Najtraženiji su bivši pripadnici specijalnih postrojbi SAD-a, Engleske ili Rusije, ali i vojnici s balkanskog prostora, čije je iskustvo na cijeni. Visina plaće, ovisi naravno o stanju na terenu i snazi zaraćene strane
Navodna uhićenja hrvatskih i srpskih plaćenika u Libiji nije nikakvo iznenađenje, čak i ako se samo radilo o novinarskoj patki, obzirom da gotovo svaki ratni sukob privlači ljude spremne za takav način zarade, a ratnici s ovdašnjih prostora traženi su zbog još uvijek svježeg ratnog iskustva, što im znatno podiže cijenu. Novac koji se tako zna privrijediti nije malen, ali zaposlenje nosi jednu negativnu stranu – glava je u torbi čitavo vrijeme.
A kako se uopće postaje plaćenik i kako se nalaze poslovi? Plaćenici su najčešće regrutirani iz redova bivših pripadnika redovnih vojnih snaga, jer se time dobiva obučenog vojnika. Specijalne postrojbe su najomiljenije za izbor plaćenika, tako da danas diljem svijeta ratuje veliki broj bivših pripadnika SAS-a, Zelenih beretki, Legije stranaca, a u posljednjih desetak godina posebno ruskog Specnaza. Raspadom država na istoku Europe povećao se broj plaćenika, a smatra se kako je time i srušena »cijena rada«. Naime, dok se prije na godinu dana plaćeništva uredno moglo zarađivati i do 250 tisuća dolara, danas je zarada mnogo manja. Prema medijskim izvještajima, stranci u Libiji su zarađivali pet tisuća dolara na mjesec, odnosno 60.000 godišnje. Ipak, prema napisima u stručnim medijima, elitni pripadnici SAS-a i sličnih renomiranih vojnih postrojbi danas još uvijek zarađuju i do 150 tisuća dolara godišnje. Cijena ovisi o opasnostima na terenu, tako da u nekom lokalnom prepucavanju s pobunjenicima zarada ipak bude manja od zbilja krvavog rata.
Mreža
Internet je plaćenicima omogućio da se kontaktira na direktnoj razini s onima koje interesiraju njihove usluge. U vrijeme prije globalne mreže postojalo je nekoliko časopisa koji su služili kao oglasno sredstvo za plaćenike. Neki od njih su se održali do danas, iako se sad javno odriču sudjelovanja u plaćeničkim transakcijama. Pomoću šifriranih oglasa ljudi pronalaze ratove za ratovanje. Naravno, oni koji žele u rat, vrlo dobro znaju kako pronaći vezu za odlazak na front.To nije javni posao, ali mreže za vrbovanje vrlo dobro djeluje.
Iako se o tome nije previše govorilo, a niti danas nije jedna od obrađenijih tema, tijekom Domovinskog rata na strani Hrvatske je ratovalo i nešto plaćenika. Najprije početkom rata dio naših boraca koji su imali kontakte u Legiji stranaca dovode nekolicinu bivših pripadnika te elitne postrojbe. Oni su prije svega bili zaduženi za obuku novih boraca, a koliko je poznato sudjelovali su u organiziranju i uvježbavanju nekih specijalnih postrojbi. No, kako je početkom rata mnogo jedinica imalo poriv nazivati se »specijalnim« i slično, to ne čudi.
Mi-24
Kako su se borbe približavale kraju, smanjivao se i broj stranih plaćenika. Ipak, čak i završne borbe u Oluji su dočekali plaćenici iz Rusije i Ukrajine zaduženi za helikoptere Mi-24. Kada je Hrvatska preko tajnih kanala (zbog embarga) nabavila ove helikoptere popularno zvane »leteće topovnjače«, bilo je jasno kako u domaćim redovima nema nikoga tko bi njima upravljao. Čak i ono malo pilota što je Hrvatska imala nikada nisu letjeli na tim letjelicama, jer ih niti JNA nije imala.
Zbog turbulentne prošlosti ljudi s ovih prostora nije bila rijetkost da se zateknu u plaćeničkim postrojbama niti kroz povijest. Dapače, tijekom Tridesetogodišnjeg rata nastala je i izreka »Bože, čuvaj nas kuge, gladi i Hrvata«, za što je zaslužno osvajanje njemačkog grada Heidelberga. Hrvati su se kao plaćenici borili na strani katoličkih postrojbi te su, skupa s konjima preplivavši rijeku Neckar, 1623. godine predvodili napad i osvajanje grada. Hrvatske postrojbe najčešće su doživljavane kao elitna laka konjica, koja je najčešće predvodila napad. Danas bi se možda cinično za te jedinice kazalo – topovsko meso. Sreća da su to bila vremena kada vatreno oružje nije bilo pretjerano razvijeno i precizno.
____________________________________________________________________________
Grci »upropastili« faraone
Povijesni počeci plaćeništva gotovo kolidiraju i sa samom poviješću ratovanja. Prema povijesnim izvorima, već su egipatski faraoni naveliko koristili usluge plaćeničkih jedinica i pojedinaca u svojim ratovima. Tako se već od početka njihovih osvajanja angažiraju libijski, sirijski i nubijski ratnici. Ipak, najveći utjecaj na ratovanja starog Egipta imali su Grci, koji su najčešće dolazili kao plaćenici u čitavim postrojbama. Jedna od razloga da ih se cijeni je bila njihova ratna oprema, koja je jednostavno bila bolja od egipatske. Pretpostavlja se da je na vrhuncu moći Egipta u njihovim redovima bilo i do 30.000 Grka, a smatra se kako su oni dio uzroka za ekonomsku propast. Naime, egipatsko carstvo i na vrhuncu moći je imalo problema platiti svoje plaćenike u tolikom broju.
