Od početka pandemije bolesti COVID-19 sve su krovne međunarodne institucije i organizacije na čelu sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (WHO) upozoravale da će ona uzrokovati i pravu pandemiju mentalnih poremećaja diljem svijeta, a osobito anksioznih i depresivnih poremećaja. Struka koja je u pandemiji podnijela najveći teret svakako je medicinsko osoblje, koje je danonoćno, bez odmora i slobodnih dana, skrbilo o najteže bolesnim sugrađanima. ​Zbog teških okolnosti u kojima su radili, a koje su mnogi usporedili s ratom, na raspolaganju su liječnici i medicinske sestre imali psihološku pomoć, a o tome kako se i kada koristila, te koliko je takva pomoć uopće potrebna medicinarima, iz prve ruke zna prof. dr. Marijana Braš, profesorica na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, ujedno i predstojnica Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine (CEPAMET).

– Danas, više nego ikada, razumijemo da mentalni poremećaji nisu samo neuropsihijatrijski entitet, već su i te kako odraz socijalnih odnosa i prilagodbe osobe na zbivanja u okolini. Svijet u kojem živimo se od početka pandemije značajno promijenio i mijenja se iz dana u dan, a to posljedično dovodi do sve većeg broja onih koji se u svemu tome teže snalaze. Među posebno osjetljivim skupinama za razvoj mentalnih poremećaja u razdoblju pandemije su osobe koje su preboljele teži oblik bolesti COVID-19 te razvile i post-COVID sindrom, osobe koje su od prije imale psihičke poremećaje, a osobito PTSP (zbog retraumatizacije), ali i zdravstveni djelatnici, a osobito oni koji neposredno rade na COVID-odjelima. Zdravstveni djelatnici su u posljednje dvije godine bili suočeni s izrazito stresnim situacijama: teške kliničke slike i umiranja pacijenata oboljelih od COVID-19, komunikacija s obiteljima pacijenata, pronalaženje optimalne terapije za liječenje, osjećaj kompetentnosti za rad s oboljelima… Uz to, liječnike i medicinske sestre mučili su i vlastiti strahovi od zaraze i zaraze svojih članova obitelji, nebrojeni prekovremeni sati i sve veće liste čekanja za osobe koje trebaju druge dijagnostičke i terapijske procedure, nabraja prof. Braš.
U nekim su zemljama od početka pandemije uključili stručnjake za mentalno zdravlje u sva tijela i sve programe povezane s borbom protiv pandemije pa je osigurana psihološka podrška medicinskom osoblju na razne načine. U Hrvatskoj nije sve teklo tako glatko, a mnogi su liječnici u najtežim trenucima ostali bez prijeko potrebne psihološke pomoći.

Psihološka podrška

– Kada bih izdvojila nešto što bi u hrvatskoj medicini trebalo hitno promijeniti, to je upravo razumijevanje međupovezanosti duše i tijela u zdravlju i u bolesti, i to u svim bolestima. U većini zemalja suvremenog svijeta je već desetljećima normalno da imate zaposlene psihologe ili psihijatre na gotovo svim tjelesnim odjelima, koji kontinuirano rade s bolesnicima, članovima obitelji, ali i osobljem. Osobno sam boravila u brojnim klinikama u svijetu gdje je nezamislivo da liječnici, medicinske sestre i drugi djelatnici nemaju barem jednom tjedno razne oblike grupne podrške, uz kontinuiranu individualnu superviziju i podršku tijekom cijelog svog radnog staža. Ulaganje u tjelesno i psihičko zdravlje samog medicinskog osoblja je jedan od temeljnih kamena dobre medicine, upozorava.

Kad je došlo do pandemije COVID-19, u zemljama koje već prakticiraju model psihološke podrške na svim odjelima samo su pojačali ovakvu psihološku podršku na razne načine, a uz to su i sami zdravstveni djelatnici već imali višegodišnje iskustvo u tome i nisu imali nikakve predrasude prema tome da zatraže pomoć kad god je bila potrebna. S obzirom na to da pandemija još traje i ne znamo kakav tijek možemo očekivati, ističe Braš, ne bismo se smjeli previše osvrtati na ono što nije dobro napravljeno, već na temelju dobrih iskustava iz svijeta istog časa započeti promjene.

Nekoliko je istraživanja provedenih tijekom pandemije u hrvatskim bolnicama pokazalo da je medicinsko osoblje, osobito u drugoj godini pandemije, pogodila anksioznost, depresivnost, iscrpljenost zbog opsega posla, ali i razdvojenosti od obitelji. Tako se broj medicinara koji uzimaju lijekove za smirenje od početka pandemije povećao za pet puta, s 4,5 na 22,5 posto, a 11 posto zdravstvenih radnika javilo se psihijatru za pomoć.

