Putinov tretman na summitu G20 potvrđuje da on opet postaje nezaobilazan akter međunarodne zajednice / Foto Reuters
Iako je Putin »uskrsnuo« na summitu G20 u Antaliji, dvojbeno je hoće li Rusiji tako lako biti oprošteno sve ono što se događalo oko Ukrajine. Kad bi se pitalo SAD, veliku koaliciju ne bismo imali, procjenjuje dr. Jelena Jurišić
Prekjučerašnji dramatičan apel francuskog predsjednika Francoisa Hollandea, koji je u dramatičnom obraćanju francuskoj nacionalnoj skupštini najavio stvaranje velike koalicije za borbu protiv terorističke Islamske države, u kojoj vidi američkog predsjednika Baracka Obamu i ruskog predsjednika Vladimira Putina, samo je vrhunac nastojanja da se uskladi djelovanje međunarodnih aktera u zaustavljanju terora koji se iz Sirije širi bliskoistočnom regijom i Europom.
Je li takva koalicija realna? Je li Zapad spreman Putinu zaboraviti epizodu u istočnoj Ukrajini i aneksiju Krima? Jelena Jurišić, analitičarka i komunikologinja koja je doktorirala u Moskvi, napominje da Hollandeove velike koalicije zasad nema, a pitanje je i hoće li je i biti. »Kada bi se pitalo Sjedinjene Američke Države, ne bismo je imali«, procjenjuje dr. Jurišić, koja smatra da je uputnije suzdržati se od procjene da će takve koalicije sigurno biti, iako je ruski predsjednik podržava.
Djelovanje iz pozadine
Europarlamentarac i diplomat Davor Stier također sumnja u angažman SAD-a u takvoj koaliciji. »Ključno je pitanje u kojoj će se mjeri SAD involvirati u ovoj krizi«, ističe Stier i podsjeća da je dosadašnju politiku Obamine administracije na Bliskom istoku karakteriziralo povlačenje i suzdržanost kad se radilo o vojnim intervencijama, preferirajući djelovanje iz pozadine. Takav je stav, objašnjava Stier, rezultat nekoliko faktora, od kojih je jedan Obamina potreba da se razlikuje od politike svog prethodnika, Georgea W. Busha, a druga je sadašnja energetska neovisnost SAD-a, zbog koje više ne ovisi o bliskoistočnoj nafti, što je u prošlosti oblikovalo američku politiku u toj regiji.
EU bi morala surađivati sa sirijskim obavještajcima
Jurišić smatra da i posljednji događaji potvrđuju da je suradnja protiv terorizma neophodna, što ilustrira primjerom terorista koji je balkanskom rutom iz Sirije stigao do Pariza. »Bez obzira je li putovnica falsificirana ili nije, ne postoji nijedna druga strana s kojom bi službe europskih država mogle uspoređivati podatke o takvim osobama, pripadnicima IS-a i drugih skupina, osim sa sirijskim obavještajnim agencijama. Međutim, EU je s tim službama u ratu, i s njima uopće ne komunicira!«, ocjenjuje Jurišić i dodaje da građani očekuju od države da ih zaštiti, što ona ne čini.
Upitno je i hoće li Putinova spremnost na uključenje Rusije u takvu koaliciju relaksirati odnose Zapada i Rusije, iako se svojevrsna rehabilitacija Putina nesumnjivo već dogodila, što je, prema ocjeni analitičara, bio i jedan od njegovih glavnih motiva kad je prije nešto više od pet tjedana pokrenuo zračne nawwpade u Siriji. Putinov tretman na nedavnom summitu G20 u Turskoj potvrđuje da ruski predsjednik, unatoč ukrajinskoj epizodi i aneksiji Krima, ponovo postaje nezaobilazan akter međunarodne zajednice.
Bez promjene stava
Stier napominje da te dvije stvari – zapadnu politiku prema Rusiji i sudjelovanje u ratu protiv terorizma – zasad nitko nije povezivao na taj način, ne vjerujući da bi EU u tom slučaju prihvatila aneksiju Krima. »No isto je tako činjenica da je ova situacija dovela do preispitivanja tih odnosa, iako ne vjerujem da će to preispitivanje dovesti do promjene europskog stava oko teritorijalnog integriteta Ukrajine«, apostrofira ugledni eurozastupnik HDZ-a, dok analitičarka Jurišić podvlači da je »odmah bilo jasno da će Putin, u slučaju da promijeni situaciju na terenu i zaustavi napredak Islamske države, postati akter s kojim se mora računati i s kojim se mora razgovarati«.
Putin je, kako ocjenjuje Jurišić, »uskrsnuo« na summitu G20 u Antaliji. »Mediji su nekoliko dana uoči tog skupa najavljivali da će Putin biti marginaliziran i izoliran, no naposljetku su trčali za njim, potezali ga za rukav i tražili informacije i sastanke«, dodaje analitičarka Jurišić koja, međutim, ne vjeruje da će Rusiji tako lako biti oproštena »njezina samostalnost na drugim poljima, a pogotovo sve ono što se događalo oko Ukrajine«.
Ne gađaju pustinju
»Mislim da će Sjedinjene Države i dalje inzistirati na sankcijama, iako je očigledno da te sankcije jako škode Europi«, smatra Jurišić. I Stier ne vjeruje da će sankcije biti ukinute jer bi to značilo odstupanje od stavova o nelegalnosti aneksije Krima i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, iako znakovito dodaje da »ova situacija otvara to pitanje«.
Na pitanje kako je moguće da je Rusija u samo nešto više od nekoliko tjedana bombardiranja ostvarila veće promjene na terenu nego Amerikanci u godinu i pol dana, Jurišić ne dvoji oko odgovora. »Zato što Rusi ne gađaju pustinju. Zapravo, ovdje je riječ o tome da se više od godinu i pol vodi borba protiv terorizma, iako, zapravo, nije riječ o borbi protiv terorizma. Ako je suditi po, uvjetno rečeno, osvetničkoj francuskoj akciji protiv IS-a u njegovom glavnom uporištu Raki, koja je provedena u suradnji s američkom stranom, vidljivo je da Amerikanci posjeduju sve potrebne obavještajne podatke o glavnim terorističkim centrima. No kad je Putin od američke strane tražio te podatke, nije ih dobio, iako podatke dobiva čak i od sirijske opozicije. U godinu i pol dana američke koalicijske snage prosječno su ispustile sedam bombi po danu, dok je vukovarski prosjek bio 700, a u Bagdadu uoči pada Sadama Huseina i više od tisuću. O kakvoj je tu borbi, dakle, riječ?«, kaže Jelena Jurišić, otvoreno sumnjajući u iskrenost američke borbe protiv IS-a.
