Ivo Sanader je iz HDZ-a isključen pet mjeseci nakon što je prestao biti predsjednik stranke. Jednako je, tri godine kasnije, prošla Jadranka Kosor, koja je također prethodno obnašala dužnost predsjednice HDZ-a. I Radimir Čačić je izbačen iz HNS-a, stranke koju je prije toga vodio.

Anto Đapić i njegovi istomišljenici u HSP-u su 1993., uz pomoć Ministarstva uprave, »oteli« stranku Dobroslavu Paragi, dotadašnjem lideru pravaša.

Bilo je, znači, u hrvatskoj političkoj povijesti ovakvih dramatičnih događaja. No, slučaj Miroslava Škore, protiv kojeg u Domovinskom pokretu traje stegovni postupak, ipak je jedinstven. To što se s njim događalo u ove dvije godine teško da se može usporediti s bilo čim.

​Domoljubni pjevač

Iznenadno je 2019. ušao u politiku, u kojoj je ranije imao samo epizodnu ulogu, bio je uspješan, predstavljao je veliku nadu hrvatske desnice, a danas osramoćen broji možda posljednje dane u stranci koju je osnovao početkom 2020., na valu svojeg odličnog rezultata na izborima za predsjednika Republike.

Bilo je to jedno uistinu nevjerojatno putovanje čovjeka koji voli politiku, ali ne toliko da bi joj se u potpunosti posvetio, nauštrb svojih ostalih, pa i financijskih interesa.

Škoro je uz Thompsona najpopularniji domoljubni pjevač. Sudjelovao je u izbornim kampanjama svog HDZ-a, a onda ga je 2008. Sanader nagovorio da bude na izbornoj listi za Sabor. Intrigirala ga je ideja da postane zastupnik, ali nije imao strpljenja za taj posao.

Nije se dugo zadržao na Markovom trgu, a u tijekom tog se razdoblja natjecao i na lokalnim izborima u Osijeku. HDZ je tada bio preslab u gradu na Dravi i Škoro nije preuzeo dužnost gradonačelnika.

Ubrzo je napustio aktivnu politiku, a 2012. i HDZ. Ali, nije pobjegao od političara. Škoro je, recimo, 2015. pjevao u Osijeku na fešti povodom povratka Branimira Glavaša iz zatvora u BiH. I dalje je bio tu negdje, ali ništa nije ukazivalo da je spreman ponovo se politički angažirati i to u puno većoj mjeri nego prvi put.

Onda se u proljeće 2019. u političkim kuloarima počelo pričati da Mate Radeljić priprema za izbore protukandidata Kolindi Grabar-Kitarović, koja ga je, na zahtjev premijera Andreja Plenkovića, potjerala s Pantovčaka.

Kada se bez ikakvog vidljivog razloga u anketi koju je naručio HTV pojavilo i ime Škore, jasno je bilo da Radeljić, nekadašnji djelatnik javne televizije, upravo njega namjerava poslati u izbornu utrku.

Nije bila sasvim promašena Radeljićeva računica da bi Škoro mogao istisnuti iz drugog kruga Kolindu Grabar-Kitarović, koja je razočarala dobar dio birača desnice, a onda i pobijediti lijevo-liberalnog kandidata, pretpostavljalo se da će to biti Zoran Milanović.

Drugi krug je Škori izmakao za samo četrdesetak tisuća glasova. Malo mu je nedostajalo, a još manje će na parlamentarnim izborima održanim u ljeto prošle godine.

Presudan mandat

​Škoro nam je, ponesen činjenicom da je privlačio puno birača, još u predsjedničkoj kampanji rekao da će on, kakvi god bili rezultati, ostati u politici. Nije promijenio mišljenje i u veljači 2020. utemeljio je Domovinski pokret Miroslava Škore, s kojim je izašao na izbore za Sabor.

Nije bio sam u tome, na listi su mu bili i Hrvatski suverenisti, Ivan Penava, Karolina Vidović Krišto i još neki prvaci desnice, ali za respektabilnih 16 osvojenih mjesta u parlamentu ipak su Škorine zasluge bile najveće.

Međutim, ključan cilj, formiranje Vlade u partnerstvu s HDZ-om, nije realizirao. Presudio je jedan, jedini mandat. Plenković je koaliciju s desnicom izbjegao zahvaljujući zastupnicima nacionalnih manjina i Radimiru Čačiću, s kojima je dogurao do brojke – 76.

