Može čovjek otići daleko, može promijeniti adresu prebivališta i tablice na automobilu, navučen davnim Čačićevim sirenskim zovom POS-ovih stanova, može izdaleka gledati još jedan Mišin oproštajni koncert varajući sebe kako je one najbolje Mišine koncerte ionako odavno uživo odgledao pa ga se ovaj ne tiče, ali da ode čovjek bilo kud, rodna gruda mu i opet pritišće grud.

Tako to mora biti kad su nas tako učili kroz knjige, filmove, predstave i doma za blagdanskih ručkova. A kad je tako, onda je i logično da se, barem na tren, pažnja s drugih nekih tema poput, primjerice, posve konfuznog odvoza smeća u hrvatskoj metropoli, ili nacionalne tragedije koja se odaziva na ime »kako napuniti rezervoar automobila a ne ispaliti na živce«, usmjeri na izbore u Splitu.

Priču znate, bira se gradonačelnik i Gradsko vijeće. Izbori su jer je u ožujku gradonačelnik Puljak raspustio sve braneći svoga zamjenika Bojana Ivoševića od onih koji mu oprostiti ne mogu što je, kako se pisalo, novinarki u telefonskom razgovoru kazao da će joj se »krvi napit’«.

Elem, izbori su i za gradonačelnika, a s njima, ako ćemo pravo, Split odavna nije imao sreće. Već se i zaboravilo da ih je bilo koji su skakali u more s Rive ne bi li i dokazali da nema tu više fonje, ili onih koji se pamte samo po fotografijama na kojima slasno i predano tamane lubenicu, a Split je, uvijek to valja ponavljati, za gradonačelnika imao i Željka Keruma, čovjeka što glavobolju blaži tako što na čelo lijepi netom izrezanu i idealno temperiranu fetu pršuta.

Štono bi se reklo, a šta ćemo sad!? Nama druge nego zvati čovika, zašto ne i vlastita kuma, inače pasioniranog pratitelja splitske političke scene, na što ga tjera i u današnje doba posve nezahvalna pozicija malog poduzetnika.

– Mi smo ti ovdje prvo glasali ideološki. Lijevi za lijeve, desni za desne, bez da gledaš kako je ljudima na listi ime. I nije se pokazalo ni dobro, ni pametno. E, onda smo krenuli glasati kulturološki. Pristojni kontra nepristojnih, oni s manirima kontra onih koji nikad u teatru nisu bili. Ni to se nije pokazalo mudrim. Zato ću, barem ja, ovaj put opet ideološki, ali malo drukčije, veli kum.

Neće u njega ovaj put kriterij biti tko je lijevo, a tko desno, tko HDZ, a tko SDP. Kriterij je drugi.

– Prije koji dan sam u ruke uzeo sve te liste za Gradsko vijeće, pažljivo pročitao sva ta imena i odlučio se za listu na kojoj apsolutno ne poznam nikoga, a bliska je, koliko-toliko, mom svjetonazoru.

Zašto!? Zato jer ne želim glasati za onog tko je medijski superstar na bilo koji način! To smo apsolvirali! Hoću onog o kome ne znam ništa!, pojašnjava kum.

Nakon svih dosadašnjih iskustava taktika se čini legitimnom. Tako je uostalom razočarenje svedeno na minimum. Ne mora se, ako ćemo pravo, glasati ni za jednog od trojice koji su, kažu prognoze i kladioničari, favoriti splitskih izbora.

Ali, netko gradonačelnik mora biti. Ivica Puljak, Zoran Đogaš, Željko Kerum. Favoriti. Tko su i kakvi su!? Izdaleka se nekad bolje vidi, drukčije pamti. Možda su upravo ovakvi.

Kvart Siromašna

Ivica Puljak rastao je u splitskom kvartu što ga od milja zovu Siromašna. Putniku namjerniku se i grafitom onomad davalo jasno do znanja gdje je zaš’o, onim što je na zidu osnovne škole kaubojski hladno poručivao: »Stranče, ovdje te zakon ne štiti!«

Siromašna nije vremenom postala ultra bogata, nije joj pomoglo ni kad su Ulicu braće Santini državotvorci podijelili na mali milijun manjih sokaka što se zovu Iločka, Vinkovačka i tome slično, naivno vjerujući da će tako partizanska braća u zaborav, ali Split se taman toliko proširio i taman toliko »razvio« da je danas Siromašna nalik kakvom ocvalom elitnom kvartu.

U Siromašnoj, u Ulici braće Santini, živjeli su i još žive radnici škvera, prodavačice u Primi i Dalmi, čistačice, automehaničari, ljudi sa školom i bez škole koji su za svoju djecu sanjali drukčiji život. A to hoće reći završen fakultet, pošten posao, stabilan brak i pristojna plaća. Među tom dječurlijom bi i Puljak.

Autor ovog teksta pamti ga s nogometnog terena pored osnovne škole. Dok su se svi klinci tukli da su što bliže golu i da im je lopta što više u nogama, Puljak bi stao negdje iza, bliže svom golmanu da izdaleka kontrolira situaciju.

