I sami smo mnogo puta razmišljali o promjenama koje su se dogodile svih ovih godina koliko dolazimo u Livigno, a odgovor bi uvijek bio isti: sve i ništa. Kad kažemo ništa, mislimo prvenstveno na jednu nevjerojatnu privlačnost samog mjesta, njegovih ljudi i jednog posebnog vida turizma koji se danas rijetko susreće.

Livigno se ne da promjenama koje od turizma stvaraju industriju, i dalje zadržava šarm malog mjesta iako se u njemu realno uvijek nalazi jako mnogo gostiju. Nije se promijenio onaj osjećaj koji vas čini sretnim, ushićenim kad doputujete i jedva čekate da odmah nakon što unesete stvari u apartman izađete na njegovu »špicu« koja se uvijek nalazi ispred Bivia.

Silno se naveselite domaćinima, ali i brojnim gostima koji kao i vi dolaze iz godine u godinu. Baš kao što vas u petak navečer, nekoliko sati prije povratka obuzme tuga.

Podizanje kvalitete

Kad govorimo o onom što se promijenilo, govorimo o jako velikom podizanju kvalitete skijaške infrastrukture. Nekad su to bile spore vučnice, drvene »dvosedežnice« na kojima ste se poprilično nasmrzavali dok bi se uzdigli, da bi danas na svim pravcima bila ili zatvorena »jaja« ili grijane »šesterosedežnice« sa zaštitom od vjetra koje vas do željene točke prebace jako brzo.

Livigno se i izgradio, ali zahvaljujući jedinstvenom stavu domaćina – bez pretjerivanja, s maksimalnom arhitektonskom usklađenosti. Jednako tako, od nekadašnje bazne poljoprivrede, prvenstveno proizvodnje mlijeka, došli su do vrhunskih, apsolutno autohtonih mliječnih prerađevina dok je Latteria u jednom dijelu pretvorena u sjajnu slastičarnicu.

– Evo, vidite i dok samo spontano razgovaramo otvaraju se brojni primjeri tako da bismo o »našem Livignu« kako mu znamo tepati mogli razgovarati satima. Ili kako smo mi brojnim našim poznanicima i prijateljima znali istaknuti – najbolje je da odete sami i da na licu mjesta vidite jesmo li bili u pravu ili ne.

S obzirom na to da je broj onih koji su se nakon prvog susreta nastavili vraćati Livignu, daleko veći od onih koji se nisu vratili, čini se da su naše impresije nešto što dijelimo s tisućama i tisućama gostiju koji se uvijek vraćaju. U naš Livigno.

Ispričali su nam to Tamara i Leo Faraguna iz Štrmca nedaleko Labina koji su proteklog tjedna s puno lijepih sjećanja obilježili svoj 25. zimski odmor u Livignu.

Prvi su put stigli 2000. godine, samo su dva puta opravdano izostali, ali nikad više nisu promijenili destinaciju. A nije da nisu prošli i mnoga druga skijališta tako da su itekako kompetentni komparirati i procjenjivati.

– Znaju ljudi spočitavati Livignu udaljenost kao i određenu sporost prolaska tog puta jer ide se i kroz Švicarsku, ali nije to mnogo duže u odnosu na druga skijališta.

Ono što dobivate za tih sat ili dva dulje vožnje je fantastična mikroklima koja jamči optimalne uvjete za skijanje. Livigno je na više od 1.800 metara nadmorske visine, staze idu do tri tisuće metara nad morem, snijega uvijek ima tako da se u Livignu najviše dobiva za uloženi novac, dodaju Faragune.

Posebna energija

I dok su se ovih dana mediji u Hrvatskoj iščuđavali hladnom valu, pa su tako u Austriji najavili i minuse do 18 stupnjeva, u Livignu, uz besprijekorno vedro vrijeme, jutarnje su temperature bile uobičajenih minus 21, pa i 25 ispod ništice.

Dnevne su se zadržavale na oko minus 15 što je jamčilo savršenu podlogu i maksimalnu sigurnost skijanja. Iako ovakvi minusi kod većine izazivaju čak i strah, od Faraguna hvaljena mikroklima znači da, unatoč minusima, nema vjetra i da u naravi nije ništa posebno hladno.

Štoviše, na brojnim odmorištima terase su prepune, a na jednom od njih svakodnevno je od 12 do 16 sati poseban show program koji na kraju završava općim happeningom izvođača i publike.

Općenito, Livigno je jedno jako veselo, neopterećeno mjesto koje upravo iz tog razloga odašilje posebnu energiju što, unatoč fizičkim naporima skijanja, omogućava nevjerojatno opuštanje, »isključivanje mozga« što je danas jako potrebno kako bi se zadržalo psihološki balans.

A da je upravo 25 brojka koja snažno obilježava ovogodišnji Livigno, potvrđuje činjenica na koju su stanovnici Livigna na čijem je čelu gradonačelnik Remo Galli preponosni – činjenica je da je njihov grad jedan od domaćina 25. zimskih olimpijskih i paraolimpijskih igara.

