U vremenima u kojima se društvo i njegovi odnosi, politike, ekonomske prilike, tehnologija, priroda i klima te način života toliko rapidno mijenjaju i izokreću, iznimno je kompleksno razmišljati o smislu našeg kolektivnog i individualnog postojanja, kao i identitetskoj utemeljenosti određenih vrijednosti, simbolike i svjetonazora koje kao odrasli ljudi nismo previše mijenjali od našeg djetinjstva. Unutar pretežito konzervativnih, no ipak heterogenih političkih zajednica koje broje milijune ljudi, religija i nacionalna pripadnost igraju dominantne uloge u održavanju kohezivnog tkiva, a kada se ova dva elementa isprepliću u jednake strukture i utjelovljuju u istoj osobi, emocionalna povezanost plebsa s percipiranim vladarom zadobiva začudne razmjere i značajke.

Smrt Elizabeth Alexandre Mary Windsor, poznatije kao kraljice Ujedinjenog Kraljevstva i vrhovne vladarice Crkve Engleske Elizabete II., osmog je rujna potresla jedne, razveselila druge, a ravnodušnima ostavila treće, testirajući snagu i prirodu parasocijalnih odnosa između nje i njezinih podanika, veza koje su stvarane tijekom njezinog 70 godina, 7 mjeseci i dva dana dugog perioda vladavine.

Opis onoga što je Elizabeta II. predstavljala u britanskom, ali i dobrom dijelu anglofonog svijeta najbolje se odražava u vapajima naroda kojih su mediji tog dana bilježili pred Buckinghamskom palačom: »Ona je uvijek bila ovdje«, a na istoj je liniji bila i nova britanska premijerka Liz Truss, nazvavši kraljicu pod kojom je služila tek dva dana »stijenom na kojoj je izgrađena moderna Britanija«.

I dok će mlađe generacije preminulu kraljicu promatrati na način sličan onome nekog izmišljenog lika iz filma ili videoigre koje viđaju na ekranima, plakatima, nazivima institucija i novcima, povjesničari, pisci, novinari i analitičari raznih vrsta okrenut će se evaluaciji jedne ere, nasilno tražiti poveznice između vremena kraja Drugog svjetskog i današnjeg početka Drugog hladnog rata te pokušati nagovijestiti što nam kozmičke sile preko smrti starice poručuju o našoj sve mračnijoj i nesigurnijoj budućnosti.

No kad se odmaknemo od sfera mistifikacije i fasciniranosti celebrityjima, prema nama neuzvraćenih odnosa, mimova s Josipom Manolićem te pokušaja da »držimo korak« sa životima Windsora – Lizzy, Charliejem, Willsom i Kate, Hazom i Meg – dolazimo do saznanja kako je najdugovječnija grijačica britanskog prijestolja u vremenu i prostoru u kojem je postojala imala itekakvu društvenu, kulturalnu, simboličku, ali i financijsku moć, a uspoređujući Elizabetu II. sa svojim prethodnicima, bar ćemo malo shvatiti zašto njeni biografi često koriste oksimoron »moderne kraljice«.

Putevima vladarice

U javnosti diskretno korištenje političkog utjecaja, ogledanog prvenstveno u ceremonijalnim i tradicijski utemeljenim potvrđivanjima premijera i otvaranjima godišnjih parlamentarnih sezona, kao i redovitim razgovorima s cijelim nizom britanskih premijera, stvorilo je sliku o kraljevskoj obitelji kao nadstranačkim patronima kojima su stabilnost te kakvo-takvo jedinstvo nacije i kraljevske unije, ali i održavanje britanskog imperijalizma tabuom na prvom mjestu.

Ipak, Elizabeta je zadržala diplomatske ovlasti i odgovornosti koje bi u parlamentarnim republikama upražnjavali predsjednici, a njezina sposobnost da svojim međunarodnim djelovanjem ublaži destruktivan povijesni i aktualni (neo)kolonijalni utjecaj na brojne svjetske narode promovirala ju je u glavnu »soft power« polugu britanske diplomacije.

Kada je 6. veljače 1952. godine umro George (Juraj/Đuro) VI., a Elizabeta prestala biti princeza i postala kraljicom, najviše pozicije političke vlasti u najzaslužnijim pobjedničkim silama Alijanse zauzimali su Josif Visarionovič Staljin, Harry Truman, Mao Zedong i britanski premijer Winston Churchill. Nizozemska, Belgija, Norveška su od onda do danas izmijenile tri monarha, Vatikan čak sedam poglavara, a Španjolska je tada još bila diktatura pod Franciscom Francom.

