U neprestano promjenjivoj i dinamičnoj medijskoj sferi ne postoji mnogo zakonitosti koje su preživjele posvemašnje informacijsko zasićivanje, međutim jedna od njih itekako je žilava. Ona nam kaže da male i manje važne zemlje svjetske politike globalnu pažnju mogu zadobiti prvenstveno ako se u njima događa nešto kontroverzno i/ili katastrofično, nešto što kod široke publike izaziva mogućnost emocionalnog angažmana, ali i donosi egzotiku koja će priču činiti svježom. Vijesti iz postsocijalističke zemlje koja desetljećima trpi trendove depopulacije i demografskog starenja, značajne emigracije, ekonomske stagnacije i uznapredovale korupcije tako će za neke skupine medijskih konzumenata potpasti isključivo u drugu kategoriju. No vruće novosti iz glavnog grada strahovito centralizirane države, čijih je nepunih četiri milijuna stanovnika preživjelo divlju tranziciju i rat, onima koji se trude razumjeti vrijeme u kojem žive poslužit će kao instruktivna lekcija iz političke sadašnjice.

I dok se živa povijest u Zagrebu uglavnom ne pojavljuje, gruzijski Tbilisi već je tjednima mjesto gdje nekoliko tisuća prosvjednika i stotine policajaca razmjenjuju suzavce, dimne bombe i udarce tupim predmetima, blokirajući centar grada te pokušavajući spriječiti one druge da zauzmu zgradu parlamenta. Nova runda ponovo zapaljenog obračuna započela je sredinom travnja, kada je ova institucija restartala postupak donošenja tzv. zakona o stranim agentima koji će utjecati na dobar dio tamošnjeg nevladinog sektora. Kontroverznom legislativom pred sve se organizacije čiji strani prihodi prelaze 20 posto planira staviti obveza registriranja kao subjekata koji djeluju »u interesu strane sile«, a u slučaju neposlušnosti propisati kazna. Ipak, zakon koji gruzijska vlada naziva korakom naprijed u poslovnoj transparentnosti, a koji bi u nekoj manje napetoj epohi prošao pod »usklađivanje zakonodavstva prema zapadnim standardima«, prouzročio je bijes kod najglasnijeg dijela gruzijske opozicije i civilnog društva. Ustavši protiv zakona i vladajuće stranke »Gruzijski san«, liberalni Ujedinjeni nacionalni pokret (UNM) izašao je na ulice s naizgled jednim jednostavnim zahtjevom, no barijera koju je trebalo probiti da bi se u zapadne medije stiglo bila je visoka, a politički ulog još uvijek premali. Ipak, primijenivši još jedan dokazani poučak koji kaže da je prezentacija plavo-žute ikonografije dovoljna za dobivanje epiteta »prodemokratski«, gruzijski su prosvjednici zavijorili zastave Europske unije i potaknuli onaj emocionalni, afektivni moment. Da identifikacija bude još lakša, a ciljana publika bez greške shvati tko je ovdje čiji, neželjenom zakonu i vladi koja ga gura prilijepljena je jasna, nimalo kompleksna uvreda – oboje su previše ruski.

Lajanje Pavlovljevih pasa

Nakon što su prošlogodišnji prosvjedi zamrznuli pokušaj implementacije gotovo identičnog zakona, gruzijska je vlada u njegovom ovoproljetnom donošenju stigla korak dalje. Većina zastupnika Gruzijskog sna idućeg će tjedna na parlamentarnom glasanju morati pokazati jedinstvo kako bi se oduprla domaćim i stranim pritiscima, a poslije toga vjerojatno i iskoristiti mogućnost poništavanja odluke gruzijske predsjednice Salome Zurabišvili koja je već najavila kako zakon neće odobriti. Tvrda kohabitacija između Zurabišvili i vodstva najjače gruzijske stranke – koja je kulminirala prošlogodišnjim sukobom oko predsjedničinih prekoračenja ovlasti i neuspješnim parlamentarnim izglasavanjem nepovjerenja – nastavila se nakon što je liberalna političarka prihvatila retoriku o nužnosti odupiranja »ruskom zakonu« te novopečenog i neiskusnog gruzijskog premijera Iraklija Kobahidzea pred bijesnom masom stjerala u legitimacijsku zamku.