Da Plenković nije okupio više od 75 zastupnika, morao bi odlučiti između suradnje sa SDP-om i Vlade sa Škorom, a raspoloženje u HDZ-u bilo je dominantno u prilog potonje opcije. Budući da Škoro nije igrač na duge staze, Domovinski pokret nije stvaran da bi, barem u prvo vrijeme, bio opozicija, nego da u koaliciji budu korektiv HDZ-a.

Zato su rezultati parlamentarnih izbora negativno u stranci utjecali na početni entuzijazam. Zastupnici suverenisti su se, uostalom, odmah odvojili u zaseban Klub. Ipak, krenulo se u ustrojavanje DP-a na terenu i stranačkom organizacijom pokrivena je gotovo čitava Hrvatska.

Osjetilo se to i na lokalnim izborima, na kojima se stranka prometnula u treću po snazi. Ušli su u niz predstavničkih tijela, ali do vlasti su se opet rijetko gdje probili. Sam Škoro natjecao se za gradonačelnika Zagreba, on jednostavno ne može bez publike, i plasirao se u drugi krug s Tomislavom Tomaševićem.

Uvjerljivo je od njega izgubio, ali činjenica je da je za sobom po broju glasova ostavio kandidate HDZ-a, SDP-a, Mosta, nezavisne… Stoga se niti taj Škorin nastup na izborima ne može ocijeniti neuspješnim.

No, njemu je poslije lokalnih izbora već bilo dosta politike, želio se vratiti nekadašnjem životu u kojem su u javnosti za njega bile rezervirane mahom lijepe riječi.

Reputacijska šteta​

​Nije Škoro kao popularan pjevač navikao na nemilosrdne napade, kojih pošteđeni nisu bili ni članovi njegove obitelji. Predložio je da cijelo vodstvo Domovinskog pokreta podnese ostavku, govorio o novoj etepi u razvoju stranke, ali Škoro s tom idejom nije naišao na razumijevanje suradnika.

Ta svi su oni u četiri mjeseca ranije izabrani na svoje dužnosti s četverogodišnjim mandatom. Škoro je tu shvatio da ga više ne slijede bespogovorno, čak mu je otvoreno dano do znanja da je u vrhu DP-a sve više nezadovoljstva zbog njegovog načina vođenja stranke.

I odlučio je otići sam. Podnio je ostavku i objasnio da mu je preteško bilo nositi se s kontinuiranim difamacijama. Iz Domovinskog pokreta su ga obasuli hvalospjevima i obećali ga promovirati u počasnog predsjednika, na što je on u startu pristao.

Škoro se usto namjeravao zadržati na položaju potpredsjednika Sabora, što mu nitko iz stranke nije osporavao. Djelovalo je kao da će to biti neobičan, šokantan, ali unatoč tome miran odlazak predsjednika Domovinskog pokreta.

Stvari su se, međutim, ubrzo ozbiljno zakomplicirale. Pridonio je tome značajno izostanak sjednice Predsjedništva na kojoj bi se razmotrilo novonastalu situaciju. Umjesto da se nađu već dan poslije Škorine ostavke, što bi uslijedilo u valjda svakoj drugoj stranci, članovi Predsjedništva opravdavali su se sezonom godišnjih odmora?!

Posve je logično bilo inzistiranje Vesne Vučemilović na hitnoj sjednici Predsjedništva, kojoj bi nazočio i njezin brat Škoro. Odbijali su je isprva, ona je potom bila sve oštrija u izričaju i zaradila je stegovni postupak.

Reagirala je napuštanjem Domovinskog pokreta. Istovremeno se naziralo da se Škoro predomislio, da bi svoju ostavku htio nekako makar odgoditi. Počeo se nazivati predsjednikom u ostavci, a sada tvrdi da ona može stupiti na snagu jedino ako je usvoji Sabor DP-a, koji ga je izabrao.

Ali, isprovocirao je i on svojim izjavama stegovni postupak i Škorino isključenje se čini neizbježnim. Što je za njega možda još i gore, javnost je doznala da je on stranci, uz solidan profit, prodavao svoje vino i CD-e.

Oni koji su iz Domovinskog pokreta informacije o tome pustili u pojedine medije nisu pomogli stranci, štoviše. No, Škoro trpi iznimnu reputacijsku štetu. Pratit će ga ova vinska priča i kad se estradno reaktivira.

Iz te perspektive je za Škoru izlet u politiku, premda je u njoj zapravo dobro plivao, bio promašen. Uzbuđenja napretek, ali kad se sve zbroji, Škoro je danas u priličnom minusu u odnosu na proljeće 2019. godine.