Iako nam brojke same po sebi ne govore mnogo o dugovječnom životu pod staklenim zvonom, one potvrđuju da je Elizabeta najdugovječnija vladarica u povijesti neke političke tvorevine, ukoliko izuzmemo francuskog kralja Luja XIV. koji kraljevske ovlasti zbog očitih razloga nije (zlo)upotrebljavao od svoje 4. do 15. godine. Nije šokantno saznati da je Elizabeta II. ličnost koja je održala najviše zabilježenih službenih posjeta u povijesti.

Prvi od njezinih ukupno 99 državničkih posjeta koje je obavila izvan teritorija Britanskog carstva i Commonwealtha (koji još uvijek uključuje Indiju, Pakistan, Nigeriju, Bangladeš, ali i Australiju, Kanadu, Novi Zeland i još 48 država i teritorija) bio je onaj u formalno neovisnoj Panami 1953. godine, dok je posljednji put na službenu vizitu otišla 2015. u domovinu svojih predaka Njemačku.

S predsjednicima i monarsima susretala se u većini važnijih država svijeta, no tijekom života pragmatično je zaobilazila za nju riskantne zapadne i centralne dijelove subsaharske Afrike, velike dijelove Latinske Amerike, istočne Europe, centralne i jugoistočne Azije, ali i npr. Egipat, dugogodišnju britansku koloniju i važnog regionalnog igrača.

Osim posjeta Ljubljani 2008. godine, održanog nedugo nakon slovenskog ulaska u Schengen, čitateljstvu će najinteresantniji biti Elizabetin posjet Jugoslaviji u listopadu 1972. godine, kada je sa suprugom Philipom i kćerkom Anne posjetila redom Beograd, Titograd, Dubrovnik, Đakovo, Zagreb, Pulu i Brijune.

Kao što je bio običaj s kraljičinim susretima sa stranim državnicima, politička simbolika ovog putovanja u jeku blokovske podjele bila je veća od njegova konkretnog sadržaja, pa je tako njezin prvi posjet jednoj socijalističkoj zemlji bio popraćen različitim reakcijama. Međutim, poznavajući tijek rata, ulogu britanske mornarice i zrakoplovstva u oslobađanju dalmatinskih otoka i važnost koju je Josip Broz Tito davao svojim nekadašnjim ratnim saveznicima, ovakav posjet nije bio toliko iznenađujući kao što to nekima izgleda danas.

Naime, Titov petodnevni posjet Britaniji 1953. godine, u razdoblju kada ratom razrušena zemlja na sve načine pokušava ishodovati međunarodnu pomoć, zasigurno nije odmogao stvaranju pozitivnih odnosa s jednom od najjačih svjetskih sila predvođenom tada još mladom, neiskusnom i impresioniranom kraljicom.

Prisjećajući se gostovanja kojem će se idući mjesec navršiti punih 50 godina, domaći povjesničari navode Elizabetin govor u kojem se referira na uspjehe poratne obnove Zagreba, povijesne pomorske veze dviju zemalja te povećanje broja britanskih turista, a anegdotalni zapisi bilježe kraljičinu opuštenost u Titovoj prisutnosti, odigranu partiju golfa, kao i vožnju u njegovom Cadillacu.

Kontrast u načinima kraljičinog diplomatskog ophođenja, ali i globalnom značaju i moći političkih entiteta s obje strane ratova 90-ih izvlače se u usporedbi ovog susreta s posjetima hrvatskih predsjednika Buckinghamskoj palači – Stjepana Mesića 2001., Ive Josipovića 2013. i Kolinde Grabar Kitarović 2016. godine.

Od Elizabetinih putešestvija koje bi nam mogle poslužiti kao točke oko kojih ćemo mapirati globalna politička kretanja te interese UK-a kroz noviju povijest, izdvojit ćemo njezin jedini posjet Kini 1986., tri posjeta Njemačkoj 1987., 1990. i 1992., jedini posjet Japanu i Hirohitu 1975. te jedini posjet Rusiji i Jeljcinu 1994. godine.