Međutim, kada se u stranu stavi značenjski nabijen narativ, gruzijska opozicija nije objasnila veze između Rusije i zakona o transparentnosti koji će, među ostalima, i primatelje ruskog novca prisiliti da se prijave na listu stranih agenata. Jednako tako, neodgovoreno je ostalo i pitanje oko elemenata spornog dokumenta koji navodno nisu kompatibilni s europskim zakonodavstvom. Budući da je Europska komisija krajem prošle godine najavila izradu registra stranih lobista s ciljem »štićenja europske demokracije«, te s obzirom na to da je ovog tjedna u medije dospjela informacija o skoroj zabrani ruskog financiranja stranaka, nevladinih udruga i instituta prije održavanja izbora za europarlament, gruzijski će potez Unijinu birokraciju u zajedničkoj misiji preduhitriti jedino tajmingom. Također, donedavni gruzijski premijer Garibašvili naveo je kako je zakon napisan prema američkoj inačici legislative o stranim agentima (tzv. FARA), a u kojem stoji kako svi akteri koji se bave »političkim aktivnostima u stranom interesu« moraju biti adekvatno registrirani i transparentni u svom financiranju.

No kako to obično biva, ni gruzijski pas ne laje zbog sela. Namjerno izazivanje Pavlovljeva refleksa asocijacijama na omraženog susjeda svoj puni kontekst dobiva saznanjem da je 2024., kao i u Hrvatskoj, u Gruziji velika izborna godina u kojoj će se birati novi sastav parlamenta i novi predsjednik republike. U jesenske izbore »prozapadna« struja vođena spomenutim UNM-om ulazi s nezavidne startne pozicije s koje će teško spriječiti da Gruzijski san vlast formira četvrti put zaredom, pa taktika svrstavanja vladajuće centrističke stranke u »iliberalni« koš predstavlja posljednji pokušaj da stranka bivšeg predsjednika Mihaila Sakašvilija zajaše na antiruskom valu. Iako je vladavina premijera Kobahidzea i njegovog Gruzijskog sna puno bliža politikama Plenkovićevog HDZ-a i Vučićevog SNS-a nego Orbanovog Fidesza, UNM-u je svaki kontakt s najvećom zemljom na svijetu nepoželjan bez obzira na to što realpolitika traži, stoga kontroverzna narav zakona pruža priliku za napad. U uvjetima slabe podrške naroda koji nove trzavice na relaciji s Rusijom ne želi, Sakašvilijevim neoliberalima ne preostaje drugo nego potporu potražiti na zapadu, nadajući se da će europski signali uspjeti oprati njihovu koruptivnu i ratnu kompromitiranost.

Nestrpljenje investitora

Kao što se moglo očekivati, zapadne reakcije na zakon o stranim agentima nisu izostale. Tako su prvi EU diplomat Josep Borrell i glasnogovornik američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost John Kirby izrazili zabrinutost oko posljedica koje će gruzijski zakon imati na njihovu euroatlantsku integraciju i slobodu govora, dok je skupina američkih senatora čak zaprijetila kako će gruzijske dužnosnike staviti na vlastitu crnu listu sankcioniranih. Premda su premijer Kobahidze i njegovi prethodnici činili gotovo sve kako bi pred zapadnim moćnicima ostavili dobar dojam, trud koji je Gruzijski san uložio u pristupanje NATO-u i Europskoj uniji sada biva obezvrijeđen. Upravo je za vrijeme njihove vladavine, točnije samo mjesec dana nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, NATO održao svoje dosad najveće vojne vježbe u Gruziji u kojima su sudjelovali vojnici iz 20 zemalja, a nakon što je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg dočekan u ožujku, prošlog je mjeseca u Gruziji održan novi ciklus ratnih igara s Amerikancima. Usto, gruzijska aplikacija za EU članstvo na pozitivan je odgovor naišla krajem prošle godine, no samo par mjeseci kasnije europski se mastodont ne libi pokazati da bi posla radije imao sa Sakašvilijevim opozicionarima, a ne s političarima iz Kobahidzeove vlade.