Libero, zadnji vezni, petica neka. Klinci željni gola i lopte u nogama voljeli su što ima i takvih, baš kao i onih koji su spremni na gol stati.

Puljku je pasalo, ali ne zato što je u njega bekenbauerskog pregleda igre i vještine da kad zagusti uzme loptu u noge, naniže nekoliko momaka i tutne loptu put naprijed nekom u idealnu šansu.

Puljak je – danas se čini da je i onda bilo tako – odabrao poziciju gdje je odgovornost manja ako se izgubi, a važnost u pobjedi velika kad se dobije.

Znao je taj kojoj se ekipi treba priključiti, možda je sam igrače i birao, onako visok i staložen, pazeći da je u njoj i virtuoza i momaka iz njegove zgrade s kojima valja biti dobar.

Sve je bilo i sve jest važno u toj želji da se završi škola, sretno oženi i pobjegne iz Siromašne. Tko je tad mogao znati da će jednom Siromašna biti skoro pa, gle ironije, centar.

I tko je tad mogao znati da će baš Puljak za svog kratkog gradonačelničkog mandata doći pred stanovnike Siromašne, gnjevne zbog prometnog kaosa i kaotične parking situacije, pa ih, kao da nikada tu rastao nije, uvjeravati da je rješenje problema s automobilima taj da manje voze automobile, a više bicikle!?!

Onakvim kako je onomad igrao mali nogomet, takvim se Puljak čini i dok političku utakmicu igra. On bi da je libero, da s visoka i iz zadnje linije smiruje stranačke sukobe i dijeli savjete.

On bi da je prvi ili barem jednak u pobjedi i da je posve nevidljiv u porazu, da je u pobjedi političar, a u porazu fizičar. Zato mu se supruga, iliti prva dama stranke Centar, čini srčanijom, zato i ima uza se Bojana Ivoševića da nasrće bezglavo pa zabija ili promašuje, i zato čini greške u koracima kad ga igra natjera put naprijed.

A natjeralo ga je bome, pri čemu nikakva olakotna okolnost nije ta što je igra katkad krajnje prljava.

I Split je tražio taj svoj treći put, činilo se da ga je s Puljkom i našao, pogotovo ako se glasalo, kako to kum reče, kulturološki. Školovan, dotjeran, pristojan…

Samo, od dojma se ne živi. Od priča o redu i neredu se ne živi, jer obećani red puk traži odmah, a reda se i ne vidi. Može li alibi libero postati robustan napadač!?

Rijetko toga ima, a Splićani su taman takvi da nikad ne biraju dvaput istog. Inače, u finalu ovog nazovi seks-skandala za koji su Puljkovi stranački kolege pokazali, među ostalim, posvemašnji manjak talenta za politiku kao takvu, Puljak je u jednom trenu svim zlim ljudima poručio da je vrijeme da odsele iz Splita. Krug kao da se zatvara, jer »Stranče, ovdje te zakon ne štiti«.

Treći put

Zoran Đogaš je nestranački čovjek. Nu, nestranački, a svu podršku svijeta mu daje ni manje ni više već HDZ! Gdje nestade ono bobu bob i popu pop, i zašto je tako teško priznati da uz vas stoji najjača stranka u Hrvata, da vam je i mila i draga, najdraža.

U svakoj drugoj zemlji bilo bi za dičiti se kad te prati najjači, ali ovdje su stvari, eto, drugačije. Dade se to i razumjeti; pobijedi li Đogaš, predsjednik HDZ-a Andrej Plenković komotno se time može pohvaliti, reći kako je HDZ imao dobar nos za podržati pravoga, a izgubi li, Đogaš poraz je HDZ-ov tek simbolično, barem ga se tako dade prikazati.

Samo, kako se oteti dojmu da je Zoran Đogaš kandidat kojeg kao da su stvarali u kakvom laboratoriju, a sve sa željom da za njega glasaju i oni koji se vode ideologijom, i oni koji to čine zbog kulturoloških nekih razloga, i oni koji snuju taj famozni treći put.

Zoran Đogaš, naime, izgleda kao da je u Šuvarovo doba išao u srednju Kemijsku školu, nekadašnju gimnaziju, pa u četvrtom razredu dijelio klupe s onim što ih je normalna čeljad zvala – analiza!

E da, analiza, tako se zvao taj, samo jedan četvrti razred u koje bi se iz svih razreda pokupili oni najbolji, sa savršenim prosjekom i savršenom ambicijom da budu liječnici, znanstvenici, dobitnici rektorovih i Nobelovih nagrada, cvijet našeg radništva i poštene inteligencije.

Ako ćemo pravo, učilo ih se da su bolji, pa je u skladu s tim dobar dio njih imao i neko posve uzvišeno držanje, ako već nisu i prijatelje birali sukladno tome što su oni analiza.

Taj sklad između njih i ostatka svijete narušio je jedino Toni Kukoč koji je također onomad pohađao Kemijsku školu i bio, kako god okreneš, bolji makar je »samo« košarkaš.

