Bolno iskrena. Ali da bi se stvari konačno počele mijenjati nabolje – jedino moguća. Izjava župana Ivice Lukanovića kako je jedan od najvećih gospodarskih potencijala Primorsko-goranske županije zapušten do boli. Poljoprivreda.

– Jedan od gospodarskih prioriteta je oživljavanje poljoprivrede u Primorsko-goranskoj županiji jer ona čini samo jedan jedini posto sveukupnosti hrvatske proizvodnje. Kako bismo promijenili tu poražavajuću činjenicu, pokrenut ćemo niz mjera zaštite i podrške, s fokusom na mediteranske kulture poput vinogradarstva i maslinarstva, ali i općenito na autohtone kulture, naglasio je Lukanović.

I ne samo da je najavio, nego je i pokrenuo niz aktivnosti. S obzirom na to da iznimno cijeni znanost, učinjeni su inicijalni iskoraci suradnje s Institutom za poljoprivredu i turizam u Poreču te Agronomskim fakultetom u Zagrebu. Neće se ništa pokretati »na slijepo«, već isključivo na znanstvenim postavkama i ispitivanjima koja će prethoditi konkretnim investicijama, pripremama zemljišta i sadnji.

POTRAGA ZA ZEMLJIŠTEM

Ono što je također jako značajno, župan Lukanović se dao u »potragu« za poljoprivrednim zemljištima koja se dala u trajni najam. Iako je jedno od čestih opravdanja poljoprivredne inferiornosti ono » Kvarner nije Istra, nema kvalitetnih zemljišta, već je – krš i kamen«, ili ono o enormnoj vlasničkoj rascjepkanosti, jako često vlasnika »rasutih po svijetu« te kako je nemoguće doći do površina koje bi bile dovoljne za konkretne investicije, slika i situacija nisu baš takvi. Ima dakako u svemu tome istine, no apsolutno je nemoguće da toliko raznolika i klimatski zanimljiva županija ne participira u poljoprivrednoj proizvodnji s onoliko posto koliko participira u fizičkoj površini. Iako podaci nisu još službeno potvrđeni, »pronađen« je velik zemljišni kompleks pod županijskom ingerencijom – »državno zemljište« – koji će se, nakon znanstvenih ispitivanja, namijeniti poljoprivredi, konkretno sadnji velikog maslinika. Riječ je o zemljištu na jednom od kvarnerskih otoka koji slovi kao »težak« za razvoj poljoprivrede. Sva dosadašnja istraživanja pokazuju sasvim suprotno, velik potencijal za proizvodnju vrhunskog maslinovog ulja za kojim gastronomija Kvarnera ima jako veliku potrebu.

Foto Marko Gracin

A da je Lukanoviću za vjerovati kad je u pitanju razvoj autohtone poljoprivrede i njezinih produkata, jako je dobar dokaz – kastavska belica. Nekad omalovažavana kupaža bijelog vina koja se sastoji od grožđa malvazije i niza rijetkih, skoro izgubljenih sorti – mejsko, divjaka, verdić, brajkovac. Lukanović je okupio tim, na čelu s dr. Edijem Maletićem, profesorom na zagrebačkoj Agronomiji, enologom, kao i ponajboljim hrvatskim stručnjakom za istragu genetike pojedinih sorti vinove loze, okupio je i vinske zaljubljenike Kastavštine, i krenuo. Najprije je utvrđena autohtonost, kasnije se razvio matičnjak tih sorti, krenulo je jačanje proizvodnje, da bi danas belica na Decanteru, »vinskom svjetskom prvenstvu«, dobivala najznačajnije medalje. I ne manje važno – jako visoke ocjene dobiva i pjenušac razvijen od belice!

VINSKI INDIANA JONES

A kad smo s belicom stigli do vina, tu je i Zadruga Kvarnerska vina. Sustav je to koji objedinjava najvažnije županijske vinare, institucije turizma na čelu s TZ-om Kvarnera, enologe, marketinške stručnjake, te fantastični tim sommeliera i svojih ambasadora. Ima i vinskog »Indiana Jonesa«, enologa s diplomom zagrebačkog Agronomskog fakulteta vinogradara te dakako vinara Ivicu Dobrinčića. On je jedan od istinski malog broja hrvatskih proizvođača loza kao sadnog materijala, kao i istraživač koji oživljava skoro izumrle kvarnerske autohtone sorte. Zadruga posluje na iznimno kvalitetan način, prisutna je na brojnim sajmovima, a pred međunarodni sud Decantera inicijalno je zakoračila zahvaljujući direktorici TZ-a Kvarnera Ireni Peršić Živadinov. Koja je pak dugo i kvaliteno pripremala kandidaturu Kvarnera za status Europske regije gastronomije što počinje ovog četvrtka, prvog dana 2026. godine. A da bi gastronomija bila potpuna, apsolutno je neizostavna njezina – enološka komponenta. Kvaliteta kvarnerskih vina, prihvaćenost žlahtine, velik potencijal za bogatu scenu pjenušaca su bili neupitni, no da bi se dobilo međunarodnu prepoznatljivost i najpoznatiji globalni pečat kvalitete, bez Decantera ne ide. S njega su se kvarnerska vina vraćala s pregrštom medalja. Priča je na taj način bila zaokružena.

Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

No, nešto je i daje nedostajalo: samopriznanje, pogled istini u oči, kako je sveukupna kvarnerska proizvodnja vina toliko mala da bi se mogla nazvati čak ni patuljastom. Riječ je o nešto više od 200 hektara površne pod vinogradima, od čega je golema većina na samo dva nevelika polja – Vrbničkom i Pavlomirskom. Koliko god bila s razlogom popularna, žlahtina čak ni na Krku nije u stanju biti – najprodavanija. Belica sa svojim količinama praktično ima »zabranu« napuštanja Kastva kako bi je barem tamo ugostitelji imali na raspolaganju čitave godine. I to tako da je ne nude previše jer je ima u količini manjoj od potrošnje dvadesetak boca dnevno. Kvarnerska vina su sjajno posložena institucija koja je sagradila savršenu fasadu kvarnerskih vina, ali unutra nema zidova ili međukatnih konstrukcija, nema prostorija, naprosto nema – temelja. Jer temelji kvarneskih vina moraju izrasti s danas zapuštenih poljoprivrednih površina. Što konačno, zahvaljujući Lukanoviću pa tako i njegovom iskustvu s belicom dok je bio gradonačelnik Kastva, kreće s mrtve točke.

IZ DRUGIH KRAJEVA

Dakako, vratimo li se gastronomiji, da bi sadržaj današnjih tanjura gostima, posebno strancima, bio po volji, mora imati jako naglašenu autohtonost. Sve je u redu kad govorimo o kvarnerskom plavom polju jer tu je bogatstvo – od tune do škampa – fantastično, no ona zelena su skoro – nepostojeća. A kako nam je jednom objasnio hrvatski kuharski guru Zdravko Tomšić: sve velike gastronomije nastale su isključivo na – autohtonoj poljoprivredi, ona ih je i inicirala. Poljoprivrednici su pak u Primorsko-goranskoj županiji toliko rijetki da čim se netko pojavi – dobije duplericu u novinama. I tu je dakle situacija slična kao s vinarima jer namirnice dolaze iz drugih krajeva da bi se onda na Kvarneru ukomponirale u niz – domaćih jela. Svakako, podloga za EU regiju gastronomije su sjajni restorani, onih nevjerojatnih 25 kilometara od Viškova i Kastva, pa preko Rijeke do Mošćeničke Drage koja primjerice ima čak četiri restorana s Michelinovom oznakom. S gastronomijom visoke klase na Lošinju, bogato strukturiranom i naglašeno autohtnoj recepturi gatronomije Krka, Crikvenice, Vinodola, sve do Raba. Kao i velikim, značajnim iskorakom Gorskog kotara koji polako stvara apsolutno svoj cooking book. Chefova, tradicije, stručnih škola – svega što treba da bi se bilo jedinstvenim na europskom gastronomskom nebu. Svega. Osim poljoprivrede.

LOPARSKI PUMIDORI

Na kraju smo godine čija enogastronomska inventura pokazuje – jako dobre rezultate. Decanteri vinima, Michelin restoranima. U čašama i nemali broj autohtonih sorti, da o izvrsnosti tanjura ni ne govorimo. Godina koja uskoro počinje donosi ključne nove iskorake jer put koji je osmislila TZ Kvarnera pod dirigentskom palicom Irene Peršić Živadinov Europsku regiju gastronomije Kvarner trajno će upisati u adresare gastronomada i općenito svih turista kojima je upoznavanje nekog kraja nemoguće bez enogastronomske komponente. Sve će dakle i 2026. biti divno i krasno, no da se nije ove, izmičuće godine pojavio LuPI – Lukanovićeva poljoprivredna inicijativa, bojimo se da bi ta sjajna predstava imala velikih problema u budućnosti. Ili, u najmanju ruku, izostanak krajnje smislenosti. Jer nema boljeg i dohodovnijeg izvoza od onog kad primjerice »loparske pumidore« izvezeš preko restoranskog tanjura. Uzmemo li bocu žlahtine – ona u klasičnom izvozu postiže cijenu od nekoliko eura, koliko bi morala biti ponižena kako bi se našla u velikim stranim sustavima trgovina prehranom. Kad je prodate u restoranu, uz tanjur stranog gosta cijena je desetak puta veća! Uostalom, davno je to lijepo objasnio Ivan Jakovčić kad je pokretao istarsku, malvazijsku vinsku revoluciju. No, nemate li vlastite proizvodnje, prodajete li uvozno, smislenost Europske regije gastronomije se u ekonomskom dijelu značajno smanjuje.

Loparski ili onaj s fantastičnog fliša Suska, nikako ne San Marzano pomidor. Limuni s Lošinja, pravi, autohtoni, najsjeverniji u slobodnom rastu, oni koji traju mjesecima bez ikakvih deformacija i sve što se od njih može proizvesti, nikako ne talijanski limoncello, suhe smokve s Krka, ne uvoz iz Turske. Imati cresko maslinovo ulje koje je prvo hrvatsko ulje s EU oznakom izvornosti, još tamo od 2013. godine, a ne povećavati nasade?! Pa nije li to grijeh! Imati županiju koja na malom prostoru ima klimatska područja čitavog kontinenta – od goranske planinske klime do lošinjskog arhipelaga po kojem slobodno rastu agrumi, a u cjelovitosti hrvatske poljoprivrede imati samo jedan jedini posto udjela! Kako ono kaže popularna pjesma hvatskih navijača koja progovara – ovdje nitko nije normalan.

Očekuje nas bogata, jako dobra enogastronomska 2026. godina, spomenimo i to da u Kraljevici nastaje središnja Hrvatska vinska kuća, ali nekako se možda najviše veselimo naslovima o porastu vinogradarskih površina za dvadesetak posto, novim tisućama posađenih stabala masline, lošinjskim limunima, goranskim medovima i likerima. U očekivanju tih dana i takvih vijesti, u očekivanju rezultata hrabrog Lukanovićevog pogleda u oči istine, nazdravimo dolasku 2026. nekim od kvarnerskih pjenušaca. I zaželimo im da u nekom doglednom, razumnom vremenu budu najzastupljeniji i najprodavaniji u restoranima Europske regije gastronomije.