Osakaćeno carstvo

Osnovni pregled ličnosti koje su se kao britanski premijeri zakleli na služenje njenom veličanstvu kazat će nam kako je njih bilo 15, a bez potrebe za davanje prostora svima istaknut ćemo dugovječnije i relevantnije – od vlastohlepnog ljubitelja genocida Churchilla, metalne neoliberalke Margaret Thatcher i njezinih učenika Johna Majora i navodnog trećeputaša Tonyja Blaira, do oportunističkog taloga s dna torijevske kace posljednjeg desetljeća, nepromišljenog Brexit planera Davida Camerona, raščupane sirovine Borisa Johnsona i ratoborne juniorke Liz Truss.

Elizabeta II. nije se previše protivila postratnom britanskom međustranačkom konsenzusu Konzervativci – Laburisti koji je kao druga violina pratio imperijalističke taktove mlađeg, ali sada mnogo snažnijeg prekoatlantskog brata. Obje su sile u isto vrijeme kejnezijanizam i Bretton Woods naglo mijenjale neoliberalizmom, deregulacijom, privatizacijom i regresivnim oporezivanjem, do današnjeg dana sakralnim ekonomskim dogmama, a u skladu s političkim paralelizmom dviju nacija, Thatcher je prvo u stopu pratila Reagana, Blair je dahtao za Clintonom, dok je Johnson slijedio Trumpa.

Format dominacije u kojem Latinska Amerika već desetljećima predstavlja zonu ekskluzivnog političkog i ekonomskog utjecaja za američki imperij preuzelo je i pokretima za neovisnost osakaćeno britansko carstvo, tik prije Elizabetinog prijestolovanja reformirajući bizarnu asocijaciju zvanu Commonwealth.

Pokreti za neovisnost velikog broja afričkih, zapadnoazijskih, južnoazijskih i oceanijskih država u početku Elizabetine vladavine 50-ih i 60-ih godina prisilili su britanske aristokratske i kapitalističke elite na suočavanje s novim historijskim vjetrovima, kada su shvatili da brutalne vojne agresije, poput masakriranja antikolonijalne Mau Mau pobune, koncentracijskih logora i režima vojne diktature u Keniji, ne predstavljaju dugoročan recept za stabilnost transfera materijalnih vrijednosti od Juga prema Sjeveru.

Commonwealth danas predstavlja nebitni konglomerat koji služi samo kao podsjetnik da je Britanija nekad bila snažna kolonijalna sila s jakom mornaricom, a prema stajalištima autora čak i mainstream zapadnih medija kao što je Foreign Policy, sa smrću Elizabete II. ova anakronistička zajednica dobiva još nesigurniju i beznačajniju budućnost.

S druge strane, potrebno je razmotriti posebnu ulogu koju razna otočja pod formalnom vlasti britanskog monarha i danas zadržavaju za najbogatije slojeve. Ne treba biti posebno upućen u detalje krupnih financijskih praksi da pri spomenu na imena teritorija kao što su Jersey, Guernsey, Britanski Djevičanski otoci i Kajmanski otoci ono što prvo zazvoni bude mjesto gdje se bez ikakvih problema zamračuje, pere i sakriva imovina te vrši možda legalna, no sigurno društveno štetna i amoralna utaja poreza.

Niti Elizabeta II., čija se osobna imovina procjenjuje na pola milijarde, a obiteljska na preko 28 milijardi funti, nije se ustručavala koristiti usluge svojih kraljevskih obala, pa su tako neskandalozni Paradise Papers otkrili da je u omiljene Kajmane pretočila minimalan iznos od, za nju pišljivih desetak milijuna. I česti će biti prorojalistički argumenti koji će lik, djelo i čast sretnice rođene na pravom mjestu u pravo vrijeme pokušati obraniti na način da će im među čestim tvrdnjama kako kraljica nije igrala odlučujuću političku ulogu, kako je samo svojom personom donosila milijune turističkog prometa i kako je njena titula isključivo ceremonijalna i dobronamjerna pobjeći nemušte natruhe sistemske kritike tamošnje demokracije.

Na njihovu radost, pitanje bi li Elizabeta anti-monarhista i socijalista Jeremyja Corbyna, koji je jedno vrijeme ozbiljno prijetio krivulji momaka iz londonskog Cityja, prihvatila kao demokratski izabranog vođu nije moralo biti odgovoreno, budući da su se za to u velikom dijelu pobrinule propagandne snage impresivno uigranog britanskog medijskog aparata, a nova funkcionalna društvena podjela naroda zaživjela ne oko potencijalnih ekonomskih pravaca, već oko sadržajem jalove rasprave o članstvu u Europskoj uniji.

