Točno deset godina nakon što su britanski glasači uskom većinom izglasali Brexit, premijer Andy Burnham otvorio je mogućnost da Velika Britanija ponovo uđe u Europsku uniju.

– Mislim da je javno mišljenje tome puno naklonjenije nego što govore političari. Nisam siguran koliko ću u tome uspjeti, ali ću svakako pokušati, rekao je Burham na sastanku koji se održavao na marinama zasjedanja Opće skupštine UN-a, a na kojem su prisustvovali Ursula von der Leyen, Macron, Sanchez i cijeli niz europskih čelnika.

Tjedan dana kasnije, gotovo istu stvar ponovio je i u javnosti, na konvenciji njegove Laburističke stranke koja se održavala u Liverpoolu. I zaradio gromoglasan pljesak. Posebice kada je ustvrdio da će »ići do kraja«.

Kompliciran život

Posljednja istraživanja govore kako 52 posto Britanaca danas želi ponovo pristupiti Europskoj uniji, dok je decidirano protiv njih samo 33 posto. I prilično je jasno zašto je došlo do ovakve promjene stava u odnosu na prije deset godina.

Brexit je Britancima otežao život na nekoliko vrlo konkretnih načina. Hrana je postala skuplja, Britanci više ne mogu potpuno jednostavno otići raditi u ostale zemlje Europe.

Boravak u Schengenu ograničen im je na 90 odnosno 180 dana, a male britanske tvrtke puno teže danas izvoze svoje proizvode na kontinent. Više je komplikacija tijekom putovanja, studiranje na fakultetima unutar Europske unije nije više baš tako lako izvedivo.

Ujedno, nastupio je nedostatak radnika u pojedinim zanimanjima poput ugostiteljstva, poljoprivrede ili socijalne skrbi.

Brexit je Britaniji omogućio veću samostalnost u trgovinskoj, migracijskoj i regulatornoj politici, no veliko je pitanje je li to prosječnom Britancu opipljiva, vidljiva korist koja može nadomjestiti sve što je izgubio izlaskom njegove zemlje iz Unije. Vjerojatno nije.

– Dobrodošli nazad, poručili su Burnhamu francuski predsjednik Macron i španjolski premijer Sanchez na zajedničkoj konferenciji. No odmah su i najavili kako stvar baš i neće biti tako jednostavna.

Naime, tijekom svog prvog članstva u Europskoj uniji, Velika Britanija uživala je niz izuzetaka i povlastica na koje ostali članovi nisu imali pravo. Velika Britanija nikada nije morala ući u Schengensku zonu, zadržavajući kontrolu putovnica na svojim granicama.

Zadržali su britansku funtu odbijajući euro kao valutu, što je omogućavalo da određuju vlastite kamatne stope i reagiraju na gospodarske krize neovisno o Europskoj središnjoj banci.

Imali su popust na uplatu u europski proračun, a nisu bili obvezni sudjelovati u svim pravosudnim i unutarnjim politikama EU-a. Ukratko, bili su član s povlasticama kakve niti jedna druga zemlja EU-a nije uživala. No na takav aranžman sada više sigurno neće moći računati.

Macronov poučak

– Ne možete izabirati povlastice i pravila, uzimajući samo ono što vam odgovara i ostavljajući ono što ne želite sa strane. U svakom slučaju, vratite se, rekao je Macron.

No veliko je pitanje je li britanski politički establishment spreman prihvatiti baš sva pravila koja Europska unija propisuje i jesu li spremni odreći se dijela suvereniteta baš kao i sve ostale članice Unije.

Jer to podrazumijeva potpuno otvaranje za europsku imigraciju, plaćanje većih iznosa u zajednički proračun, kao i prihvaćanje zakona koji se donose u Bruxellesu, a ne samo u Londonu.

No sigurno je samo jedno. Što je veći protok vremena od Brexita do eventualnog ponovnog otvaranja pristupnih pregovora, taj sporazum biti će sve teži i kompliciraniji.

Ujedno, većina Britanaca podržava povratak u Europsku uniju, ali kada se spomene mogućnost gubitka nekadašnjih povlastica, ta se većina raspada. Britanci bi se rado vratili u EU kakvu su napustili 2020., ali su znatno podjeljeniji oko povratka pod uvjetima koji bi vrijedili za novu članicu.

Procjenjuje se da potpora ulasku Velike Britanije pod jednakim uvjetima koji vrijede i za sve ostale nove članioce iznosi tek nešto više od 35 posto. Pri tome je jedini izuzetak Škotska. Tamošnji glasači velikom većinom žele povratak u Europsku uniju čak i bez povlastica koje je Britanija u prošlosti imala.

Upravo je u tome najveći paradoks mogućeg britanskog povratka u Europsku uniju. Deset godina nakon što su na referendumu odlučili napustiti EU, Britanci sve više žele ponovo postati njezin dio.

Ali ne pod uvjetima koje bi im Bruxelles mogao ponuditi. Jer jedno je priznati da je Brexit bio pogreška, a sasvim drugo je progutati gorku pilulu i prihvatiti pravila koja su prije deset godina bila jedan od razloga za napuštanje Unije.

Pregovori bi bili teži od Brexita

Britanija se našla u prilično neobičnoj situaciji. Želi ponovno uživati pogodnosti članstva, ali velik dio njezinih građana nije spreman prihvatiti obveze koje uz to članstvo dolaze.

A Bruxelles, koji je tijekom desetljeća britanskog članstva pristajao na cijeli niz iznimaka i ustupaka, danas za tako nešto nema ni razloga ni volje. Upravo suprotno, eventualni britanski zahtjev za članstvo mogao bi otvoriti pregovore znatno složenije od onih koji su prethodili Brexitu.

I tako bi se Britanci, deset godina nakon što su odlučili napustiti Europsku uniju kako bi vratili kontrolu nad vlastitom sudbinom, mogli ponovno suočiti s pitanjem kolikog su se dijela te kontrole spremni odreći kako bi se vratili u Europu?