana i lagano zastaje, kao da se nećka hoće li to izustiti ili ne. Glas joj postaje mekši. »Mogu li dodati nešto osobno«, pita pa nastavlja tihim glasom:

– Jedna od mojih prijateljica trebala je biti otpuštena iz vojske taj vikend. Imala je 20 godina. Ostala je još koji dan u bazi s prijateljicama. Ubijena je, zajedno s mnogim drugim mladim djevojkama.

U kombiju zavlada grobna tišina. Nitko ne pita ništa.

Spaljeni kibuci

Nekoliko kilometara dalje, krajolik se ne mijenja, ali priča postaje još teža.

– Ovdje je kibuc Alumim, govori Mark i vraća nas nazad u 2023. godinu kada je ovaj vjerski kibuc, kojeg su 1966. godine osnovali članovi Bnei Akiva, središnjeg omladinskog pokreta religiozne cionističke javnosti u Izraelu i trećeg najvećeg omladinskog pokreta u Izraelu.

U prijevodu, naziv mu znači »Mladost«. Godine 2023. imao je nešto više od 500 stanovnika. Među njima su bili i radnici iz Tajlanda i Nepala. Tijekom napada 7. listopada, ubijena su 22, a dvojica su oteta.

Vodič nam objašnjava kako je Hamas ušao s druge strane, suprotne od one na kojoj se mi sada nalazimo.

– Planirali su proći kroz kibuc i krenuti prema Sderotu. No, prva obrambena skupina ih je zaustavila, navodi naš vodič. Objašnjava kako je borba trajala dugo.

Nakon sat vremena pokušali su ući s druge strane i upravo ondje su živjeli radnici iz Tajlanda. »Ubili su ih dvadesetak«, govori Mark, dodajući kako su ubojice slale slike tih zločina svojim prijateljima, da šire strah.

Na kraju su lokalci obranili kibuc. Poginulo ih je nekoliko, među njima i dvojica braće iz Be’er Ševe koji su došli pomoći. Nitko iz kibuca nije otet, a, prema Markovim riječima, jedan član kibuca je ubijen.

Sljedeće odredište nam je – Nir Oz. Kibuc udaljen oko dva sata od Jeruzalema. Ovdje je 2023. živjelo nešto više od 400 stanovnika.

U napadu Hamasa 7. listopada oko četvrtine njih ubijeno je ili oteto. Trećina svih talaca, od koji su se neki vratili ovih dana, bila je upravo iz ovog kibuca.

Stižemo u tišini. S lijeve strane, uz cestu, počinju se nazirati spaljene kuće, crne od čađe. »Već sada možete vidjeti dio spaljenog teritorija«, govori vodič.

– Počeli su ga obnavljati. Trebat će još otprilike dvije godine da se sve dovede u red. Sjetite se, napad se dogodio prije dvije godine, a obnova bi trebala završiti dvije godine od danas. Ipak, ljudi se već vraćaju, ističe Mark. Zastaje i pogleda prema jednoj obnovljenoj kući.

– S jedne strane, još uvijek nose traumu. S druge – vole ovo mjesto. Vole svoju zajednicu, žele se vratiti kući. I zato se obnova ne zaustavlja, naglašava. Penjemo se na povišeni dio i gledamo područje, a vodič Roni pokazuje rukom prema ogradi.

– Tu su ušli. Vrlo lako, dovoljno je bilo postaviti eksploziv i proći kroz nju. Pogledajte desno, to što vidite tamo – to je Gaza, objašnjava nam Roni, glasnogovornik izraelske vojske za španjolski jezik, koji svakodnevno vodi grupe kroz razrušeni kibuc.

U jednom trenutku podiže pogled prema nebu, kao da pokušava obuhvatiti sve što se ovdje dogodilo.

– Tamo, s druge strane, počinje Khan Younis, jedan od tri velika grada u Gazi. Dvadeset i dva kilometra sjeverno – grad Gaza. Dvanaest kilometara južno – Rafah.

Ondje je i prijelaz Kerem Shalom, kroz koji je za vrijeme rata ušlo 85 posto ukupne humanitarne pomoći. 2,2 milijuna tona pomoći, za ljude u Gazi, objašnjava nam. Govori brzo, ali precizno.