Gledajući u cjelini, najpogođeniji je bio medicinski kadar koji je radio na COVID-odjelima, i oni su pod najvećim rizikom za sindrom sagorijevanja na poslu povezan s pandemijom. Oni su se često morali nositi s vrlo teškim situacijama i osobnim dramama pacijenata i njihovih obitelji, a mnogi nisu bili za to pripremljeni.

– Osobno sam slušala priče više desetaka svojih kolega, koje su još više u meni učvrstile stav o potrebi za pružanjem veće psihološke podrške ovoj populaciji, ali i nužnosti hitne dodatne edukacije o komunikacijskim vještinama u medicini i zdravstvu. Kao jedan od najvećih problema kolege liječnici navodili su mi osobna suočavanja s brojnim umiranjima bolesnika svih dobi, jer su oni, liječnici i medicinske sestre, bili jedini koji su mogli biti uz njih u tim trenucima i biti uz njih do posljednjeg »zbogom«, s obzirom na zabrane posjeta članovima obitelji.

Prenosili su članovima obitelji zadnje riječi umirućih, a upravo su oni morali i obavijestiti članove obitelji o smrtnom ishodu, s tim da je bilo dana kada je u jednoj smjeni umiralo i više od deset bolesnika, prenosi prof. Braš. Teško je, dodaje, bilo i liječnicima koji se nisu osjećali dovoljno kompetentnima za rad s ovakvim bolesnicima. »Oni se do danas preispituju jesu li nešto mogli učiniti bolje, i jesu li u nečemu pogriješili. U tom su kontekstu osobito bili »ranjivi« mlađi liječnici, koji su tek započeli sa svojim kliničkim radom na raznim drugim specijalizacijama, a sada su zbog potrebe bili poslani na COVID-odjele. Osjećaju se jako umornima zbog brojnih prekovremenih sati rada. Kolege sami opisuju osjećaj da su se dosta promijenili i da o svojim strahovima, tugama ili opsesivnim mislima najčešće ne govore ni svojim najbližima«, ističe Braš. Upravo zato, zaključuje, ulaganje u psihološko i tjelesno zdravlje medicinskog osoblja jedini je put prevencije »burnouta«, ali to mora biti kontinuirano i osmišljeno na nacionalnoj razini.

Važnost edukacije

Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu je prije više godina prepoznao važnost edukacije o komunikaciji u zdravstvu, i napravljena je cijela reforma kurikuluma kako bi se uveli brojni novi nastavni sadržaji i šestogodišnji predmeti posvećeni učenju komunikacijskih vještina. Znati priopćiti lošu vijest, komunicirati o prognozi, znati razgovarati s osobom na kraju života, znati voditi obiteljske sastanke, znati komunicirati u timu, pa i s medijima – to su vještine koje se moraju jednako učiti kao što se uče i kliničke vještine. Liječnici i medicinske sestre moraju biti dobro educirani kako se suočavati sa smrti bolesnika i s drugim teškim situacijama, i to ne može biti stvar improvizacije ili oponašanja starijeg »šefa«, upozorava naša sugovornica.

– Komunikacijske vještine su uz znanje medicine, praktične vještine i rješavanje problema, jedna od četiri fundamentalne vještine liječnika. I dok god to naš obrazovni i zdravstveni sustav ne bude u potpunosti shvatio i primijenio u praksi, imat ćemo brojne probleme. Kako će liječnik znati dobro voditi razgovor s obitelji osobe koja je na respiratoru zbog teškog oblika COVID-19 ili je umrla, i to nerijetko telefonski, ako za to nije educiran? Nekoliko zadnjih desetljeća ove se vještine uče na brojnim medicinskim fakultetima u svijetu i edukacija stručnjaka traje kontinuirano, sve do odlaska u mirovinu, i jedan je od preduvjeta produženja licence. A mi smo se u Hrvatskoj susretali s ogromnim barijerama i otporima, i to nerijetko iz samih medicinskih krugova, koji su nam govorili, pa i pisali, da prepustimo edukaciju o komunikaciji fakultetima iz društveno-humanističkog područja i da to nema veze s medicinom. Prestrašno!, zgraža se profesorica Braš. Pravo je umijeće medicine, dodaje, kako povezati ovaj biomedicinski i humanistički dio i gledati ispred sebe osobu, a ne dijagnozu, i to osobu koja uvijek ima svoje biološke, psihološke, socijalne i duhovne dimenzije.