Donošenje zakona zbog kojeg europske i druge strane investicije neće moći ostati iza kulisa gruzijske javnosti očito je bila kap koja je prelila briselsku čašu. S obzirom na glasne kritike vlasti koja odjednom biva prozivana »proruskom« i »antieuropskom«, Europska je unija već odabrala svog favorita na predstojećim parlamentarnim izborima, a čija je kampanja već pet mjeseci prije njihova održavanja obilježena stranim miješanjima. Vidjevši da ne može učiniti ništa kako bi milost zapada vratio na svoju stranu, premijer je zaigrao na kartu nacionalne suverenosti te strane agitatore optužio za opetovano poticanje protudržavnih ustanaka koji bi mogli izazvati rat s Rusijom.

– Te je pokušaje 2020. i 2023. godine podržao bivši američki veleposlanik, a počinjeni su kroz nevladine organizacije koje su financirane izvana. Da su ti pokušaji bili uspješni, druga linija fronte bila bi otvorena u Gruziji, prošlog je petka na mreži X objavio Irakli Kobahidze, dodavši kako su lažne tvrdnje Amerikanaca o problematičnom zakonu dovele do nasilja koje vrše strano financirani akteri. Ove značajne i iznimno opasne optužbe potvrdila je gruzijska Služba državne sigurnosti (SUS) koja je ove srijede u opširnom priopćenju prozvala dio organizatora aktualnih prosvjeda, navevši njihovo djelovanje pod financiranjem stranih država i nevladinih organizacija. Obavještajna služba kazala je kako se masovnim nemirima žele »isprovocirati događaji slični građanskom sukobu iz 90-ih i tzv. Majdanizacija«, referirajući se na državni udar koji se 2014. dogodio u Ukrajini. Kako sada stvari stoje, ova priča još nije ni izbliza gotova te preostaje vidjeti hoće li gruzijska vlada svoje teorije potkrijepiti dokazima i pratećim diplomatskim potezima.

Istovremeno, trag dolara i eura itekako je prisutan u gruzijskom civilnom sektoru. Agencije američke vlade u Gruziju kontinuirano ulažu poveće iznose novca s ciljem »razvoja upravljanja i civilnog društva, razrješavanja konflikata, postizanja mira i sigurnosti« pa je tako, prema službenim podacima američkog financijskog alata USAID, Washington u proteklih pet godina u Gruziju upumpao iznos veći od 420 milijuna dolara. Nadalje, prema podacima Delegacije Europske unije u Gruziji, Bruxelles u tu zemlju godišnje ulaže oko 85 milijuna eura, a kada se u obzir uzme činjenica da je gruzijski BDP po glavi stanovnika dvostruko manji od hrvatskog, može se prepoznati kakvu i koliku ulogu strane donacije NVO-ima igraju u gruzijskom gospodarstvu. Stoga nije čudno da se moćne lobističke organizacije poput USAID-a, Transparency Internationala i američkog Human Rights Watcha usuđuju suprotstavljati politikama jačanja transparentnosti, pa čak i optuživati gruzijsku vladajuću strukturu za provođenje »potpune rusifikacije«. Po nimalo originalnoj špranci usavršenoj diljem istočne Europe, blagoglagoljivi investitor očekuje da će novac uložen u ljudska prava i demokraciju biti isplaćen, u ovom slučaju u obliku željenih političkih efekata.

