Više od milijun i pol ljudi pod oružjem, preko 2.000 borbenih zrakoplova, oko 500 ratnih brodova, blizu 50 podmornica, ali i oko 290 nuklearnih projektila. Tako danas izgleda zbroj vojnih kapaciteta zemalja Europske unije, što predstavlja, kada se promatra kao cjelina, vrlo respektabilne oružane snage na globalnom nivou, snage koje se bez ikakvih problema mogu suprotstaviti Rusiji, Kini ili SAD-u. No zbroj postojećih vojski definitivno ne predstavlja jednu jedinstvenu vojnu silu, već je stvar puno kompliciranija.

Naime, u posljednjih se nekoliko godina, a posebice dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću, pokazalo da se na SAD europski partneri, u smislu obrane, ne mogu potpuno osloniti, bez obzira na članstvo u NATO-u. Uz to, pred Europsku uniju sve češće dolaze i zadaci koji zahtijevaju angažman oružane sile, poput aktualnog prijedloga da upravo Europska unija kontrolira eventualno primirje u Ukrajini i Kijevu jamči sigurnost i odvraćanje u slučaju ponovljene ruske agresije.

Logistički problemi

Naravno, ovu zadaću neće obavljati postrojbe EU-a kao jedinstvene snage, već će cijeli sustav biti organiziran po uzoru na NATO misije gdje na terenu djeluju nacionalni kontingenti pod zajedničkim zapovjedništvom. No, ideja o formiranju zajedničke, jedinstvene EU vojske i dalje ostaje, a to je zadatak koji nipošto ne bi bilo lako ni jednostavno izvesti.

– Ovdje je toliko otvorenih pitanja na koje nema jednostavnog odgovora, da ideja o formiranju jedinstvene vojske EU-a sada predstavlja znanstvenu fantastiku. Cijeli je tu niz problema, počevši od standardizacije opreme i naoružanja. Kojim bi se jezikom ti vojnici služili u zapovjednom lancu? Kako bi bili izmiješani po postrojbama? Cijeli niz je problema na koje u ovome trenutku nema odgovora i koji ovakav projekt čine izuzetno složenim, kaže za naše novine Igor Tabak, vojni analitičar s portala obris.org.

Iako europske vojske mahom koriste iste kalibre pješačkog i artiljerijskog naoružanja, poput jurišnih pušaka u kalibru 5,56 mm, njihova standardizacija predstavljala bi logistički problem. Načelno, svi koriste iste kalibre streljiva, no ipak postoje određene razlike koje ograničavaju njihovu uporabu i izmjenjivost. Pokazalo se to i na bojištu u Ukrajini gdje se kao najučinkovitije artiljerijsko oružje pokazao top u kalibru 155 mm. Razne europske zemlje slale su Ukrajini artiljerijsko streljivo, no ono nije bilo uvijek potpuno isto što je značajno otežavalo njegovu uporabu i iskoristivost. Pokazalo se kako su ukrajinske postrojbe primale čak 12 vrsta granata u istome kalibru koje su se razlikovale u pojedinim karakteristikama što je preciznu paljbu znatno otežavalo. Slična bi se stvar dogodila i kod formiranja jedinstvene EU vojske kada bi se izmiješale postojeće zalihe streljiva, opreme i naoružanja. Razlike su i u pitanju taktike i strategije ratovanja, jer francuski model nipošto nije isti taktikama čeških ili bugarskih postrojbi, iako je riječ o vojskama NATO zemalja.

Vrhovno zapovjedništvo, odnosno generalski zbor? Bira li se po nacionalnom ključu ili prema sposobnostima pojednih zapovjednika? Otvorenih pitanja je napretek.

Poslovni interesi

– Pored logističkih i operativnih problema tu je još nekoliko vrlo bitnih pitanja. Prvo od njih je na čiju bi se vojnu industriju ova oružana sila naslanjala? To je veliki financijski kolač i sigurno je kako pregovori oko toga nipošto ne bi bili laki. Svaka bi zemlja željela izvući što više za svoju vojnu industriju jer to je jedan od najunosnijih poslova današnjice. Riječ je o stotinama tvornica, tisućama zaposlenih i ogromnim profitom koji se mjeri u milijardama eura, kaže Tabak.

Uz vojnu industriju, tu je i pitanje političkog utjecaja. Vojska SAD odlazi gdje joj naloži Trump. Ruske postrojbe bespogovorno slušaju Putina. Kineske trupe izvršavaju Xijeve zapovijedi. Naravno, sva ova trojica lidera trebaju odobrenje kongresa, Dume ili parlamenta, ali to je naknadna formalnost. A u slučaju EU vojske? Teško je očekivati da će europski vojnici bez pogovora slušati predsjednicu Europske komisije kao najvišeg dužnosnika Unije, a još je teže da će se lideri 28 zemalja članica lako usuglasiti i oko najjednostavnijih pitanja, a pogotovo oko stanja rata ili mira. Dovoljno je u ovome trenutku zamisliti hipotetsku situaciju kako oko eventualnog rata protiv Rusije stavove trebaju usuglasiti poljski predsjednik Nawrozki ili francuski predsjednik Macron s jedne strane, i mađarski premijer Orban ili njegov slovački kolega Fico s druge strane. Gotovo pa nemoguća misija.

Paradoksalno zvuči, ali EU vojska mogla bi se usporediti s nekadašnjom JNA. Naime, i nekadašnja jugoslavenska vojska bila je složena od pripadnika različitih nacionalnosti, različitih vjera, različitih običaja i, u krajnjem slučaju, različitih jezika. Slovenski regruti završavali su na granici Bugarske, Makedonci u ratnoj mornarici u Hrvatskoj, kosovski Albanci u Vojvodini. Baš kao što bi i regruti iz zemalja članica EU-a završavali u vojarnama i bazama diljem kontinenta. Kada se uspoređuje neka eventualna EU vojska s američkom oružanom silom može se ustvrditi kako će one biti iste tek onoga trenutka kada europske zemlje unutar EU-a budu imale isti status kakvog unutar SAD-a imaju pojedine savezne države.

Dobro je dok je dobro

– I na kraju, treba imati na umu da je ovdje riječ o vojsci. Odnosno, sve je dobro dok je dobro, ali što kad nešto krene po zlu? Kada počnu neki ozbiljni sukobi u kojima se masovno počne gubiti ljudstvo, kada krenu ranjavanja i pogibije? Što će se onda dogoditi, tko će koga okrivljavati i kako će se postrojbe birati za djelovanja na pojedinim bojištima? Kada se sve to ima na umu, treba reći da formiranje EU vojske u ovome trenutku definitivno nije lagan zadatak, a pitanje je koliko je on uopće izvediv, kaže Tabak.

Infobox (Anterfile):
POLITIČKO VODSTVO

Teško je očekivati da će europski vojnici bez pogovora slušati predsjednicu Europske komisije kao najvišeg dužnosnika Unije, a još je teže da će se lideri 28 zemalja članica lako usuglasiti i oko najjednostavnijih pitanja, a pogotovo oko stanja rata ili mira