U Njemačkoj masa radnika radi za manje od 9,54 bruto eura na sat, a s takvim cijenama rada uspješno vodi bitku na u globaliziranom svjetskom gospodarstvu
Pojam mobbing koji potječe iz engleskog glagola to mob (napasti, maltretirati, progoniti, uznemiravati…) osmislio je austrijski naučnik Konrad Lorenz i označava cijelu paletu nasrtaja grupe na pojedinca s ciljem njegovog isključenja. Danas se pojam uobičajeno koristi u sferi radnih odnosa u kontekstu izražene agresivnosti koja je proporcionalna porastu produktivnosti.
Maltretira se i progoni radnika kako bi firma polučila što veće radne efekte uz, dakako, sniženje cijene radne snage. Njemački ekonomist Daniel Gros nudi jednostavno pravilo logike povećanja produktivnosti koja je meta današnje politike Europske Unije: raditi sve više za istu nadnicu, može i za manje. Toliko jednostavno da zvuči obeshrabrujuće, ma koliko bježali od te jednostavne činjenice, europski radnici moraju se prilagoditi tom trendu. U Njemačkoj je 2002. godine bilo 4,1 milijuna nezaposlenih radnika, danas se ta brojka smanjila na 2,9 milijuna nezaposlenih, ali velika politička i gospodarska pobjeda izgrađena je na sve jačem i težem iskorištavanju radne snage. U Njemačkoj Angele Merkel 7,3 milijuna njemačkih radnika, odnosno 22 posto aktivne populacije radi za mjesečna primanja koja iznose manje od dvije trećine prosječnog nacionalnog dohotka, ogromna masa radnika radi za manje od 9,54 bruto eura na sat, s takvim cijenama rada Njemačka uspješno vodi bitku na polju globaliziranog svjetskog gospodarstva.
Debela država
Uspoređujući njemačke prilike s talijanskim, Daniel Gros se služi slikovitim primjerom: Nijemci su dočekali svjetsku krizu mršaviji, drastično su smanjili državne troškove kad je to bilo izvedivo, Talijani su se pojavili na startu kriznog razdoblja daleko teži i sad ne mogu obaviti nužne reforme jer im je vjetar nepovoljan, debela država gubi korak. Na tržištu rada Njemačka je obavila radikalni zaokret i uspjela, uz minimalne socijalne tenzije i startni dogovor između poslodavca i sindikata, povećati produktivnost po gore navedenoj formuli: više rada za istu plaću. Njemački istražni novinar Gunter Wallraff odlučio je ispitati situaciju u njemačkim tvrtkama, prerušio se u radnika, nekoliko godina radio u različitim firmama i na kraju skupio prikupljeni materijal i iskustvo u knjigu amblematičnog naslova: »Njemačka desetih godina (prošlog stoljeća): licem u lice sa svijetom rada«.
U knjizi se pojavljuje zanimljiv lik: odvjetnik Helmut Naujoks koji radi kao vanjski suradnik za velika njemačka poduzeća, njega je Wallraff susreo dok je radio za gigant Deutsche Bahn, njemačke željeznice koje su većim dijelom privatizirane. Naujoks je specijaliziran za mobbing, traga za privatnim životom radnika koji su poslovno, produktivno nepodobni zbog osobnog angažmana u sindikalnim podružnicama i tvorničkim, radničkim vijećima. Čim nađe nešto što može biti predmt napada odvjetnik počinje paljbu prijetnjama. Wallraff raspolaže sa brdom pisama radnika koji su postali žrtve prijetnji odvjetnika, u knjizi je objavio i priče o krajnjim posljedicama: radnici koji su zbog mobbinga napravili samoubojstvo. Mobbing je proporcionalan rastu produktivnosti, sindikati nisu dobrodošli u današnjim firmama a to, normalno nije samo njemački slučaj, događa se posvuda. Sustav funkcionira jer iz europskih visokih škola menadžementa svaki mjesec izlaze mladi diplomirani menadžeri koji znaju što im je činiti: smanjiti troškove u cilju maksimalizacije profita. Europsko se društvo, po Gunteru Wallraffu vraća na uvjete koji su vladali početkom prošlog stoljeća, sto godina sindikalne borbe je izbrisano.
Kršenje prava
Istražni novinar se zaposlio u nekoliko njemačkih firmi: radio je primjerice u pekari braća Weinzhaimer koja je donedavno opskrbljivala kruhom veliku distribucijsku kuću Lidl: jedna žemička prodaje se u Lidleovim supermarketima za 10,5 centi eura pa Wallraff objašnjava da je to moguće jer su radnici u pekari plaćeni s nadnicom od 7,66 bruto eura za sat rada što znači da kad se oduzme porez njima ostaje manje od šest eura čiste »zarade«.
Rade daleko više od osam sati na dan u strašnim uvjetima: incidenti na radu su svakodnevna pojava, čim se netko ozlijedi slijedi otpusno pismo. U velikom lancu kavana Starbucks coffee novinar je dijelio radno mjesto s mladom radnicom u kafe baru u Essenu: dolazila je na posao u 3,45 ujutro, radila do 23 sata u noći i bila je prisiljena vratiti se na radno mjesto drugi dan u isto vrijeme: između jedne i druge smjene spavala je tek tri sata i zaključuje Wallraff: » Firma sustavno krši zakon države koji izričito nalaže da radnik ima pravo na 11 sati odmor između jedne i druge smjene«. Govorimo o radničkim pravima koji su plod stogodišnjih sindikalnih borbi, no danas se tržište vraća u devetnaesto stoljeće. U firmi za brzu dostavu GLS vozači kamiona rade i do 14 sati na dan, prevaljuju stotine kilometara i plaćeni su za četiri do pet eura za sat rada. I sam je Wallraff isprobao ritam vozača pa se nedugo nakon zaposlenja razbolio.
