BRUXELLES Famoznih pet »N«, naime da »nitko, nikada, nije ništa naučio« iz povijesti, potvrdila je još jednom i Europska unija zasada nemoćno promatrajući kako u Tunisu i Egiptu kao kule od karata padaju »prijateljski režimi« s recepturom primjenjivom i u ostatku arapskog svijeta.

Takozvana arapska domino revolucija nije pala s neba. Kuha se već godinama, samo što su u Europskoj uniji, podjednako kao i u još značajnije bliskoistočno involviranom SAD-u, skretali pogled s onoga što se događa u pojedinim arapskim društvima, vjerujući kako primjerice Ben Ali i Hosni Mubarak vladaju situacijom i garantiraju »stabilnost« u nemirnoj regiji.

Godinama su režimima za koje se tvrdilo da predstavljaju zalog miru na Bliskom istoku, poput egipatskog, ili branu prodoru islamista u srce Mediterana, poput tuniškog, upumpavani ogromni novci za vojne i civilne potrebe.

Čak i u trenutku dok Mubarak visi o koncu američki State department ne želi iskoristiti svoju ogromnu tranšu od 1,3 milijarde dolara godišnje Egiptu da bi prisilio Mubarakov režim da odstupi ili bar neodgodivo provede neke reforme uključujući tu i što skorije raspisivanje slobodnih i fer izbora.

Za Amerikance je Egipat, odnosno aktualni režim i dalje  stabilizirajuća snaga u regiji koji zajedno s Izraelom može osigurati mir. Jednako tako, i EU odbija zaprijetiti prestankom novčanih doznaka Egiptu ukoliko se režim hitno ne reformira, iako u Bruxellesu to svi žarko žele, a treba znati da je EU drugi najveći »donator« ove zemlje za koju je u naredne dvije godine predviđena pomoć u iznosu od 449 milijuna eura.

A kako je istražio portal EUobserver, samo u 2009. godini 18 članica EU prodalo je Egiptu oružja, upotrebljivog i protiv egipatskog naroda, u vrijednosti 75,7 milijuna eura.

»Stabilnost« kao mantra

Jednostavno, na djelu je stari obrazac političke igre prema kojemu novčana pomoć i politička podrška određenim zemljama zauzvrat trebaju garantirati očuvanje političkih i gospodarskih interesa velikih sila na određenom prostoru.

U toj igri, gdje ključne riječi postaju »stabilnost« i »mir« a zapravo se u pozadini uvijek zrcale ekonomski, a posebno geostrateški interesi u najširem značenju te riječi, potpuno u drugi plan padaju stvarni interesi građana u tim državama i drugoročna stabilnost osjetljivih društava kao što su arapska, a vrč obično ide na vodu dok se ne prolije.

Naime, dok se ne pokaže da je neselektivno upumpavanje novca uglavnom služilo vladajućoj eliti koja godinama nije birala sredstva da se održi na vlasti.

Konzekveca svega čega smo se nagledali svojedobno u Latinskoj Americi, a sve do danas gledamo u brojnim afričkim  zemljama, na Bliskom istoku, indijskom potkontinentu, u Iraku i Afganistanu te najnovije u Tunisu i Egiptu je da moćne sile, u koje svakako osim SAD-a spadaju i zemlje EU, na riječima izvoze demokraciju i »pakete« ljudskih prava dok u stvarnosti ne mare za oblik vladavine, paktirajući čak i s najrigidnijim diktatorima ako im je to u »strateškom interesu«.

Vrijeme opreznih  je prošlo. Jučer su u Bruxellesu krenuli sa serijom sastanaka kojima bi cilj trebao biti ne samo vidjeti što će biti u post Ben Alijevom Tunisu i  u Egiptu gdje bi El Baradei trebao zamijeniti Mubaraka do novih izbora nego i zauzimanje odriješitijeg stava o generalnoj politici prema arapskim državama.

Znamo li koliko je EU komplicirana tvorevina, premrežena mnogim često i dijametralno suprotnim vanjskopolitičkim interesima zemalja članica, pitanje je da li će i građani Europe i arapski svijet u zaključcima s tih sastanaka čuti ono što bi htjeli.

Koliko god EU nije svejedno tko je na vlasti u Tunisu ili Egiptu, ona niti može niti bi trebala imitirati SAD. Svoju »manu«, činjenicu da države članice samo dio svoga suvereniteta prenose na institucije Unije a u mnogim segmentima poput vanjske politike funkcioniraju i samostalno, EU bi trebala pretvoriti u prednost i igrati na kartu »drukčijosti«.

Ako su joj političke zastave s kojima maše demokracija i ljudska prava, a strateški interes stabilna arapska društva u kojima se ne bi razvili ekstremizam i terorizam onda bi s konkretnim potezima trebala to i dugoročno osnažiti ne vezujući se, niti simbolično, »lancima« ni uz jednog lokalnog lidera, strepeći hoće li naposljetku uprskati ili neće.

Turska kao model

 

Jedan od načina da se to postigne je strateško ulaganje u permanentne reforme na način kako to EU radi sa zemljama kandidatima, čega je u muslimanskom svijetu najbolji primjer Turska.

Dakle, umjesto da se po uzoru na SAD, godišnje ulažu ogromni novci u »strateške parnere« ne pitajući stvarno u što se troše, lijepe svote eura koje bez posebnog nadzora idu prema arapskim zemljama valja preusmjeriti s oružja i »logističke podrške režima« na potporu strukturalnih reformi gospodarstva i političkog sustava, s maksimalnom kontrolom trošenja.

Dakako, uz primjerenu političku podršku samo onim vlastima koje ih racionalno i svrhovito troše na korist vlastitog stanovništva.

Naravno da takva strategija zahtjeva puno više političkog napora i živaca, kako svake članice EU zasebno tako i Unije u cjelini, pogotovo što otpora zagovornika klasičnog poimanja politike zasnovanog na pukoj sili neće manjkati, ali je bez daljnjega dugoročno isplativija.