Obitelji Kalac i Gustin

Iako se službeno održavaju pod nazivom Zimske olimpijske igre Milano – Cortina 2026., u organizaciji regija Lombardije i Veneta, natjecanja su teritorijalno disperzirana, pa je Livigno domaćin dvjema disciplinama.

I to onima koje su među najmlađima u zajednici olimpijskih sportova: snowboard i freestyle skijanje. Olimpijske igre održavaju se od 6. do 22. veljače, a za potrebe navedenih sportova pri samom je kraju izgradnje poseban centar koji Livignu daje jednu novu vizuru.

Smještaj je za to razdoblje skoro nemoguće rezervirati, a s obzirom na karakter sportova što se održavaju u Livignu, a za koje će se dodijeliti 26 medalja, posebno je velik interes kod mladih.

Odsječen od svijeta

Livigno je posebno ponosan na činjenicu da je dio olimpijskog projekta, koji je donio dodatna ulaganja u infrastrukturu i izgradnju novih zabavnih sadržaja, osobito važne ako se ima na umu da je ovo alpsko mjesto prije nešto više od pola stoljeća bilo suočeno s ozbiljnom demografskom prijetnjom i gotovo potpunim izumiranjem. Livigno je, naime, nekad bio kraj u kojem je obitavalo nekoliko obitelji, potpuno zabačen i odsječen od svijeta.

Gorštaci na skoro dvije tisuće metara nad morem za koje je malo tko znao da i postoje. No, kako bi spasila taj svoj neveliki komadić Alpi, Italija im je dodijelila status free shop zone, što su i danas, tako da se kreće u turistički i trgovački procvat.

Presudan trenutak u otvaranju Livigna prema svijetu bilo je probijanje jedine cijevi tunela Munt La Schera, koji ga povezuje sa Švicarskom. Tunel, izgrađen zbog potrebe gradnje velike akumulacijske brane, nikada nije proširen, pa je u danima najvećih turističkih smjena promet satima moguć samo u jednom smjeru.

Upravo je taj infrastrukturni zahvat talijanskoj državi, ali i regionalnoj vlasti u Milanu, dao snažan poticaj za razvoj osnovne skijaške infrastrukture. Domaći ljudi, tada tek nekoliko obitelji koje su bile i ostale vlasnici svih terena, dobili su snažan poticaj i s velikim su se elanom prihvatili posla, besprijekorno organizirajući poslovanje koje je postalo temelj današnjeg Livigna.

“Hrvatski” skijaški tjedan u Livignu

Podijelili su se u velikoj mjeri i po sektorima tako da dio njih vodi promet, dio trgovine pojedinim posebno traženim artiklima, a nijedna se odluka ne donosi bez pristanka posebnog vijeća koje i danas čine predstavnici tih obitelji.

Prodaja zemljišta nije dopuštena nikome, pa ni Talijanima iz drugih dijelova zemlje, čime su onemogućeni devastacija prostora i bilo kakvi nepromišljeni potezi koji bi narušili ravnotežu dugoročnog razvoja.

Zbog takvih razvojnih postavki Livigno se nameće kao vrijedan primjer i hrvatskoj Vladi, jer bi se sličnim modelom upravljanja moglo usporiti, pa i zaustaviti demografsko pražnjenje gorske Hrvatske, danas osobito vidljivo u Gorskom kotaru i Lici.

Istodobno, riječ je o lekciji važnoj i za cjelokupni hrvatski turizam, ponajprije u kontekstu planske izgradnje i cjelogodišnjeg poslovanja, budući da je Livigno podjednako posjećen u svim godišnjim dobima.

Simbol Livigna

Razvoj turizma i trgovine stvorio je i veliku potrebu za radnom snagom. Ima je iz svih krajeva Italije, i to ne samo iz južnijih, siromašnijih regija, nego i iz onih sjevernih, mnogo je albanskih obitelji kao i onih iz Rumunjske pa i Moldavije.

Početkom devedesetih bilo ih je mnogo i iz Hrvatske, posebno iz nekadašnje općine Labin, no, što je svakako pozitivno, u Livignu je nastavila živjeti samo jedna obitelj iz tog dijela Istre. Svi su se ostali vratili, mnogo od njih su se doma nastavili baviti iznajmljivanjem kuća za odmor i općenito turizmom.

A jedan od simbola Livigna, turistima omiljeni animator je Ismet Derviši nadimka Luco koji je u Italiju doselio odmah čim se iz Albanije moglo u svijet.

– U Italiju sam došao sa 16 godina i to u Bergamo, gdje sam radio deset godina. Ove godine i ja obilježavam 25 godina života i rada u Livignu. Ovdje mi je rođena kći i u potpunosti sam zadovoljan svime što ovaj život donosi – i poslom i svim onim drugim elementima koje nazivamo životom.

