U deklaraciji usvojenoj nakon završetka NATO summita u Ankari naglašeni su jedinstvo i solidarnost Saveza, međutim, njegov sadržaj i dinamika nisu ostavili dojam ozbiljnog skupa jer je izostala politička rasprava o mogućnostima zaustavljanja sukoba koji se vode. Samit je više sličio svojevrsnom sajmu vojne industrije, jer su njime dominirali pregovori o unosnim ugovorima za nabavu oružja i vojne opreme, kaže doc. dr. sc. Jadranka Polović, politologinja s Međunarodnog sveučilišta Libertas, te dodaje:

– U tom je kontekstu posebno indikativna ocjena predsjednika Zorana Milanovića da je američki predsjednik Donald Trump na samit stigao kao »najiskreniji sudionik«, potpuno otvoreno zastupajući interese SAD-a i američke vojne industrije. Takav pristup jasno je pokazao kako su geopolitički sukobi ujedno golemo tržište za američke proizvođače oružja. Istodobno, značajne koristi ostvaruje i američki tehnološki sektor, osobito kompanije iz Silicijske doline, koje sve otvorenije postaju dio zapadne ratne infrastrukture. Time privatni kapital, primjerice tvrtke poput Palantira i Space X-a sa Starlinkom, naravno, i sve veći broj drugih, postaju ključni akteri ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku.

O interesima i ciljevima

Upravo zbog golemih ekonomskih profita koje proizvodi ratna ekonomija nema interesa da se zaustavi ni jedan od ovih ratova. Stoga na samitu nije bilo ozbiljne rasprave o diplomatskim inicijativama ili mogućim političkim rješenjima sukoba. To je jedna od najozbiljnijih slabosti današnjeg NATO-a. Premda se Savez formalno definira kao političko-vojni savez, politička dimenzija njegova djelovanja gotovo je u cijelosti potisnuta u korist vojne logike odvraćanja, povećanja obrambenih izdvajanja i daljnjeg jačanja vojne industrije. Diplomacija, kao temeljni instrument međunarodne sigurnosti, praktično je nestala iz javnog diskursa.

Jedinstvo Saveza stoga nije izgrađeno oko zajedničke vizije smirivanja sukoba i napetosti, nego oko konstrukcije zajedničkog neprijatelja. Rusija je u deklaraciji definirana kao dugoročna i sustavna prijetnja euroatlantskoj sigurnosti, a Iran se pojavljuje tek usputno, što jasno pokazuje hijerarhiju sigurnosnih prioriteta. Takva paradigma dugoročno učvršćuje logiku održavanja trajne konfrontacije umjesto stvaranja prostora za deeskalaciju i pregovore. Posebno zabrinjava činjenica što ni jedna od 32 države članice nije izišla s ikakvom diplomatskom inicijativom na tragu političkih rješenja. Konsenzus je postignut upravo oko daljnje militarizacije međunarodnih odnosa, zbog čega se rat sve više tretira kao prihvatljiv, pa čak i poželjan instrument ostvarivanja geopolitičkih ciljeva.

Naime, tijekom sastanka sklopljeni su ugovori vrijedni više od 50 milijardi američkih dolara za novu nabavu oružja i vojne opreme. Istodobno su se države članice obvezale na daljnje proširenje zajedničkih proizvodnih kapaciteta, intenzivniju suradnju s obrambenom industrijom radi ubrzavanja tehnoloških inovacija te uklanjanje trgovinskih prepreka u sektoru obrane. Takvi zaključci pokazuju da se NATO sve više afirmira ne samo kao vojni savez nego i kao institucionalni okvir za razvoj i globalnu ekspanziju vojno-industrijskog kompleksa, pri čemu diplomatska rješenja postaju sekundarna u odnosu prema logici kontinuiranog naoružavanja i priprema za buduće sukobe.

O Ukrajini i Rusiji

U vrijeme kada SAD (Trump) dovodi u pitanje vrijednosti i smisao postojanja ovako ustrojenog NATO-a, europske članice odlučno zagovaraju jedinstvo Saveza i pristaju na veća financijska ulaganja. Je li ruska agresija na Ukrajinu i rat koji je u petoj godini trajanja zapravo ključna sila koja pokreće jedinstvo NATO-a? Ili bi to barem trebalo biti?

– Rat u Ukrajini odavno je prerastao okvire bilateralnog sukoba te se prometnuo u posrednički rat između SAD-a i NATO-a s jedne strane te Ruske Federacije s druge. Sve učestaliji napadi na ciljeve duboko unutar ruskog teritorija dodatno potvrđuju tendenciju postupne eskalacije sukoba i njegovo sve otvorenije međunarodno dimenzioniranje. U tom kontekstu Ukrajina djeluje kao posredničko (proxy) bojište na kojem se prelamaju interesi velikih sila, dok se Europska unija, prihvaćajući logiku sve intenzivnijeg vojnog angažmana, postupno transformira u jednog od ključnih aktera strategije dugotrajnog iscrpljivanja Rusije.

