USKOK je 6. kolovoza 2026. objavio nalaz vještačenja prema kojem se na području bivšeg PPK-a Velebit nalazi oko 37.000 tona miješanog otpada te su utvrđena i onečišćenja tla te podzemnih voda.

– Gledano posve realno, tom otpadu ovdje nije mjesto. Tko ga je donio, zna se. Od koga ga je preuzeo, treba saznati. Kako ga sanirati, treba iznaći. Sve ostalo su puste priče, piše osječki biolog i ekotoksikolog Branimir K. Hackenberger na svom facebook profilu komentirajući opasni otpad pronađen u Gospiću.

– Razmišljam ekotoksikološki. Što god da se nalazi u tom otpadu, tome nije mjesto tu gdje se nalazi. O tom otpadu pišu i govore kemičari, geolozi i drugi stručnjaci za koje se pouzdano zna da nešto znaju. Problem je što se to što znaju uporno zamjenjuje s onim što bi nas trebalo zanimati. Malo onih koji se bave pitanjem kako te tvari djeluju na živi svijet i na ekološki sustav.

– To su dvije potpuno različite discipline i dvije potpuno različite rečenice. Prva glasi »u uzorku je izmjereno X miligrama po kilogramu«. Druga glasi »pri toj koncentraciji, u ovoj vrsti tla, uz ovaj pH i ovaj udio organske tvari, gujavice prestaju uspješno stvarati kokone, a populacija se u trećoj generaciji urušava«. Prva rečenica ide u zapisnik. Druga rečenica je ono zbog čega ljudi sele iz svoga sela. Od većine znanstvenika čut ćete kako ne treba dizati paniku.

I doista ne treba. Panika je loš savjetnik. Samo, neznanje je još gori, a osobito je opasno kad se prezentira mirnim glasom – napominje Hackenberger pa pojašnjava to tako da si zamislite da sutra ujutro u vlastitoj spavaćoj sobi nađete bačvu s pedesetak kilograma obogaćenog urana. Nemojte dizati paniku. Ta je bačva projektirana za držanje visokoradioaktivnih tvari i vi možete mirno spavati pokraj nje, jer vas štiti šezdesetak centimetara olova, praktički nepropusnih za gama zračenje. Sve je pod kontrolom. Sve je u skladu s propisima. Nema razloga za uzbunu.

– CAS Registry (registar kemijskih tvari koji vodi Chemical Abstracts Service, CAS, najveći svjetski registar te vrste) danas sadrži više od 290 milijuna jedinstvenih kemijskih tvari i neprekidno raste. Samo je tijekom 2015. godine ta baza obogaćena s više od 13 milijuna novosintetiziranih spojeva. Svake se godine sintetizira ili kao nusprodukt nastaje nekoliko stotina tisuća novih kemijskih spojeva. A što se zapravo mjeri u kemijskoj analizi vode, sedimenta, tla ili biote?

Što se mjeri?

Mjere se one tvari koje su propisane zakonom, odnosno pravilnicima. A koje su propisane? One najčešće, i one za koje uopće postoje podaci o toksičnosti. Od ukupnog broja poznatih kemijskih spojeva, odgovor na pitanje njihove toksičnosti poznat je za nekih 0,01 do 0,1 posto. Znači li to da je 99,9 posto poznatih spojeva netoksično? Ne. To znači da za 99,9 posto spojeva nemamo pojma jesu li toksični, koliko su toksični i na koji način djeluju, pojašnjava Hackenberger.

– Ostatak je, formalno gledano, uredan. Neizmjeren, ali uredan. Zakonodavac je problem, dakle, riješio doista elegantno. Ono što se ne mjeri, ne postoji. Ako laboratorijski nalaz pokaže da su svi propisani parametri unutar granica, otpad je službeno neproblematičan, a mi smo službeno mirni. Što bi nas zapravo trebalo zanimati? Umjesto polemike o tome je li otpad opasan, evo redoslijeda pitanja koja bi svaka ozbiljna sredina postavila prije nego što izađe pred javnost – pojašnjava Hackenberger.

Prvo, što se uopće nalazi u tom otpadu. Ne ciljana analiza dvadesetak propisanih parametara, nego opsežan netargetirani skrining, na statistički smislenom broju uzoraka, uz jasno definirano uzorkovanje po dubini i po lokacijama. Uzorak uzet lopatom s vrha hrpe nije uzorak, nego fotografija. Drugo, kakva je ekološka mobilnost identificiranih spojeva. Koliko je toga topivo, koliko hlapljivo, koliko se veže na organsku tvar, koliko putuje s oborinskom vodom prema podzemlju. Lika, uzgred, nije nasumična geološka lokacija. Krš je sustav koji ne filtrira, nego provodi. Ono što se tamo prolije, negdje drugdje izvire, zaključuje Hackenberger.

Učinak smjese opasniji od pojedinačnih tvari

– Kemijska analiza mjeri tvari koje tražimo. Biološki test mjeri posljedicu svega što je prisutno, uključujući i ono što nismo tražili, i ono za što uopće ne postoji analitička metoda. Standardizirani testovi na gujavicama i skokunima, testovi na vodenim organizmima, testovi genotoksičnosti, mjerenje biomarkera. Organizam ne čita pravilnik i ne zanima ga je li neka tvar na popisu. Nadalje je učinak smjese. U prirodi se tvari ne pojavljuju pojedinačno, nego u koktelu, a učinci se mogu zbrajati i množiti. Deset tvari, svaka uredno ispod granične vrijednosti, može zajedno proizvesti učinak koji nijedna od njih pojedinačno ne bi. Toga u pravilnicima gotovo da i nema, jer je teško, skupo i neugodno. Kronični i subletalni učinci. Ono što ne ubija odmah, često je gore od onoga što ubija odmah, jer se uočava tek nakon nekoliko godina, u obliku promjena u reprodukciji, razvoju i ponašanju, kod organizama i kod ljudi, pojašnjava Hackenberger