Teško je pronaći politički sustav na koji je popularna kultura imala veći utjecaj od onog američkog. U skladu s postulatom po kojem umjetnost prvo imitira život, da bi se zatim dogodilo obratno, tamošnja, ne tako daleka politička prošlost prvo je prepoznala moć poznatog holivudskog klišeja, preobrazila ga, pa naposljetku i postavila u temelj svog radnog mehanizma. Rijetkim ljubiteljima pisanih ili ekraniziranih krimića i trilera nije poznat narativni trop »dobar policajac – loš policajac«, rijedak oblik dijalektičkog razmišljanja u Amerikanaca po čijoj se špranci, i to desetljećima, tesao američki stranački duopol.

U takvom su narativu republikanci i njihovi predsjednici dugo vremena bili zlikovci. Plejada likova iz ove stranke na najvišoj je političkoj razini redovito djelovala kao skupina rabijatnih, sirovih nasilnika koji svoju snagu pokazuju bez zadrške, s ciljem da izloženog negativca slome silom i uvjereni kako će stvar kad-tad doći na njihovo. Oni su bili zaduženi da kod kuće hajcaju klasne, etničke i rasne podjele, a vani pokreću ratove i svoje mete dovode u stanje »šoka i strahodivljenja«. Demokrati su, s druge strane, sve to trebali ublažiti. Kroz pokušaj dijaloga, postavljanje uvjeta i mamljenje sprječavanjem obećane ili uklanjanjem prethodno nanesene boli, dobri je policajac nanišanjenu, zastrašenu žrtvu trebao omekšati i nagovoriti na suradnju koja će u konačnici »pomoći i jednima i drugima«. Suočen s postavljenim izborom, nesretnik će biti natjeran da ponuđeno prihvati, jer će u suprotnom biti prisiljen da razgovara s kolegom koji je pri upotrebi pendreka osjetno liberalniji.

Grijanje Trumpovog trona

Nije samo američki narod, pogotovo onaj dio na čije su naklonosti igrali Demokrati, taj koji je pred mrkvu i batinu američkog dvostranačja sjedao s lisičinama na rukama. Ovakav je tip discipliniranja služio i da politički lideri manje moćnih država svijeta, bili oni iz koša s prijateljskim ili kace s neprijateljskim režimima, padnu pred psihološkim pritiskom kojeg nosi neizvjesnost elektoralnih ćeifa. Najčešće, ishod se svodio na povećanje razine servilnosti prema Washingtonu, ponekad i bez izravnih benefita za pritvorene koji su rezonirali kako lošem policajcu ne treba davati razloga da u ćeliju za ispitivanje posjedne upravo njih.

Međutim, živaca za izigravanje good copa administraciji američkog predsjednika na odlasku odavno je ponestalo. Demokrat Joe Biden, čovjek koji je na vlast stigao kao melem za ranjeni imidž koji je američkom političkom tkivu zadao Donald Trump, u povijesnim će knjigama ostati zapisan kao jedan od najopasnijih lidera SAD-a pod kojim je svijet postao okrutnije, nesigurnije i krvavije mjesto, a koji je aktivnim učešćem u dva izrazito brutalna ratna sukoba nepovratno izmijenio globalnu politiku kakvu smo poznavali prije četiri godine. U mandatu koji će iscuriti s Trumpovom inauguracijom 20. siječnja, kapacitetima ograničeni predsjednik mrkve nije nudio nikome, dapače. Nastavljajući ogroman dio vanjskopolitičkih planova započetih u doba prethodnika, Biden je preuzeo taktike »maksimalnog pritiska« i diplomatske izolacije usmjerene na zemlje poput Irana i Venezuele, planetarnog štampanja unilateralnih sankcija, zadržavanja i uvođenja novih tarifnih mjera protiv kineskog izvoza, te napora promjene vlasti kod neprijateljskih država, naposljetku s oskudnim rezultatima. Također, odmičući se od pristupa koji je krasio bivšeg mu šefa, predsjedniku se kod razmahanog republikanca svidio i manje prisan odnos prema svojim tradicionalno poslušnim saveznicima u Europi kojim je u dobroj mjeri uspio direktno utjecati na europske nacionalne i transnacionalne politike. Da nasljeđu šarmera Baracka Obame ne može i neće pridonijeti, vlada američkih demokrata pokazala je nemogućnošću da važan dio stranih političkih elita uvjeri kako je za njih bolja opcija nego povratnik u Bijelu kuću.