Takav razvoj događaja otvara ozbiljno pitanje stvarne strateške autonomije Europske unije. Umjesto da djeluje kao samostalan geopolitički akter sposoban oblikovati diplomatske inicijative i pregovaračke procese, EU se sve snažnije veže uz sigurnosne prioritete Washingtona. Posljedica je ubrzana militarizacija europskog kontinenta, rast obrambenih izdvajanja i postupno napuštanje modela Europe kao projekta mira, osobito socijalne države. Time Unija preuzima goleme financijske, gospodarske i društvene troškove rata, a njezin politički utjecaj na donošenje ključnih strateških odluka ostaje vrlo ograničen ili nikakav.

Paradoks sadašnje situacije ogleda se u činjenici što se izravni vojni sukob nuklearnih sila – Sjedinjenih Država, Rusije ili Kine neće dogoditi zbog katastrofalnih posljedica koje bi imao za globalnu sigurnost. Umjesto toga, uspostavljen je model permanentnih posredničkih ratova u kojima najveći teret snose treće države, poput Ukrajine, Irana, ali moguće uskoro i članica EU-a.

U tom kontekstu posebno je zanimljiva retorika predsjednika Donalda Trumpa, koji se predstavlja kao mirotvorac i zagovornik brzog okončanja ratova. Ali praksa djelovanja je dijametralno suprotna! Naime, istodobno s pozivima na mir intenzivira se prodaja američkog naoružanja europskim saveznicima te izvoz energenata prema europskom tržištu pod uvjetima koji znatno povećavaju energetsku i gospodarsku ovisnost EU-a. Tako europske države istodobno financiraju vlastitu militarizaciju, kupuju američku vojnu opremu i plaćaju najskuplje energente, a najveći dobitnici postaju upravo američki vojno-industrijski i energetski sektor.

Deklaracija iz Ankare dodatno potvrđuje takav smjer razvoja. Saveznici su za 2026. godinu obećali oko 70 milijardi eura vojne pomoći, opreme i obuke za Ukrajinu, uz obvezu održavanja najmanje jednakih razina potpore i tijekom 2027. godine. Istodobno je pozdravljena odluka Europske unije o uspostavi višegodišnjeg financijskog mehanizma za potporu Ukrajini kroz novi instrument zajma. Znakovito je, međutim, što uz precizno razrađene financijske i vojne obveze, Deklaracija ne nudi usporedivo razrađen politički ili diplomatski plan za završetak rata. Time se ponovo potvrđuje da je prioritet zapadne strategije održavanje dugoročne vojne potpore napaćenoj Ukrajini s ciljem iscrpljivanja Rusije, dok se inicijative za političkim kompromisom i održivim mirovnim rješenjem potpuno potiskuje na samu marginu međunarodne agende.

Što se tiče Rusije, zahtjev za uspostavom nove europske sigurnosne arhitekture ne zagovara samo predsjednik Vladimir Putin, već ga duže vrijeme ističu i drugi visoki ruski dužnosnici. Politička scena sve se više radikalizira. Naime, u središtu ruskih sigurnosnih zahtjeva nalazi se koncept tzv. strateške dubine, odnosno stvaranja sigurnosnog pojasa koji bi, iz ruske perspektive, ograničio neposrednu vojnu prisutnost NATO-a uz ruske granice.

U tom kontekstu Moskva promatra Ukrajinu, Bjelorusiju, područje Crnog mora i baltičku regiju kao prostore od presudnog geostrateškog značenja. To ne podrazumijeva nužno težnju za izravnom teritorijalnom kontrolom nad svim tim područjima, nego nastojanje da se u njima ograniči vojni i politički utjecaj NATO-a. Upravo je budući status tih prostora jedno od ključnih pitanja u ruskim prijedlozima za redefiniranje europske sigurnosne arhitekture. Moskva pritom inzistira na sigurnosnim jamstvima koja bi, prema njezinu stajalištu, spriječila daljnje širenje NATO-a prema ruskim granicama.

O digitalizaciji bojišta

Kad se sve uzme u obzir, prije svega i u Ankari ponovljena deklarativna predanost kolektivnoj obrani, koji je najjači argument za nastavak američkog vodstva u NATO-u? Ili NATO može i bez dominantne uloge SAD-a? S tim u vezi i pitanje: Je li NATO sposoban istovremeno odvraćati Rusiju, podržavati Ukrajinu, upravljati rizicima na Bliskom istoku i održavati unutarnju koheziju?

– Sjedinjene Američke Države i NATO i dalje raspolažu uvjerljivom vojnom, tehnološkom i gospodarskom prednošću, što im omogućuje da istodobno djeluju na više sigurnosnih područja. Međutim, sama vojna nadmoć nije jamstvo političkog uspjeha. Rusija i dalje posjeduje iznimno značajne konvencionalne, ali i nuklearne sposobnosti, a na Bliskom istoku se pokazuje da države poput Irana mogu, čak i nakon ozbiljnih vojnih gubitaka, zadržati politički utjecaj asimetričnim metodama djelovanja, neočekivanim razvojem raketnih sustava i bespilotnih platformi te kroz mrežu regionalnih partnera. Iskustva iz Afganistana, Iraka, Ukrajine i uopće Bliskog istoka potvrđuju da vojna pobjeda ne mora nužno dovesti do ostvarenja političkih ciljeva. Ključno pitanje nije samo može li NATO vojno odgovoriti na više kriza istodobno, nego i može li dugoročno održati političko jedinstvo među saveznicima, očuvati potporu javnosti (koju zapravo već sada nema) te ostvariti željene političke ishode.