Zoran Đogaš, ovako izdaleka, čini se baš kao idealan kandidat za analizu, za taj povlašteni, nagradni razred. Shvatio je to i netko u HDZ-u tražeći čovjeka koji ni po čemu neće biti nalik njihovom zadnjem kandidatu za gradonačelnika Vici Mihanoviću, ali će zato biti posve nalik Ivici Puljku.

Đogaš je liječnik besprijekorne karijere, visok, zgodan, pristojan, nekonfliktan i navijač Hajduka, obiteljski čovjek i zagovornik svekolike pomirbe i nekog nazovi trećeg puta sklepanog po nacrtu HDZ-a.

Zoran Đogaš se na trenutke uistinu doima, kako je to napisao i Jurica Pavičić, kao Ivica Puljak 2.0. I da nije Ivoševića, da nije seks-skandala, imao bi čovjek osjećaj da ne idu izbori za prvog čovjeka grada pod Marjanom, već da se sprema Đogaš, baš k’o i Puljak do jučerašnjeg seks-skandala, za nastup na Splitskom festivalu 80 i neke.

Sve je tu, stas, mot, retorika, samo je u tekstu maslinu, more i kamen zamijenio red, rad i poštenje, uz zeru domoljublja. I obojica bi na Prokurativama prošli onako kako šansonjeri prolaze, s gdjekojom nagradom stručnog žirija, dok bi narod tražio srce na terenu, kakvog Mišu.

Đogaš jednostavno nije Mišo i nema tog HDZ-a koji ga Mišom može učiniti u kakvom god laboratoriju to pokušavali.

Feta pršuta

Ima kulturološki, ima ideološki, i ima Kerum Željko! Tu nema ni jednog ni drugog, ali ima spomena na njegovu staru gradonačelničku avanturu za koje je lijep broj birača njegov izbor branio onom da će taj bar štogod i narodu dati.

Onaj koji ne zna izgovoriti riječ eksplicitno, ali zna nahraniti pripadnike sedme sile mesom jastoga, dakako ako pripadnici sedme sile to žele, pa makar da ih poslije podsjeća i govori kako su mu jeli iz ruke.

Onaj koji na čelo lijepi fetu pršuta, sjajno se za ove kampanje samozabavlja kako rutineru u svekolikim kampanjama i dolikuje.

Taj kao da je gledao najnoviju sezonu serije »Borgen«, vidio u njoj kako nova danska premijerka dijeli okole selfije s jabukom i energetskom pločicom što ih kusa da ima snage boriti se za svoju zemlju, pa sada na dnevnoj bazi obavještava medije da sam sprema jaja za svoje goste, a sve u interesu grada.

On bukvalno svaki dan dela, radi na kampanji, možda i rovari, možda gađa i ispod pojasa, ali radi. A birači lako zaboravljaju sve milijunske dubioze što ih je za sobom ostavio, pa se smiju poput djece jer evo kandidata koji pred kamerom govori guzica jer se guzica lakše izgovara od eksplicitno.

No, kako već rekosmo, nitko nikad nije u Splitu dvaput biran za gradonačelnika. Kad je u pitanju Kerum, za taj se podatak valja uhvatiti čvrsto kao za slamku spasa.

Njemu ionako ne treba više od gdjekojeg vijećnika da u Gradskom vijeću izboksa štogod za se, a to uredno zadnjih godina i dobiva, u pravilu uz blagoslov HDZ-a.

Splićani će 26. lipnja na izbore. Presuditi bi moglo štošta, od izlaznosti do raspleta seks-skandala. U konačnici ipak je sve u rukama birača, a ti u Splitu vazda znaju iznenaditi.

Pitanje je, naime, kojim će se kriterijem voditi. Da se bar u spomenute trojke dade prepoznati čovjek koji će uistinu neki od velikih i Splitu potrebnih projekata i započeti, osim što ih samo spominje, sve bi bilo lakše.

Jer, ima u Splitu, za onoga što zbilja želi načelnikovati, za onog koji zbilja želi to raditi, posla k’o u priči! Promet, komunalije, školstvo, zdravstvo, umirovljenici, mladost, sport, ceste, parkirališta, javni prijevoz, prigradski prijevoz, trajektna luka, sjeverna luka, Kopilica, Karepovac…

Tko god u to takne u dobroj vjeri, ostavit će nešto dobra u amanet. Tko god napravi nešto za ljude, za grad i gradsko, bit’ će velik.

Za onog tko hoće raditi, Split je mitsko igralište, poput Wembleyja. Tu se dade odigrati utakmicu života! Samo, imaju li oni koji su svijet vidjeli, doktorirali, bavili se Božjim česticama, pa i gradili kakva-takva trgovačka carstva, želuca za komunalije!?

Elem, ideologiju smo potrošili, manire su nas zavarale, i što ostade. Štono bi rekao kum, ostadoše oni o kojima ne znamo ništa! Nije to treći put, ali drukčiji put u svakom slučaju jest, pa je možda, tko zna, i onaj pravi. Tako se to nekako s distance čini.