U konačnici, prvo Trumpovo stolovanje ostala je pratiti tehnički točna, iako neprecizna konstatacija prema kojoj on Ameriku nije uvukao u nove ratove, a ista se stvar za Bidena neće moći reći. Zbog oružanih sukoba u Ukrajini i zapadnoj Aziji u kojima igra ključnu i odlučujuću ulogu, njegova stranka – koja je nekoć gradila podršku na retorici opozicije ratu i zazivanju povratka američkih vojnika iz prekooceanskih baza – autala se kao još jedna klika imperijalističke dominacije čiji čelnici kartu svijeta promatraju kao nacrt političkog i ekonomskog podčinjavanja. Ipak, Bidenova se politička ostavština neće mjeriti izostankom kvalitativnih političkih zaokreta koji od njega nisu ni očekivani. Rijetka kombinacija samodopadnosti, manjka potrebe za opravdavanjem vlastitih poteza, nespremnosti za prihvaćanje kritika i uvažavanja tuđih mišljenja, no prije svega neisplaćenih oklada na američku globalnu snagu ostat će zapamćena kao stil vlade »pospanog Joea« kojim je zapečaćena tridesetogodišnja era tzv. poretka utemeljenog na pravilima (rules-based order) i unipolarnosti liberalnog kapitalizma. Više nego to sugeriraju šture ankete javnog mnijenja, povijesno težak izborni poraz bivše policajke Kamale Harris popločan je upravo raspršenjem iluzije da demokrati za Ameriku i svijet predstavljaju »manje zlo«. Tako je u američkoj političkoj areni postalo moguće da Donald Trump glasove ubire od biračkog tijela koje zaustavljanje ratova navodi kao prioritet, a da antiratni aktivizam veću prođu ima na nominalno desnom dijelu političkog spektra. Pijesak u oči koji su Biden i Harris svakodnevno bacali naciji, tvrdeći kako gospodarstvo cvjeta i kako čine sve za okončanje sukoba na Bliskom istoku, iz američkih glava još dugo neće izaći.

Strateške greške

Najveći neuspjeh Bidenovog mandata svakako je srozavanje stvarne američke moći na globalnoj sceni, a premda ovaj proces nije uzrokovao, aktualni ga je predsjednik pospješio i to prvenstveno vanjskopolitičkim porazom kojeg koalicija NATO-ovih zemalja proživljava u Ukrajini. U pokretanje ovog posredničkog rata, u kom se Ukrajinci iz američke perspektive bore za politički i ekonomski krah Rusije, Joe Biden i tajnik State Departmenta Antony Blinken uskočili su po inerciji, loše procijenivši ruski geopolitički plan te snagu njihove vojske i gospodarstva. Dakako, aktivno sudjelovanje u visokoprofilnom ratu za Washington ne bi predstavljalo preveliki problem u slučaju da je ispunjenje cilja postalo realno. Međutim, kako luzere nitko ne mrzi više od Amerikanaca, zbivanja u nepune tri godine ukrajinskog rata nužno su se odrazila na legitimitet američkog političkog sustava u cjelini, dovevši u pitanje opravdanost ove višemilijardne investicije s čisto poslovnog aspekta. Prema službenim podacima američkog Kongresa, Biden je kroz parlament Kijevu poslao 175 milijardi dolara, što u oružju, što u novcu, no bez ozbiljnih izgleda da dočeka povrat na ovu basnoslovnu pozajmicu. Usput, nepromišljenim srljanjima Washington je razotkrio nesposobnost da ispuni svoja grandiozna obećanja poput efektivnog pružanja zaštite svojim saveznicima, ponukavši neke od zemalja, primjerice Saudijsku Arabiju i Tursku, da dobro razmisle hoće li se i dalje bezuvjetno uzdati u američki sigurnosni štit. Usprkos navedenom, Bidenov opskrbljivački tempo istovremeno je ostavio prostora za interpretacije prema kojima SAD nije učinio sve u svojoj moći da pomogne ukrajinskoj vojsci u misiji istjerivanja Rusa s bojnog teritorija. Ukrajinski politički vrh predvođen Volodimirom Zelenskim ne skriva nezadovoljstvo američkom rezerviranošću oko prethodno obećavanog članstva u NATO-u, a s obzirom na Trumpov povratak na vlast, šanse da se interesi (zapadne) Europe prometnu u važan faktor američke politike približavaju se nuli.