Ratovanje se u međuvremenu bitno promijenilo. Primjerice, tenkovi su out, a sve veću ulogu imaju bespilotni sustavi, umjetna inteligencija, satelitske komunikacije itd. Kako sam već navela, tehnološke kompanije iz Silicijske doline postale su važan akter u sukobima koji se vode, što otvara ozbiljna etička i društvena pitanja. Naime, iako autonomni i poluautonomni sustavi mogu smanjiti rizike za vlastite vojnike, iza svake takve platforme i dalje stoje ljudi koji donose ključne odluke. Digitalizacija bojišta i sve veća automatizacija mijenjaju način vođenja rata, ali ne uklanjaju njegovu ljudsku cijenu. Smatram da za NATO najveći izazov neće biti nedostatak vojne moći, već održavanje političke kohezije, odnosno sposobnost donošenja zajedničkih političkih odluka u sve složenijem sigurnosnom okruženju. Činjenica je da su ovo duboko nehumani ratovi u kojima umjetna inteligencija, dronovi i digitalne platforme stvaraju privid da je rat tek još jedna računalna simulacija. Posebno zabrinjava činjenica da u upravljanju tim sustavima na svim stranama sve češće sudjeluju i vrlo, vrlo mladi ljudi, obučeni tinejdžeri, generacije odrasle uz videoigre, zbog čega se psihološka distanca prema stvarnim ljudskim žrtvama zastrašujuće poništava.

O poziciji Hrvatske

Hrvatska u NATO savezu? Jesmo li pouzdan partner, bez obzira na neke suprotne stavove predsjednika i premijera? »Hrvatska dobro napreduje u ispunjavanju ciljeva koji su zajednički zacrtani u NATO-u i dosegnula je 2,1 posto BDP-a za obranu u užem smislu i 1,89 posto za projekte dvojne namjene«, izjavio je u Ankari ministar obrane Ivan Anušić.

– Smatram da ovako ogromno povećanje izdvajanja za obranu u Hrvatskoj treba biti predmet ozbiljne javne rasprave i odluke Hrvatskog sabora, a ne isključivo izvršne vlasti. Riječ je o pitanju koje ima dugoročne financijske, sigurnosne i društvene posljedice te stoga zahtijeva široki demokratski legitimitet.

Istodobno, diljem Europe vidljiv je rast skeptičnog, pa i otvoreno kritičnog, odnosa prema NATO-u i SAD-u, što upućuje i na sve izraženiji jaz između europskih političkih elita, koje se vode strategijom bezuvjetne militarizacije, i građana. Primjerice, u Sloveniji su pokrenute inicijative za raspisivanje referenduma o članstvu u NATO-u, pri čemu zagovornici takvih inicijativa kao razloge navode nezadovoljstvo aktualnom politikom Saveza te protivljenje velikim izdvajanjima za naoružanje, uključujući vojnu pomoć Ukrajini.

Ministar obrane Ivan Anušić u Ankari je potpisao pismo namjere o zajedničkom korištenju vojnim transportnim zrakoplovom Airbus s nekoliko članica Saveza. Međutim, taj potez otvorio je pitanje opravdanosti novih obrambenih obveza, kao i prioriteta hrvatske sigurnosne politike. Predsjednik Zoran Milanović usprotivio se toj odluci ocijenivši da je riječ o nepotrebnom trošku. Njegova kritika otvara šire pitanje donose li se ovakve odluke na temelju stvarnih potreba Hrvatske ili prije svega kao dio političkih i savezničkih obveza preuzetih unutar NATO-a. U tom kontekstu postavlja se i pitanje treba li Hrvatska biti dio tzv. Koalicije voljnih i novih europskih obrambenih inicijativa.

Smatram da bi prioritet hrvatske obrambene politike trebao ostati razvoj vlastitih obrambenih sposobnosti i zaštita nacionalnih interesa, a ne uključivanje u sve širi spektar međunarodnih sve češće vrlo upitnih vojnih projekata bez prethodne javne rasprave i jasne procjene njihove koristi, troškova i mogućih posljedica. Naime, različiti pristupi unutar europskih država pokazuju da ne postoji jedinstven politički konsenzus o daljnjoj militarizaciji Europe ni o opsegu potpore Ukrajini. Upravo zato odluke o preuzimanju novih vojnih obveza i povećanju obrambenih izdvajanja zahtijevaju otvorenu javnu raspravu, jer ćemo se s financijskim i sigurnosnim posljedicama takvih odluka nositi desetljećima.