Baltik je postao novi Berlin, središnja točka usijanosti Hladnog rata, a najave slanja naših vojnika gore znači da će i Hrvatska sudjelovati u novim geopolitičkim trendovima.

Jer, čak i da se na kraju u Saboru odluči protiv slanja, sama rasprava o ovome za Rusiju znači da je Hrvatska dio alijanse protiv njih. Pri tome, treba reći da logika nameće malu mogućnost da Sabor odbije plan slanja jedne satnije na Baltik, unatoč trenutnom protivljenju dijela javnosti. Negativna odluka bi značila veća novčana izdavanja za vojsku, jer bi Amerikanci zasigurno prestali davati vojnu pomoć, koja je izdašna prošlih godina. Društveno bi se pak klima mogla i promijeniti nakon vojnih vježbi koje će Rusi izvodit u Srbiji. Mogućnost da Hrvatska bude u poziciji baltičkih država mogla bi rastrježnjujuće djelovati na javnost.

No, što se doista događa na Baltiku i u Poljskoj, odakle novi strah od Putinove Rusije? Ključ promjene vojne doktrine Rusije događa se u studenom 2012. godine, kad Putin na mjesto načelnika glavnog stožera vojske postavlja Valerija Gerasimova. Iskusan tenkovski general bio je doživljavan kao veliki stručnjak i jedan od zaslužnih za uspjeh Drugog čečenskog rata. Već u veljači 2013. Gerasimov objavljuje programski stručni tekst »Vrijednost znanosti u predviđanju«. Unatoč neobičnom naslovu, u samom tekstu je postavio nove postulate ruskog vojnog djelovanja, tako da su vojni analitičari na kraju ovaj članak nazivaju »Gerasimovljeva doktrina«.

U njemu je nekoliko ključnih točki. Od tog da se u 21. stoljeću gubi granica između mira i rata, da se ratovi ne objavljuju i da zahvaljujući brzini protoka informacija država koja normalno funkcionira u nekoliko dana može postati poprište punog ratnog kaosa. Gerasimov je pojasnio kako su nevojna sredstva došla do točke kad su za ostvarivanje geostrateških ciljeva postala moćnija od vojnih. General je opisao i novi način vođenja takvog rata, koji je u stručnoj literaturi već nazvan hibridni. Političkim sredstvima, najčešće koristeći opoziciju, stvori se kriza u državi. Slijedi udar informacijskim tehnologijama, te specijalni medijski rat. Na kraju, ubačene neoznačene specijalne snage, uz pomoć lokalnih opozicijskih ekstrema, od čitave države rade aktivnu bojišnicu. Sve završava preuzimanjem potrebnih teritorija.

Kažnjeni Srbi

Zanimljivo je mišljenje cijenjenog američkog vojnog analitičara Charlesa Bartlesa u časopisu Military Review iz veljače ove godine, u tekstu koji ovu doktrinu pokušava objasniti iz samog ruskog kuta. On drži kako je skretanje Rusije prema ovakvoj doktrini započelo zbog – bivše Jugoslavije. »Po ruskom mišljenju, prvi međunarodni lomovi posthladnoratovskog sustava započeli su s podjelom Jugoslavije 1990. Zapadno viđenje stvari je da se intervencijom NATO-a spriječio masovni genocid, a rusko je viđenje skroz drugačije. Na to se gleda prije svega kao nezakonitu akciju, jer nije imala odobrenje Ujedinjenih naroda«, pojašnjava Bartles u svom tekstu. Rusi, dodaje, smatraju da su Srbi jednostavno kažnjeni za obavljanje protuterorističkih akcija. Službena Moskva sad već kroz desetljeća, pojašnjava analitičar, smatra da je tu napravljena greška i presedan s međunarodnim razdvajanjem suverene države. »Dakle, ne treba čuditi da Rusija mnoge aspekte opravdanja aneksije Krima pronalazi u presedanu postavljenom u Jugoslaviji, koji je na kraju doveo do neovisnosti Kosova«. Ukratko, Rusija utemeljenje doktrine koja se zasniva na hibridnom ratovanju, bez čvrstih granica između država, ali i između stanja rata i mira, pronalazi u zbivanjima na Balkanu tijekom devedesetih. Iako se prvi pravi hibridni rat, bar prema zapadnoj literaturi, smatra vojna intervencija Izraela protiv Hezbolaha 2006. godine, kada je IDF imao ogromnih problema voditi asimetrični rat s jednom strankom/organizacijom/ćelijom ili kako već bi se Hezbolah mogao nazvati.

Hibridno djelovanje

Ono zbog čega su baltičke države u strahu je činjenica da je Rusija ovu doktrinu hibridnog djelovanja primijenila samo godinu dana nakon objave u vojnom glasilu. Aneksija Krima doslovno je odrađena koristeći se Gerasimovljevom doktrinom. A Estonija i Latvija imaju ugrubo oko petinu stanovništva koji su ruska nacionalna manjina, pa se na njima može bez poteškoća primjeniti ova doktrina.

Litva i Poljska imaju manju rusku manjinu, Litvanci pet posto, a Poljaci gotovo pa ništa. No, obje države se naslanjaju svojim teritorijem na Kalinjingradsku oblast, rusku enklavu koja graniči samo s EU državama. I koja je u svojoj osnovi zapravo tvrđava. Naime, nigdje na svijetu statistički nema tolika koncentracija vojske kao u toj oblasti. Nedavnim dostavljanjem hiperkrstarećih raketa Iskander na taj teritorij, Rusi su pokazali agresivnu poziciju i između redaka najavili borbu za Baltik ako bude potrebe. Bizarna pojedinost Baltičkog mora je da zapravo ključnu stratešku točku drži neutralna Švedska. Radi se o otoku Gotland, koji je kroz 20. stoljeće sam bio faktički tvrđava, a onda su ga Šveđani 2005. demilitarizirali. Da bi u svjetlu novih događanja i ruske agresivnije geopolitike lani odlučili ponovno poslati vojsku na njega.

Tko god je bio u Litvi bar dva dana, zna da ljudi u toj državi ne misle ništa dobro o Rusima. Čak i u toliko kratku vremenu će vam netko zasigurno ispričati o nasilnom preseljenju 300 tisuća Litvanaca u Sibir tijeko 40-ih godina, a koji su se tek prije 25 godina, proglašenjem nezavisnosti, smjeli vratiti. To je tek jedna od zajedničkih litvanskih trauma s Rusima, zbog kojih je prevladavajuća emocija koju imaju spram tog naroda između prijezira i straha. Ne čudi stoga da je baš Litva uz Poljsku nositelj nastojanja da NATO pošalje psihološku poruku svojom prisutnosti na Baltiku. S Hrvatima ili bez njih.