Još jedna pogreška administracije na odlasku svakako je prekomjerno korištenje ekonomskih sankcija kao univerzalnog rješenja na sve neposluhe država svijeta. Od nekadašnjeg »srebrnog metka«, ova je metoda pritiska upravo pod Bidenom dosegla najniži stupanj efektivnosti, gomilajući nepredviđene kontraučinke, dovodeći do stvaranja otpornosti kod ciljanih zemalja te srozavajući ulogu dolara kao politički neutralnog trgovinskog i štednog sredstva. Iz rakursa »jastreba« ratobornijih od samih Bidena, Blinkena i savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana, Washington je prvi dio ovog desetljeća potratio fokusirajući se na krive neprijatelje i time prokockao dragocjeno vrijeme u suočavanju s glavnim izazivačem svoje dominacije – Kinom. Dok su američki napori prvenstveno bili usmjereni na svrgavanje ekonomski, politički i diplomatski osjetno slabije Rusije, tek uz povremene provokacije protukineskim tarifama, sankcijama i naoružavanjem Tajvana, Peking je isto razdoblje iskoristio kako bi smanjio političke rizike u ekonomskim odnosima s SAD-om i razvio strateške industrije poput vojne te visokotehnološke u poljima mikročipova i zelene energetike. U potencijalnom hibridnom sukobu, Kina stoji osjetno bolje nego je to bio slučaj na završetku prvog Trumpovog mandata.

Lažni diplomat

Ipak, niti jedan se Bidenov promašaj, barem kada je o veličini i značaju političkog efekta radi, ne može mjeriti s posljedicama upornog i konzistentnog podržavanja Izraela u njegovoj istrebljivačkoj kampanji po zapadnoj Aziji. Premda se demokrat tijekom svoje pedesetogodišnje političke karijere među svojim stranačkim drugovima redovito isticao kao najagresivniji zagovaratelj cionizma, vodeću ulogu u zagovaranju i naoružavanju genocidnih rabota u Palestini i Libanonu odigrao je državni tajnik Antony Blinken. Dugo prije nego je izraelska vojska na Gazu nahrlila svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, Blinkenova je funkcija u potpunosti bila usmjerena na proširivanje tzv. Abrahamskih sporazuma, dokumenata kojima je Trump isforsirao normalizaciju između Izraela s jedne, te UAE-a i Bahreina s druge strane. Jackpot za Amerikance i Izraelce u tom je planu bila Saudijska Arabija, najveća i najbogatija zemlja arapskog poluotoka čiji se pristanak smatrao ključnim u cementiranju izraelskog političkog statusa u regiji, kao i potez kojim bi se dodatno izolirao Iran. No ispunjenje cilja koje je prošlog ljeta izgledalo kao neminovnost, danas je veoma daleko od realnosti. Unatoč svom Blinkenovom trudu i čak 11 putovanja na Bliski istok u samo godinu dana, odnosno deset sastanaka s visokim saudijskim dužnosnicima i neprestanim pritiscima, službena pozicija danas Rijada glasi: normalizacije s Izraelom neće biti dok se ne uspostavi palestinska država.

