Kad bih samo jednom riječju morala opisati petak i subotu u Istanbulu, ta bi riječ glasila – solidarnost. Cijeli ću život pamtiti taj službeni put, koji se, zahvaljujući hotelu koji je bio 50 metara udaljen od trga Taksim, pretvorio u sudjelovanje u djeliću povijesti. Tim nam riječima svoje dramatično istanbulsko iskustvo, u kojem je svjedočila prvoj iskri koja je planula na trgu Taksim i koja je zapalila cijelu Tursku, prepričava Mirta Klaričić, Riječanka koja se prošlog petka, s Doris Sošić, s kojom radi u riječkoj regionalnoj razvojnoj agenciji Porin, zatekla u najvećem gradu Turske zbog rada na europskom projektu »Leonardo da Vinci«.

– Unatoč strahu, unatoč suzavcu kojim su nas sve – domaće i strance, djecu, starce, studente, turiste, mlade, žene, invalide – stalno gađali, bila su to dani ponosa i nevjerojatnih emocija, kaže nam Mirta, koja je upravo na trgu Taksim shvatila da policajac nije uvijek – prijatelj.

Suzavac bez povoda

Na trgu su ljudi mirno prosvjedovali, s transparentima, protiveći se uklanjanju posljednjeg pravog istanbulskog gradskog parka, na mjestu kojeg je trebao niknuti šoping centar. »Onda su u jednom trenutku policajci krenuli na prosvjednike, na nas. Za nas, koji u našem povijesnom pamćenju jednostavno nemamo osjećaj da bi policajac krenuo na tebe, bio je to šok«.

– No već u sljedećem trenutku policija bez ikakva povoda u nas, u masu i u metro stanicu, ispaljuje suzavac. Tone suzavca! Uslijedio je stampedo. Svi bježimo u metro, no sustiže nas dim. Oči peku, svi se počinjemo daviti. Ljudi vrište, djeca plaču. Ne mogu disati. Instinkt mi govori da bježim van, dalje od uspaničene mase, no instinkt me vara. Mladi turski prosvjednik nam govori: ne, nemojte van, vani je pakao. Ulazimo u vlak, nagurani, prosvjednici nas smiruju, naročito mene s izraženom klaustrofobijom, dodatno pojačanom činjenicom da se nalazim ne znam koliko ispod zemlje, u vlaku punom suzavca koji nemilosrdno davi i krcatom uspaničenih i uplašenih ljudi. Neki dijele sok od limuna koji ublažava stvar, nude pomoć. Jedan dečko nam kaže da se vraća na posao jer je išao prosvjedovati za vrijeme stanke za marendu. Objašnjavaju nam gdje smo, u kojem smo vlaku i gdje ćemo izaći.Izlazimo na prvoj stanici. Nevjerojatna slika: more, Bospor, turisti bezbrižno šeću, kao da se ništa, ama baš ništa, ne događa samo nekoliko kilometara dalje, priča nam u jednom dahu Mirta.

Kako su se udaljili od Taksima, među ljudima je rastao revolt. Kako nam to mogu napraviti? To nije demokracija, to je fašizam. Ne mogu mirne građane koji koriste svoje pravo na protest gađati suzavcem! Shvaćali smo da netko za to mora odgovarati. Ali svijet najprije mora znati što se dogodilo!

Stampedo ljudi

– Počinjem bjesomučno slati sms-ove. Vraćamo se u hotel u centru Taksima. Policajac na mostu Galata kaže nam da je bilo manjih prosvjeda ujutro i u rano poslijepodne, ali da više nema nikakvih problema i da se slobodno možemo vratiti. Šalje nas na Taksim. Ravno u rat.

Kako se pješice – jer nijedan taksi ne vozi – približavamo odredištu, ponovo osjećamo suzavac. Ljudi bježe od suzavca, iako nekako shvaćamo da ni taj suzavac nije smak svijeta. Ne ubija. Više me plaši stampedo ljudi. Polako shvaćamo koliko je situacija ozbiljna. Twitter, Facebook su jedini izvori informacija. Televizija ništa ne prikazuje. Na jednom programu Erdogan drži govor koji traje četiri sata. Na drugom programu dokumentarac o pingvinima.

Ljudi se i dalje slijevaju na Taksim. Samo pristižu, sa svih strana. Na tisuće. Najjači klubovi pozivaju svoje navijače. Svi dolaze. Unatoč represiji policije. Sljedeća dva ili tri sata lutamo okolnim uličicama. Malo uzbrdo, prema hotelu, malo trkom nizbrdo, bježeći od suzavca. Zaustavljamo ljude, pitamo ih kako bismo mogli zaobići kaos. Jedna djevojka nas moli da obavijestimo svijet što turska vlada radi svom narodu.

Svi, ali baš svi s kojima smo pričali – a bilo ih je puno dok smo tražili put do hotela – ili sudjeluju u prosvjedima, ili podržavaju prosvjede. Svatko na svoj način. Žena u šezdesetima šeće s vrećicom punom narezanih limuna, ljudi na prozorima ostavljaju vodu, limune, hranu, slastičarnice besplatno dijele kroasane, hoteli otvaraju svoja vrata prosvjednicima… Nekako uspijevamo stići do hotela. Ostatak revolucije gledali smo iz sigurnosti hotela.

Helikopterima na masu

Sljedećeg jutra, u subotu, na internetu gleda kako se preko mosta na Bosporu masa ljudi slijevala prema Taksimu. Policija je potom zatvorila Taksim. Šalju helikoptere, iz kojih svake dvije minute ispaljuje suzavce na okupljenu masu. Ali ni to ne zaustavlja prosvjednike.

– Suzavac puni i naše hotelske sobe. Vlasnik hotela nam besplatno nudi najfiniju hranu. Dok smo zarobljeni u hotelu, ne miče se od nas. Provodimo 24 sata zajedno. Priča nam kako ima dva hotela u Istanbulu, puna kao brod. Nesebično nam daje sve što nam treba.  Javljaju se prijatelji iz Rijeke i nude pomoć.  Istog popodneva policija se neočekivano povlači s Taksima. Rat se pretvara u slavlje, u paradu. Tisuće i tisuće ljudi na trgu pjevaju i slave. Pridružujemo im se. Nema policije, nema nereda. Bez obzira na masu, u njoj se osjećam sigurno. 

Samo da nema policije. 

No bilo je to samo kratkotrajno zatišje. 

Dan kasnije, u nedjelju, odlazimo iz Istanbula, u mislima s našim turskim prijateljima, koji nastavljaju svoju borbu.