Točka razgraničenja

Golim okom vidimo točku razgraničenja i ruševine.

– Duž ove ograde, dugačke 41 kilometar, teroristi su 7. listopada ušli kroz 114 različitih točaka. Presjekli su ogradu na 114 mjesta i zatim se unutar Izraela grupirali na 31 poziciju.

Borbe su se vodile u 35 točaka istodobno. Cijelom dužinom ove granice, govori i na trenutak zastane.

– Nećemo govoriti o svemu što se ovdje dogodilo, iz očitih razloga, ali znamo da su se u kibucu dogodili i brojni zločini. Dvadeset i pet sati kasnije, Hezbollah je počeo pucati na nas.

Do kraja 2024. ispalili su više od 7.500 projektila, raketa i dronova. Ubrzo nakon toga uključile su se i šiitske milicije u Siriji, pa one iz Iraka, udaljene više od 1.500 kilometara.

U istom danu napale su i terorističke skupine iz Judeje i Samarije, a potom i Huti iz Jemena, koji su do danas ispalili više od 400 balističkih projektila.

Sve to bilo je dio istog plana, podržanog iz Irana. Iranci su željeli stvoriti vatreni prsten oko Izraela, govori smireno, ali rečenice su sve teže.

»Za našu vojsku, 7. listopada bio je najveći poraz u povijesti Izraela. Zatečeni smo, kao i točno pedeset godina ranije, na Jom Kipur, 6. listopada 1973.«, pojašnjava i dodaje:

– Neprijatelji su vjerovali da će Izrael pasti iznutra. Nasrallah je još 2006. rekao da će se Izrael urušiti sam od sebe. Khamenei je to ponovio 2015.

Hamas je vidio naše unutarnje podjele i odlučio djelovati prvi, ubrzati ono što su smatrali neizbježnim. Napad je pripreman dvije godine unaprijed. A mi to nismo znali, govori nam i lagano se nasmije, ali bez vedrine.

– U isto vrijeme, Izrael je širio diplomatske odnose. Saudijski prijestolonasljednik Mohamed bin Salman rekao je da će Saudijska Arabija normalizirati odnose s Izraelom.

To je bio trenutak nade. Ali za Iran i Hamas – to je bio poziv na napad. U Hamasovom statutu piše da će Izrael postojati dok ga Islam ne uništi. Njima je to bio signal da je došao trenutak. Pokrenuli su ono što zovu »Al-Aqsa Flood Plan«, jasno naglašava.

– Naša najveća pogreška bila je vjerovati da gospodarska suradnja znači sigurnost. Dnevno su desetci tisuća ljudi iz Gaze dolazili raditi u Izrael.

Samo nekoliko dana prije napada izdano je još 18 tisuća radnih dozvola. Ti su radnici zarađivali šest do sedam puta više nego u Gazi. Mislili smo – zašto bi netko tko ima posao, tko zarađuje, tko hrani obitelj, napao? Ali to je bila iluzija.

Na pitanje je li točno da su neki radnici iz Gaze koji su radili u kibucima davali informacije Hamasu, odgovara kao iz topa: »Tijekom godina, da.«

Dalje objašnjava kako su znali raspored, gdje su sigurne sobe i koliko ljudi ima oružje. Kad je napad počeo, prvi teroristi su išli ravno do kuće zapovjednika kibucne sigurnosne postrojbe, da ga ubiju.

Zatim su pucali u gume ambulantnih vozila, pa su otišli i do vrtića. Imali su plan, kaže, precizan i hladan. Tijekom šest sati masakra, postavili su zapovjedne točke unutar samog kibuca, govori u jednom dahu.

Šutnja. Samo zvuk laganog, pustinjskog vjetra koji prolazi kroz metalne ostatke nekadašnjih kuća. Kad napuštamo Nir Oz, nitko ne govori.

Cesta se ponovno pruža kroz isti onaj prašnjavi pejzaž koji se ne mijenja, samo tišina u kombiju i pogled kroz prozor. Negdje u daljini pojavljuje se tabla s natpisom Re’im. Mark usporava. »Ovdje«, kaže kratko.

