Kosovska kriza

Jesu li oči Srbije uzaludno uprte u Kremlj: prijatelji do posljednje kapi svoga interesa

Bojana Oprijan Ilić

Ruski veleposlanik izazvao je skandal u Beogradu teatralno tvrdeći kako će interese Srbije braniti samo Rusija, iskustvo ukazuje na nešto drugo 



Na prvi pogled reklo bi se da je Rusija spremna boriti se za Srbiju bezuvjetno. No, osvrnemo li se koje desetljeće unazad, činjenice će pokazati da su očekivanja Srbije, njezinih političara i službenih struktura od Rusije – manje, više pala u vodu. Primjerice, kad je bilo izvjesno da će nakon Kumanovskog sporazuma Kosovo zaposjesti NATO trupe, prvi su trijumfalno i teatralno na Kosovo ušli Rusi, prekomandirani iz baze EUFOR u BiH. U toj su gesti tadašnji Miloševićevi politički sateliti, ali i nacionalistička oporba, vidjeli potvrdu da će Kremlj stati uz interese Beograda. Ali, kako su prvi došli, tako su baćuške prve i otišle s Kosova.


Dalje, u vrijeme kad se očekivao veto Rusije na priznanje kosovske neovisnosti, Srbija je opet ulagala velike nade, slijedeći desetine prethodnih najava iz Moske koje su to implicirale. Uslijedilo je, medutim, još jedno veliko razočaranje. Srbija Rusiju i dalje smatra jednim od svojih najvažnijih, strateških partnera. Zapravo, Moskva je uz EU, Peking i Washington – i deklarirana kao jedan od osnovna četiri stupa međunarodne politike Beograda. No, reklo bi se da je Srbija dospjela u procjep izmedu vlastitih interesa i interesa Rusije na Balkanu. Primjerice, ostati vojno neutralan značilo bi zamjeriti se i jednoj i drugoj strani – a ulaskom u Partnerstvo za mir Beograd je, koketirajući s NATO- om, iznevjerio očekivanja ruskog vojnog establišmenta.    

 Ništa od promjene


Sve u svemu nije teško »apsolvirati« da se Srbija i danas, kao i prethodnih godina, previše uzda u pomoć Rusije u rješavanju kosovskog pitanja. Takvu je poruku još 2007. poslao ruski politički analitičar, direktor Instituta za strateške studije u Moskvi Andrej Pjontkovski, sugerirajući: »Bilo bi pametno da se Srbija okrene razmatranju podjele južne srpske pokrajine, jer je za to ostalo vremena i prostora«. Za takvu je opciju, kako minulih dana pokazuju aktualni događaji na Kosovu, ostalo sve manje prostora, ako ga uopće više i ima. Stoga je, po mnogo čemu sudeći, iluzorno i očekivati da će Medvedev ili Putin »tresnuti rukom o stol« i reći ostatku svijeta – »dosta je«. Unatoč tome, u Beogradu nitko ni na vlasti ni u oporbi, još nije spreman javno priznati da će se Rusija, kao, uostalom, i bilo koja druga država, boriti za Srbiju samo do – posljednje kapi svojih interesa.