Koliko je važna takva priprema, najbolje pokazuje sljedeći primjer: u zadnjih 15-ak godina profesorica Braš aktivno sudjeluje u razvoju palijativne medicine u Hrvatskoj, odnosno palijativnih centara u kojima se zapošljava multidisciplinarni tim, koji je prije toga prošao spomenutu edukaciju, i to najviše u CEPAMET-u. Tijekom pandemije dio tog osoblja, a ponekad i dijelovi odjela, prenamijenjeni su u COVID-odjele. Pokazalo se da su se liječnici i drugo medicinsko osoblje koji su educirani o palijativnoj medicini, a osobito o komunikacijskim vještinama, i uče kako raditi interdisciplinarno i u timu, puno manje žalili na psihološke posljedice vezane uz rad u pandemiji.

– Mogli su se osloniti jedni na druge, i raditi zajedno s oboljelima i obiteljima – liječnici, medicinske sestre, psiholozi, socijalni radnici, duhovnici, nutricionisti, fizioterapeuti, negdje i doktori dentalne medicine, ljekarnici.. I članovi obitelji su na takvim mjestima zadovoljniji pruženim informacijama i cijelom skrbi. Tim više sam ponosna što smo kao pravi hrvatski palijativni pokret napravili toliko iskoraka zadnjih godina u Hrvatskoj i apeliram na sve županije i zdravstvene ustanove koje još nemaju palijativnu medicinu da je hitno razviju. To je osnovno ljudsko pravo i civilizacijski iskorak, a pandemija nam je samo dodatno pokazala koliko je to vrijedno i potrebno. Uostalom, palijativna skrb se do prije 100-ak godina u povijesti medicine bavila uvelike zaraznim bolestima, i zaista nismo ni slutili da ćemo se sada opet suočiti s pandemijom. Zato moramo biti spremni i na sve buduće izazove i ulagati u ljude, poručuje prof. Braš.

Palijativna medicina

Na studijima medicine, edukacija o ovom području i dalje je jako neravnomjerna. Na nekim fakultetima još nema zasebnih predmeta, pa čak niti većeg broja sati posvećenog palijativnoj medicini. Palijativna medicina počinje od dijagnoze neizlječive bolesti s očekivanim smrtonosnim ishodom, i nerijetko traje mjesecima, pa i godinama. Nema dijela kliničke medicine u kojima nema bolesnika koji trebaju palijativnu medicinu, i to svih dobi. Medicinski fakultet u Zagrebu napravio je veliki iskorak u tom pogledu, pa je palijativna medicina najprije bila izborni kolegij, a sada je obavezni predmet na završnoj šestoj godini studija medicine te je nedavno postala i vijeće predmeta.

– U nastavi sudjeluju interdisciplinarno liječnici raznih specijalizacija – onkolozi, anesteziolozi, neurolozi, pedijatri, internisti, psihijatri, zatim medicinske sestre, ljekarnica, socijalna radnica i nekoliko psihologa. Kao voditelj predmeta i predstojnica CEPAMET-a želim naglasiti da su nam izvrsne reakcije studenata najveći zalog da nastavimo dalje, a da su nastavnici izrazito motivirani i dali su sve od sebe i u doba pandemije da nastava bude što kvalitetnija. Naša iskustva sada prenosimo i u brojne druge zemlje i sudjelujemo u više međunarodnih projekata.

Posebno sam ponosna što je 20-ak nastavnika i 100 studenata zajednički napisalo i knjigu »Ostani uz mene«, koja je posvećena palijativnoj medicini i nastavi u doba pandemije, pa smo i tako napravili dodatni iskorak zajedničkom suradnjom nastavnika i studenata. Naši će studenti već za koji mjesec postati mladi liječnici i oni koji će uskoro liječiti i sve nas, a nema ništa ljepše nego kad svakodnevno čujete da smo ih zarazili svojim entuzijazmom i da bi htjeli i oni jednoga dana pristupati bolesnicima kao što to rade njihovi nastavnici na ovim kolegijima. Učimo ih da u medicini možemo izliječiti rijetko, liječimo često, ali da uvijek moramo pružati nadu i skrbiti i biti prvenstveno ljudi prema svima te njegovati ovaj međuljudski odnos. Tehnologija će napredovati, idemo i prema umjetnoj inteligenciji, ali ono što moramo pritom najviše čuvati je naša empatija i ljudskost, poruka je prof. Marijane Braš.