Zaustavljena glazba

Na prvi pogled, mjesto izgleda mirno. Ravna pustinja, pijesak, visoke temperature, bez previše biljaka, tek novozasađena stabla. Prilazimo bliže, a pred nama se otvara pogled prema velikom memorijalnom prostoru, prepunom svijeća, cvijeća, stotina slika poginulih.

Mjesto je to na kojem je život u sekundi, nenadano, stao. Kao da ga je netko presjekao. Sedam stotina i četrdeset pet dana prošlo je od kobnog 7. listopada 2023. – dana kada se na prostoru održavanja Nova Music Festival, dogodio masakr.

Tisuće mladih okupile su se na ples i slavlje, pod otvorenim nebom, okruženi pozitivnom energijom i željom za zabavom. I upravo tada, s prvim jutarnjim svjetlom, došao je pakao.

Na ulazu u prostor gdje se festival održavao danas stoje improvizirani spomenici. Memorijalne ploče s imenima i podacima o poginulima, fotografije, cvijeće, svijeće.

Na nekima su zalijepljeni komadi tkanine s natpisima »love« i »peace«, a na drugima vise poderane festivalske narukvice. Netko je ostavio i onu s natpisom »We will dance again« – opet ćemo plesati.

Na dijelovima se još uvijek vide tragovi života koji je prekinut: komadi šatora, boce s vodom, staklo, dijelovi zvučnika. Vodič pokazuje rukom prema jednom od improviziranih barova: »Ovdje, u tom šatoru, ljudi su se pokušali sakriti. Većina njih nije preživjela.«

Okreće se i prema rijetkim stablima, tankima i mladima: »Drveće je novo. Tada ga nije bilo. Pogledajte oko sebe, ravan teren, nigdje zaklona. Nisu imali kamo«.

U tišini stoji i žena koja je ondje bila. Mazal, 35-godišnjakinja, majka jednog djeteta, čiji su roditelji emigrirali iz Etiopije u Izrael. Kaže da je stigla na festival s prijateljima i da je noć bila čarobna – glazba, svjetla, smijeh, svi zajedno, a svi različiti.

»Bilo je tu ljudi svih vjera, svih boja, svih orijentacija. Svi su plesali, slobodni, sretni«, kaže. U šest i dvadeset ujutro, odlučila je poći po sunčane naočale.

– Tad su zaustavili glazbu. Pogledala sam gore i vidjela dimne tragove raketa. Pomislila sam – opet rakete, navikli smo već. Nitko nije slutio da će za nekoliko minuta krenuti masakr, govori, uz povremeno zastajkivanje.

Kada su počeli pucati, pokušala je pobjeći. Automobili su stali, ceste su bile blokirane, a svi su mislili da je prometna gužva.

– Onda su počeli rafali. Ljudi su vrištali. Policajci su pokušavali uzvratiti, ali ih je bilo previše. Vidjela sam kako padaju jedan po jedan, govori, nervozno se ustajući sa sjedalice. S prijateljima je pobjegla kroz šumu, ali auto im je zapeo. Sakrili su se u niskom raslinju.

– Ležala sam na trbuhu, disala pijesak. Čula sam ih kako viču: »Ustani, diži se«. I onda udarac puške u glavu. Sve mi se zamračilo, navodi i dodaje kako je sve, u trenutku buđenja, bilo mirno.

Glumila je da je mrtva. »Nisam disala i nisam se micala. Samo sam molila Boga da odu.« Nakon nekog vremena, osjetila je da joj netko dira nogu.

– Pomislila sam – gotovo je. A onda sam shvatila da to nije terorist. To je djevojka s festivala. Sakrila se pored mene, mislila je da sam mrtva. Imala je samo 22 godine.

Sakrila se i među tijela svojih prijatelja, ističe, dodajući kako su zajedno ležale dva sata, prekrivene granjem, dok su teroristi lutali oko njih.

– Vidjele smo kako pale drveće. Vatra se približavala. Nisam više mislila ni na što osim da ne želim izgorjeti živa, priča nam. Uspjela je dotrčati do napuštenog automobila i sakriti se unutra.

»Govorila sam Bogu: ako moram umrijeti, neka to bude metak, ali ne vatra«, pojašnjava. Spasili su je kasnije istog dana, s ranom na glavi i opečenom rukom.