Interesi umreženog i razgranatog britanskog financijskog kapitala s Brexitom su izračunali da – nasuprot tobožnjem liberalizmu Europske unije – društveni konzervativizam, ekstremno apsurdni tradicionalizam i politički nacionalizam kojem su kruna, Union Jack i God Save the Queen najdraža simbolika itekako mogu stvoriti kvalitetnu klimu za svoju oplodnju.

Glasnije ili tiše hvaljenje neutraliziranim elementima svoje krvave imperijalne prošlosti, one čijih bi se povijesnih nepravdi društva s izraženijom kritičkom željom sramila te ih pokušala ispraviti, poslužilo je kao nacionalistički paravan za bar malo produljenje perioda nesmetanog bogaćenja (dijelova) elita. Međutim, prilagodljivi britanski nacionalizam kao osigurač za eksploataciju domaće osiromašene radne snage nakon smrti toliko dugo vladajuće kraljice ne bi mogao preživjeti i uspješne referendume za škotsku i velšku nezavisnost, zašto ne i irsko ujedinjenje, koji prijete višestoljetnoj otočkoj uniji.

Titula za dan poslije

Kraljičin sprovod najavljen za 19. rujna, uistinu će simbolički predstavljati kraj jedne ere i početak nove, neizvjesnije, one u kojoj i živimo već neko vrijeme. Također, po svemu sudeći najgrandiozniji, najskuplji, nikad veći, raskošniji oproštaj od ijedne osobe koja je kročila na ovaj svijet bit će i savršen mikrokozmos svih proturječja britanskog društva, onog čiji će se bogataši, krupni kapitalisti, bankari, političari, veleposjednici i rentijeri gurati u Westminstersku opatiju i Kapelu sv. Jurja, čiji će ražalošćeni kmetovi na ulicama Londona tražiti emocionalnu utjehu i afirmaciju kolektivnog pripadanja, ali i onog u kojem pučke kuhinje poput one u Wimbledonu pod pritiskom javnosti povlače svoju odluku da na svečani dan gladnima ostave one koji o njihovom toplom obroku ovise.

Zainteresiranim promatračima koji ne budu preokupirani siromaštvom, slabo plaćenim ili zatupljujućim poslom te brigama o nadolazećoj zimi, bit će zanimljivo kako i u kolikoj će mjeri kulminirati posljednje javno slavlje jednog kulta ličnosti, na koje će načine zapadni mediji producirati totalitarističku hagiografiju zbog kojih inače ocrnjuju i neciviliziranima proglašavaju neprijateljske države i do koje će se razine uspjeti zaustaviti život zbog prirodne smrti jedne osobe, a iz javnosti očistiti sve emocije osim tuge i žalosti.

Bit će zanimljivo i vidjeti kako izgleda to fragilno zajedništvo, između ostalog održavano i na cenzuri, točnije otkazivanju događaja sportskog, kulturno-umjetničkog i komičnog tipa, među kojima su najistaknutije utakmice Premier lige, najveće sportske industrije na svijetu koja okreće milijarde funti godišnje.

Razlozi? Službeno manjak policijskog osiguranja koji sada mora čuvati lijes, a ne žive nogometne zvijezde, a neslužbeno strah da navijači na demokratski način izraze svoja nefiltrirana mišljenja koja bi mogla »vrijeđati osjećaje«. Svesilno slavlje kraljice i monarhije u javnom prostoru, novinama, na televiziji, ulicama, društvenim medijima navodno će vrijeđati samo osjećaje nebitnih ljudi čije su obitelji i narodi propatili pod britanskom čizmom i krunom ili čiji su oteti teritoriji, kao oni Kanade, Australije ili Novog Zelanda, i dan danas smatrani kraljevskim, time i Zapadnim.

I dok Trudeau, Albanese i Ardern uz Truss i ostale sluge budu pjevali »Rule, Britannia«, uzvanici neće moći pobjeći od činjenice da kraljevska moć i glamur više nisu jaki i privlačni kao nekad i da to vjerojatno nikad više neće ni biti. Hoće li William sa svojom suvremenosti nadmašiti baku, bar djelomično slijediti brata Harryja i Meghan i njihovo odricanje dobrog dijela privilegija te Kraljevstvo kakvo poznajemo odvesti u neslavnu ropotarnicu povijesti? Odgovore na ta pitanja ćemo morati još neko vrijeme čekati. Nije da nas se pita.