Blinken se istaknuo i u razmjerima kojih je bio voljan dostići da bi raščistio put između američkog oružja i ruku izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Zbog njegovog je zaobilaženja zakonskih obveza – prema kojima američka vlada treba istražiti vrše li se njihovim smrtonosnim pošiljkama ratni zločini – Biden u posljednjih 14 mjeseci mogao nesmetano potpisati više od sto dekreta o naoružavanju Tel Aviva. Također, jedan od najbližih predsjednikovih suradnika pred zakletvom je Kongresa izjavio kako američka vlada ne istražuje istinitost optužbi o namjernom blokiranju humanitarne pomoći u Gazu, što bi Washington obvezalo na prestanak izraelskog naoružavanja, iako je vladina agencija USAID prethodno utvrdila kako je glad u palestinskoj enklavi uzrokovana izraelskim »arbitrarnim restrikcijama humanitarne pomoći«. Pozivi nekolicine američkih ljudskopravaških organizacija na pravni progon državnog tajnika zbog počinjenja kaznenog djela laganja pred parlamentom nisu urodile plodom, pa će Blinken i posljednje tjedne na vlasti provesti oponašanjem diplomata, ignorirajući činjenicu da će njegovo lice biti vječna asocijacija na srozavanje američke slike u cijelom svijetu.

Opasniji planet

Većina vanjskopolitičkih uspjeha Joea Bidena vezana je uz NATO, prije svega razbijanje dugogodišnje vojne neutralnosti Finske i Švedske i njihovo privlačenje u članstvo saveza. Proširenju teritorija u ruskom susjedstvu na koje može računati kada je u pitanju pozicioniranje svojih trupa i oružja, svakako treba nadodati i instalaciju Marka Ruttea na mjesto novog glavnog tajnika pakta. Kao primarna kvaliteta nizozemskog liberala i atlanticista istaknuta je ona da se ovaj političar sviđa Donaldu Trumpu, zbog čega se može ustvrditi da je pri osiguravanju NATO-a od impulzivnosti budućeg predsjednika, što je bio neskriveni cilj posljednjeg godišnjeg samita, Biden je učinio maksimum. Ipak, nedvojbeno najveći američki podvig novijeg doba svakako je rezanje veza između Europske unije i Rusije te drastično povećanje europske ekonomske, političke i vojne zavisnosti o Washingtonu. Ispunjavanjem danog obećanja, točnije uništavanjem tri od četiri cijevi plinovoda Sjeverni tok 1 i 2, kao i implementacijom dvosjeklih sankcija, Biden je Berlin i ostatak središnje Europe natjerao da zaborave na stratešku suradnju sa svojim donedavno vodećim energetskim opskrbljivačem. Eliminacijom posljednje šanse da zemlje Unije pruže tržišni otpor dominaciji američkog industrijskog i tehnološkog sektora, istovremeno je ugušen i dio europskog antiratnog pokreta otkud je povratak jeftinoj ruskoj nafti i plinu zagovaran kao nositelj nemjerljivih gospodarskih benefita. Osuđena na strahovanje od prelijevanja ukrajinskog sukoba na zapad kontinenta, vojno potkapacitirani EU odlučio je kako će vašingtonske ultimatume slijediti pokornije nego ikad.