Dvoje njezinih prijatelja pronađeni su tjedan kasnije, spaljeni u polju. »Nitko ne bi smio vidjeti takvo što«, kaže, dodajući: »I nitko tko je to preživio više nikad nije isti.«

Mjesto tišine

Re’im je danas mjesto tišine. Mjesto tuge, ali i otpora zaboravu. Svakog tjedna ovdje dolaze obitelji, prijatelji i preživjeli. Donose slike, ruže, svijeće, poruke na kamenju i platnu.

Na zidovima su uokvirene posljednje poruke poslane s mobitela – »Skrivamo se«, »Čujem ih«, »Volim vas«. Vodič se nakratko zaustavlja pokraj ploče s fotografijama:

– To su Gili i njezini prijatelji. Pogledajte poruke. Vidjet ćete vrijeme kad su prestale stizati. 9:37… 9:50… i onda – ništa.

Na jednoj od fotografija mladić s bijelom košuljom i širokim osmijehom – Yarden Ben Sela, 25 godina. Njegove posljednje poruke majci i ocu prikazane su pored slike: »Jako je puno pucnjave, sakrili smo se.« »Molim te, javi se kad možeš.« »Volim vas.« Poruke prestaju dolaziti nekoliko minuta kasnije.

U Izraelu danas svi znaju za Nova Festival. Za jedne je to simbol tragedije, za druge trenutak nacionalnog buđenja, ali za one koji su ga preživjeli – rana koja ne zarasta, rana koja i dalje krvari.

Neki od njih i dalje dolaze ovamo, donose male zvučnike, puste pjesmu koja je svirala tog jutra, i zaplešu. Ne iz veselja, nego iz prkosa. Na jednom kamenu ostavljena je poruka: »Pokušali su zaustaviti glazbu. Ali nikada neće uspjeti.«

No, kako pogled prelazi preko ograde, iza koje počinje Gaza, teško je ne pomisliti da i ondje, s druge strane, netko danas gleda prema nama i nosi svoju priču, svoj gubitak, svoj bol.

Jer rat, koliko god ga tko pokušao opravdati, uvijek ima dvije strane medalje. A između njih, ostaje tišina i glazba koja, unatoč svemu, ne prestaje.

Barova priča

Tijekom boravka u Izraelu, hrvatski novinari imali su priliku i za kratki susret s izraelskim mladićem, danas 23-godišnjakom Barom Kupershteinom, koji je 7. listopada 2023. godine, radio je na festivalu i ostao je tijekom napada kako bi pomogao u zbrinjavanju ozlijeđenih. Rekao je baki da će krenuti kući čim završe.

No, kasnije je identificiran na snimci talaca. Više od sedamsto dana proveo je u zatočeništvu u Pojasu Gaze, a ovih dana vratio se svojoj obitelji koja je s njim stigla na susret s novinarima.

Vrijeme koje je novinarima bilo na raspolaganju bilo je ograničeno. U tom kratkom vremenu Bar je ispričao koliko mu je bilo teško u zarobljeništvu, osobito pomisao na obitelj o kojoj nije znao ništa.

»Još uvijek to ne shvaćam, još uvijek mi je kao da sam u nekom filmu«, iskreno govori, dodajući da je u tunelima Gaze naučio razlikovati ono bitno od suvišnog. Glad i bol pretvorili su ga u čovjeka koji razumije krhkost postojanja, ali i snagu nade.

– Bilo je trenutaka kad sam mislio da neću izdržati, ali onda bih pomislio na njih – na mamu, tatu, na sve koji čekaju. To me držalo.

“Groblje automobila”

Na jugu Izraela nalazi se tzv. »groblje automobila« – prostor na kojem su prikupljena vozila uništena tijekom napada 7. listopada i kasnijih sukoba. Većina automobila pripadala je civilima koji su pokušavali pobjeći s područja napada.

Danas to mjesto služi kao svojevrsni dokaz razmjera razaranja, ali i izvor materijala za istrage i identifikaciju. Izgorjeli automobili poredani su u redove, a svako vozilo nosi tragove nasilja koje se dogodilo tog dana.