Jaja, košare i stolice

S obzirom na manjak društvenih i razvojnih perspektiva u zemljama opustošenima privatizacijom i korupcijom, primamljivost europskog obećanja u zemljama poput Gruzije snažan je politički faktor s kojim nacionalizam ne može izaći na kraj. Nažalost, nebrojena je lista usporedivih država koje su prošle sličnu sudbinu, a od kojih mnoge i danas u pristupnoj sali broje dane do primanja u »europsku obitelj«, čekajući milost autoritarnog Bruxellesa na čije su ultimatume poslušno skakale. Naravno, među njima nema niti jednog slučaja tragičnijeg od onog ukrajinskog, čije je društvo prije deset godina bilo ispunjeno nadom u bolju, ma koliko neodređenu i nesigurnu budućnost. Međutim, status država tzv. zapadnog Balkana pokazuje da, čak i ako izbjegne pogubni i pogibeljni sukob s jednom od najjačih vojski na svijetu, gruzijske integracijske aspiracije ne počivaju na opravdanom optimizmu. S obzirom na još nedovršenu političku bitku i neodlučeni strateški kurs, Tbilisi još ima šansu izbjeći klopku u koju su upale Crna Gora, Bosna i Hercegovina te Sjeverna Makedonija, zemlje koje su kompletnu vanjskopolitičku te dobar dio gospodarske i političke suverenosti prodale prije nego su počele osjećati ikakve benefite EU članstva.

Upravo primjer Skoplja Gruziji može poslužiti kao ilustracija europske nevjerodostojnosti. Makedonija je učinila sve, pa čak i prihvatila poniženje koje su za nju priredili grčki i bugarski nacionalisti, no njen kandidacijski status danas nije ni milimetra bolji nego što je to bio nakon potpisivanja međunarodnom pravu protivnog Prespanskog sporazuma. U odnosu na 2018. godinu, makedonska potpora pristupanju EU-u pala je za čak 25 postotnih poena, a država je već pretrpjela nezanemarivi brain drain odnosno emigraciju najpotentnijeg dijela svoga stanovništva. S druge strane, sjedenje na više geopolitičkih stolica odjednom pokazuje se kao potez koji nacionalnim vladama pruža fleksibilnost koja je prije desetak godina bila gotovo nezamisliva. Primjerice, istovremeno očijukanje s Borrellovim »vrtom«, »pravoslavnim svijetom« te kineskim investicijskim valom zvanim Pojas i put Vučićevu je Srbiju ojačalo ne samo gospodarski, nego i politički. Beograd danas ne mora moljakati da mu Veliki brat udijeli sredstva iz europskih fondova za oporavak i razvoj, nego kao poželjna udavača može birati od kojeg će prosca uzimati ono što joj u tom trenutku paše. Prilika da svoja jaja raspodijeli u nekoliko košara pruža se i Gruziji, zemlji s izvanrednim geografskim položajem koja bi alternativu – u prijevodu pretjerano približavanje Zapadu – nedvojbeno platila glavom. Premda je poprilično jasno zašto bi pojačavanje suradnje Tbilisija i NATO-a bio samoubilački potez, jednako je nerealna i mogućnost da Gruzija uđe u EU i to prije svega zbog jasnog Unijinog pravila koje kaže da zemlje s neriješenim teritorijalnim pitanjima ne mogu postati punopravne članice. Ukoliko Bruxelles ne promijeni vlastita pravila te ne napusti arogantan i po mnogočemu neokolonijalan pristup prema državama koje navodno želi šarmirati, gruzijsko članstvo u Europskoj uniji slijepa je i mračna ulica. Na kraju tog puta, popločanog kratkovidnim namjerama ostrašćenih eurofila, Gruziji se ne nudi ništa dobro, a Europljanima se nude jedino šanse za upoznavanje s toponimima u Abhaziji i Južnoj Osetiji prije nego ta mjesta prestanu postojati.