Iako se teško može opisati kao uspjeh, pogotovo kada se gleda u širem vremenskom kontekstu, Bidenu treba pripisati i povlačenje američkih trupa iz Afganistana, čime je okončana dvadesetogodišnja okupacija Afganistana. Istovremeno, Biden je četvrti predsjednik pod kojim je nastavljena operacija u Iraku te treći koji je sudjelovao u okupaciji dijela Sirije, no bez obzira na značajnu prisutnost američke vojske koja je u regiji smještena da bi pritiskala susjedstvo, razvojem događaja na Bliskom istoku i Aziji općenito Washington nikako ne može biti zadovoljan. Jačanje strateških partnerstava između Rusije, Kine i Irana, posebno intenzivirano posljednjih nekoliko godina, ostvarenje je iz najgorih noćnih mora Zbigniewa Brzezinskog koje, prema tvrdnjama posljednjeg značajnog američkog geostratega, ima mogućnost da ugrozi američku hegemoniju na globalnoj razini. Za razliku od razdoblja 60-ih godina prošlog stoljeća, američka vanjska politika i pod Bidenom je pospješila učvršćivanje rusko-kineske veze te omogućila Kini da svoje partnerstvo na međunarodnoj sceni nudi kao jamac razvoja, stabilnosti i pouzdanosti. Napetosti na razini Washington – Peking strah izazivaju i u jugoistočnoj Aziji, tradicionalnoj sferi američkog političkog utjecaja, a čija nacionalna gospodarstva u mnogo većoj mjeri ovise o trgovini s Kinom. Ponovno, Joe Biden zemljama ASEAN-a, osim postavljanja novih američkih vojnih baza, nije ponudio ništa. Nadalje, iako je zbližavanju odnosa s Japanom i Južnom Korejom posvetio nemalu pažnju, konkretniji rezultati ovih bilaterala ostaju u sferi naoružavanja te podložni promjenama na vlasti ovih država. Slična je situacija i s Latinskom Amerikom. Premda je vlada demokrata nastavila kampanju ekonomskog i političkog pritiska na zemlje sa socijalističkim vlastima Kubu, Venezuelu i Nikaragvu, nagli zaokret u imigrantskoj politici i demonizacija imigranata s juga ostat će jedina stavka američke politike vrijedna spomena.

Tromjesečni
carte blanche

Iako je vrh stranke njegovu izbornu nominaciju najzad povukao, poraz Kamale Harris ponajprije je djelo Joea Bidena, ili bar onih koji su pogubljenog predsjednika doslovno i figurativno vodili kroz mandat. No umjesto da Trumpov povratak doživi kao kaznu za vlastita nedjela, 82-godišnjak nepuna je tri mjeseca, koliko će vladati od izbora do inauguracije, doživio kao dozvolu za djelovanje prema svojim najdubljim ideološkim uvjerenjima. Agresivno štićenje Netanyahua i njegovog bivšeg ministra obrane Yoava Gallanta od optužnica Međunarodnog kaznenog suda (ICC) za ratne zločine tako je postalo najiskreniji trenutak u 46 mjeseci Bidenove vlasti koja je raskrstila s pretvaranjem da stoji na bastionu međunarodnog prava. Konačno nesputana frustrirajućim preprekama kao što su ankete javnog mnijenja, strah od negativne reakcije plebsa i osjećaj odgovornosti, njegova administracija nezadrživo lijeva kalupe kojima će ograničiti politike budućeg predsjednika, točeći ulje na vatru koju će morati gasiti netko drugi. Kasni naputak Ukrajini da američkim dalekometnim raketama gađa duboko u ruski teritorij s gledišta Bidena, Blinkena i ministra obrane Lloyda Austina garancija je da Trump neće uspjeti (čak i ako pokuša) ispregovarati mir s Rusima u 24 sata. Isto tako, ovotjedna naredba Kijevu da, ukoliko prije siječnja želi vidjeti novih 7 milijardi dolara u oružju, na bojišnicu pošalje sve muškarce starije od 18 godina skinula je i posljednju plavu masku s lica američkog vojno-industrijskog režima.

I dok Donald Trump svojim ministarskim pickovima već krši dobar dio svojih predizbornih obećanja, Joe Biden može spavati mirno. Njegov sastanak s nekadašnjom »egzistencijalnom prijetnjom Americi« bio je srdačan te prožet obećanjem kako će primopredaja vlasti u ruke crvenih proći glatko. Jer ipak, koju god boju dresa loš i još lošiji policajac navlače, značka koja se na njemu nalazi ostaje ista.