Iako je moja rodna Vlora danas jedno od najznačajnijih turističkih središta Albanije i svake se godine barem jednom vraćam obitelji, moj je dom zauvijek Livigno.

Ne bih ga mijenjao ni za što. Dao mi je sve, a vjerujem da su i oni zadovoljni sa mnom jer u svom se poslu nikad ne štedim, istaknuo nam je ponosno Lucio.

I time poslao još jednu poruku Hrvatskoj jer i ona će morati provesti određenu asimilacijsku politiku kako bi u pojedinim sektorima svog gospodarstva ne samo napredovala, nego i općenito opstala.

Tjedan koji kad je snijeg u pitanju mnogi nazivaju »hrvatskim«, pa tako i u Livignu iako je mnogo više Poljaka, Talijana, Rumunja, opet je prošao munjevito.

– Mnogo smo si puta rekli kako ćemo iduće godine ostati najmanje dva tjedna. No organizacija života i školske obaveze naših kćeri to nisu dopuštale, naglašavaju nam Tamara i Leo.

Završni dan za sve one koji su pohađali kako talijanske tako i Ski školu Umag bio je u znaku završne provjere znanja i podjele medalja.

– Jako mi je drago da sam došao u Livigno jer sam o njemu čuo jako mnogo lijepih stvari, a moram priznati da će činjenica da sam skiškolu završio s našom kćeri Tonkom zauvijek ostati u sjećanju kao nešto što se ne događa često, kao nešto što zauvijek ostaje u pamćenju, istaknuo nam je Marko Tometić iz Rijeke.

Martina, Marko i mala Tonka Tometić iz Rijeke

Ponosna na supruga i kćer bila je jako i mama Martina, dok je nona Vanda Milković jedva susprezala emocije u tom za njihovu obitelj posebnom petku. Tonka je, naime, treća generacija obitelji koja je postala zaljubljenikom u Livigno u kojem je i proskijala.

Godina obljetnica

Silne su emocije iskrile i na dijelu Livigna naziva Saroch – prema crkvi sv. Roka koja se tamo nalazi. Pozicija je to na kojoj se punih dvadeset godina nalazi škola skijanja koju vodi Ski klub Umag.

A tamo je pravo zadovoljstvo susresti Dubravka Grgića, iznimnog Umageža koji je po nizu svojih aktivnosti silni motivator i inovator. Mnogi ga znaju kao pasioniranog bajkera, oni stariji kao jednog od najboljih istarskih DJ-a koji je slavu stekao u klubu ZaZa, a i u Livignu je jako rado viđena osoba.

– Davno smo mi pokrenuli našu skiškolu, a ove godine smo posebno ponosni na činjenicu da slavimo punih dvadeset godina rada u ovom jedinstvenom mjestu. Ove smo godine »na skije stavili« nešto manje od 150 polaznika što me čini jako, jako ponosnim.

Ne samo u skijanje nego i općenito u sport uveli smo mnogo mladih, pa i jako mladih ljudi, a kad se zbroje sve naše godine, samo u Livignu je naučilo skijati oko tri tisuće ljudi.

Ono što je dodatna pohvala našem radu je činjenica da kod nas radi 28 učitelja skijanja kao i tri demonstratora, od ukupno njih pet koji imaju u Istri taj status. Ispočetka naši su učenici bili sa šireg umaškog područja, pa čitave Istre da bi nam se kasnije priključili i brojni Riječani.

Danas smo referentna vrijednost za čitavu Hrvatsku jer jako je velik broj djece iz Dalmacije – iz Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika pa iz Bosne i Hercegovine sve do Beograda.

Kad se osvrnemo na Livigno, i mi smo ponosni što je taj unikatni gradić stigao do statusa domaćina Olimpijskih igara.

Već je sada jako velika gužva pa smo i mi tako jedva stigli do mogućnosti zakupa dovoljnog broja apartmana jer su niz njih već zakupile reprezentacije koje uskoro kreću s natjecanjima, istaknuo nam je jako zadovoljni Dubravko Dube Grgić koji svoj prvi dolazak u Livigno pamti po – užasu.

– Doživio sam trostruki prijelom noge, ali u svom tom užasu iskazale su se fantastičnim medicinske službe Livigna. Vrlo sam brzo otpremljen do Ortopedske bolnice u Lovranu gdje me operirao dr. Ante Tudor. Učinio je to na toliki dobar način da danas i ne znam koja mi je noga bila slomljena, zaključio je naš razgovor Grgić.

Livigno grad posebnih emocija, prostor i ljudi od kojih bi i Hrvatska imala što naučiti. Baš onako kao što su u njemu tisuće njezinih stanovnika naučile skijati. Proletio je tjedan, a većina od onih koji su u Livignu proveli »hrvatski tjedan«, predbilježit će se za i 9. siječnja 2027. godine. Livigno je mjesto kojem se vjeruje.