POLJULJANA UTVRDA

Rijeka i PGŽ ostale su crvene, ali SDP ovdje nikad nije bio klimaviji. Konačni ishod bitke odredit će i sudbinu Peđe Grbina

Portal Novi list

Photo: Nel Pavletic/PIXSELL

Photo: Nel Pavletic/PIXSELL

Prvi put otkada je PGŽ-a i Zlatka Komadine on će morati u drugi krug po podršku birača i u izravnom sučeljavanju pobijediti HDZ-ovog Garija Cappellija. I neće mu biti lako, iako je njegova prednost uvjerljivija u odnosu na onu koju ima Filipović ispred Štimca.



Ništa više nije sigurno. SDP nikada u povijesti nije bio slabiji i klimaviji u Gradu Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji. Iako Marko Filipović slovi kao favorit, to je tako samo na papiru, a u stvarnosti bi se moglo reći da je gotovo izjednačen u izravnom sučeljavanju s Davorom Štimcem, koje će tek uslijediti u drugom krugu lokalnih izbora. I to nije previše hrabra procjena, iako brojke iz prvog kruga to izrijekom ne pokazuju i iako Štimac zasad nije pokazao inventivnost programa, elokvenciju javnog nastupa, umijeće komunikacije niti stvarni kapacitet za kvalitetne promjene koje toliko priziva. Svejedno ima solidne šanse ponajviše zbog toga što je bazen birača koji žele promjenu i novo lice na vlasti u Rijeci ipak bitno veći od tradicionalnog SDP-ovog biračkog tijela. Pod uvjetom da Štimac taj potencijal privuče i iskoristi, a to je do sada premalo činio.


Prvi put otkada je PGŽ-a i Zlatka Komadine on će morati u drugi krug po podršku birača i u izravnom sučeljavanju pobijediti HDZ-ovog Garija Cappellija. I neće mu biti lako, iako je njegova prednost uvjerljivija u odnosu na onu koju ima Filipović ispred Štimca. SDP-ove utvrde su oslabljene, a posljednje linije obrane iznemogle, točnije za Filipovića bi se moglo reći da je mlad, nedokazan i nedovoljno samostalan u dosadašnjoj karijeri, dok su problemi Zlatka Komadine sasvim suprotne prirode. On već dugo izgleda umorno i objektivno trči svoj posljednji politički krug, jer je doista teško zamisliti da mu ovo ne bi bio posljednji mandat župana ukoliko se za njega izbori. Njegov izazivač Gari Cappelli, iako nije najsretniji i najbolji HDZ-ov odabir u PGŽ-u, također ima određene, iako ne prevelike šanse protiv Komadine.


Stvari se dodatno kompliciraju u riječkom Gradskom vijeću i Županijskoj skupštini. I tu je još teže nešto predvidjeti, iako prve analize pokazuju da bi podjela 31. mandata u Gradskom vijeću Rijeke bila takva da bi SDP prema D’Hondtovoj metodi izračuna trebao imati 10, HDZ 6, lista Davora Štimca četiri, a toliko i Most. PGS osvaja tri mandata, a  Možemo! dva, koliko i Akcija mladih. Drugim riječima ako Filipović pobijedi mogao bi složiti široku lijevu koaliciju i tanku, ali dovoljno stabilnu većinu u Gradskom vijeću.




Za Županijsku skupštinu, u trenutku kad je bilo obrađeno nešto više od 90 posto biračkih mjesta, SDP je osvajao 35,83 posto glasova, a HDZ 25,73 posto, dok je na trećem mjestu s 10-tak posto bila koalicija Akcije mladih, Unije Kvarnera i Alternative kojoj je nositelj od Komadine odbjegli zamjenik Marko Boras Mandić. Ukoliko pobijedi i nagovori njega na koaliciju Komadina ne bi trebao imati većih problema u Županijskoj skupštini, u suprotnom mu koalicijski potencijal može biti manjkav.


Kako god bilo Komadina je jučer ušao u cipele svog “omiljenog” stranačkog kolege Vojka Obersnela, koji je na lokalnim izborima 2017. po prvi puta morao ići u drugi krug. I to dovoljno govori o postupnoj, ali ustrajnoj eroziji SDP-ove popularnosti na Kvarneru. O ishodu drugog kruga u Rijeci i PGŽ-u umnogome će ovisiti i sudbina Peđe Grbina, jer samo dvije pobjede mogu osigurati i njegovu lidersku poziciju u stranci.


Riječ-dvije zaslužuju i ostali kandidati u Rijeci.


Jedan od najdugovječnijih gradskih zastupnika Hrvoje Burić izuzetno je krahirao na svim listama sa svojom Burom, što i nije čudno nakon što je prošle godine vizionarski išao u koaliciju s tada još uvijek živućim Milanom Bandićem.


Marin Miletić je vodio smušenu, nejasnu, kampanju posvađanu sa samim sobom, a tako je prokockao i potencijal kojeg je na početku mogao imati. Samo je njegova pogreška što je umjesto protukandidata najčešće morao demantirati i dodatno pojašnjavati sam sebe i ono što je stvarno htio reći, a izvađeno mu je iz nekog samo njemu jasnog konteksta. Točno, Most je s njim na čelu, dobio više mandata u Gradskom vijeću nego ikada ranije, ali je mogao i puno više.


Josip Ostrogović je odradio solidnu kampanju, ali je prošao otprilike kao i ostali HDZ-ovi kandidati u Rijeci, iako nije bio jako daleko od drugog kruga.


Svojim nastupom u kampanji, jasnoćom i kompetencijom ugodno je iznenađenje bio Nikola Ivaniš, koji je svoj PGS povukao više i dalje negoli je bilo realno. Možda bi Ivaniš i imao šanse postati gradonačelnikom da dosad nije prepoznat kao čovjek koji SDP-u vječno drži ljestve.


Nebojša Zelič može biti zanimljiv kandidat za budućnost. Ali, ovoga puta Možemo! je zakasnilo i sa izborom kandidata i s ulaskom u kampanju, iako je njihov potencijal u Rijeci i PGŽ-u jako zanimljiv. No, Zelič tek mora radom i aktivizmom u Skupštini pokazati da možda može postati ono što je danas Tomislav Tomašević u Zagrebu.


No, to je već priča za neku dalju budućnost. Jer, tek treba vidjeti kako će cijela priča u Rijeci i PGŽ-u završiti.