Grci u svojim polisima pak nisu previše vjerovali plaćenicima, odnosno vojni rok i služenje u ratu bio je uvjet da se dobije status građanina. Stoga su plaćenici bili izuzetna rijetkost. Sličnu strategiju ispočetka je imao i Rim, ali sve se mijenja s Hanibalovim prodorom u Italiju. Kartaške jedinice bile su profesionalizirane, sastavljene od velikog broja plaćenika te izvježbane. Priča je poznata, Hanibal je došao do samog Rima, ali ga nije osvojio. No, u Rimu su postali svjesni potrebe mijenjanja vojnog ustroja, što je na sebe uzeo Scipion, poslije nazvan Afrički. U vojne redove uvodi i plaćenike, ponajprije među konjaništvom.
Nakon raspada Rimskog Carstva, Bizant je nastavio s tradicijom držanja plaćeničkih postrojbi, dok srednjovjekovne europske države koriste plaćeničke usluge, ali im je osnova vojske zasnovana na feudalnim obvezama vazala da za vladare skupe dovoljne vojne postrojbe. Plaćeničke jedinice svedene su najčešće na najobičniji banditski pristup, gdje su radili nered po protivničkim državama ili teritorijima. Prvi su službenu odluku o ukidanju potrebe za takvim plaćenicima donijeli Prusi, koji se odlučuju za ustroj nacionalne vojske.
Legija – postrojba države
Prosječnom građaninu kada se spomene pojam plaćenik najvjerojatnije na pamet pada francuska Legija stranaca. Oni malo educiraniji će spomenuti i španjolsku Legiju stranaca, britanske Gurke te Švicarsku gardu. No, prema međunarodnom ratnom pravu, pod pojam plaćenika pripadala bi samo Švicarska garda, a čak i ona uvjetno, zbog kompliciranog pravnog statusa Vatikana, gdje Švicarci služe. Znači, prema zakonskim aktima, Legije stranaca, i španjolska i francuska, te Gurke su klasične vojne postrojbe država. Iako ljudi u njima zbilja ratuju zbog novca, smatra ih se redovitim jedinicama.
Lovili Che Guevaru?
Učešće hrvatskih plaćenika u ratnim zbivanjima nakon Drugog svjetskog rata nije zabilježeno u mnogim povijesnim knjigama. No, nesumnjivo je da je na ovim prostorima uvijek bilo avanturista spremnih na kakav rat, a sadašnja ekonomska situacija dodatno pojačava želju nekih da odu na vruće terene. Zbog toga se zna kako u plaćeničkim tvrtkama u Iraku ima relativno dosta Hrvata, a nešto ih se nađe i u Afganistanu. Inače, za hrvatske plaćenike vezana je jedna povijesno nepotvrđena legenda uz Ernesta Che Guevaru. Naime, prema tim navodima, u rendžerskoj jedinici koja je u Boliviji posljednjih dana njegovog života lovila kultnog revolucionara Guevaru bilo je i dosta hrvatskih plaćenika. Navodno ih je posebno cijenio Andreas Selić, tadašnji pukovnik koji je zapovijedao vojnim postrojbama u tom kraju u to vrijeme, a inače porijeklom Crnogorac te osoba koja je posljednja ispitala Che Guevaru.
Ratove vode privatne vojske
Smjer kojem se moderne države kreću uvjetuje sve veću tendenciju plaćeničkih jedinica u ratu. Naime, vojske se smanjuju i profesionaliziraju, manje više zbog ekonomskih ušteda. U isto vrijeme, ratovi se moraju voditi, tako da dio poslova koje su sredinom prošlog stoljeća obavljale vojske sada odrađuju privatne plaćeničke tvrtke. Te se firme danas ponajčešće nazivaju poduzećima zaduženima za sigurnost, a u svojoj su biti prave privatne vojske. U nekim slučajevima se radi čak i o desecima tisuća ljudi. Najeklatantniji primjer toga je u Iraku, gdje američke sigurnosne tvrtke pokrivaju ogroman opseg poslova te za sada samo ne idu u direktne obračune s pobunjeničkim jedinicama. Iako je zabilježen skandal kada su se plaćenici »zabavljali« gađajući snajperom Iračane poprilično nasumično.
Odmah ih mogu eliminirati
Prema konvencijama, plaćenici su osobe koje su posebno regrutirane za sudjelovanje u borbama, koje nisu dio oružanih snaga strane u sukobu, nisu poslani od neke druge države da služe u sukobima te im je motivacija čista ekonomska dobit. Tek ako je sve to zadovoljeno, osoba se može proglasiti plaćenikom te za njega ne vrijede Ženevske konvencije. Svedeni su na razinu špijuna, kojeg se prema ratnom pravu odmah može eliminirati.
Ovo je možda dobar trenutak i za razbiti jednu predrasudu s ovih prostora – da za snajperiste ne vrijedi Ženevska konvencija. Ukoliko se snajperisti identificiraju kao vojnici te su u vojnoj odori, smatraju se normalnim borcima za koje vrijedi ratno pravo. Ukoliko su osobe u civilu te tajno ratuju u pozadini, smatraju se špijunima.
Kapetan Dragan – »pas rata«
Podataka o plaćenicima na srpskoj strani u Hrvatskim izvorima nema, ali Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, do dolaska u srpske jedinice bio je klasični plaćenik, čak bi se moglo kazati i »pas rata«. Prije devedesetih je išao od države do države, birajući ratove, u kojima je potom sudjelovao u obuci jedne od zaraćenih stvari. Ipak, koliko je poznato, na Balkan se vraća potaknut svojom nacionalnošću, tako da na ovim prostorima nije bio klasični plaćenik. No, svakako se i dalje mogao nazivati »psom rata«.
