Hod u tišini i vjeri, spomen Sotone što je došao na zemlju da nas porobi, odlučno dosta »okultnoj pseudoznanosti«, slijepo uvjerenje da je baš u njih moć po ‘Bogu, pravu i Ustavu’, tako nekako u nas djeluju i izgledaju protestni izlasci na ulice žestokih protivnika cijepljenju i COVID-potvrda. U susjedstvu, koje nam je daleko tek dva, tri sata vožnje, za to vrijeme na istu se temu stvari odvijaju malo drugačije. Tamo, a o Austriji pričamo, od 15. studenoga na snazi je pravilo 2-G.

Tamo je austrijska vlada proglasila lockdown za necijepljene, za sve one koji ne mogu predočiti 2-G potvrdu da su cijepljeni ili da su preboljeli COVID-19. Mjera taman takva da, vrag bi ga znao zašto, naš predsjednik Milanović onako usput, nakon posjeta Papi, za austrijske mjere kaže da su metode koje podsjećaju na tridesete godine. Voli to naš predsjednik, o svemu imati mišljenje, ma o tome ćemo nešto malo i malo kasnije. Treba prvo skočiti do Graza. Dva momka opremljena 2-G opremom. Tu problema ne bi trebalo biti.

Kada ste godište Woodstocka, svaki prelazak granice razlog je za strepnju. Tako su nas nekako odgojili da smo krivi i kad u gepeku nemamo ništa. I jamačno je to razlog onom zadovoljstvu kada se preko granica prolazi lagano poput noža što ide kroz toplo maslo. U tim trenucima ta COVID-potvrda itekako se čini smislena. Do Graza se stiže lako i s veseljem, jer tamo je pobjeglo sunce iz Zagreba. Jest da je radni dan, ali prvo što upada u oči jest činjenica da je grad tih i nekako prazan. Čini nam se da je ljudi na ulici malo, ali čini nam se i da je hladno. Lako moguće da to jedno s drugim neke veze ima. Evo, i Arno ima kapu na glavi. Arno Wonisch je ljudina koja govori, i to sjajno, valjda sve slavenske jezike redom i voli Hrvatsku toliko da malo koji vikend ne skoči k nama samo da more vidi. Našli smo se kod Fakulteta humanističkih znanosti na kojem radi, pa sjeli u Cafe Weingrill, vani, dakako, da se zapaliti može. Odmah nas poslužiti dolazi vlasnica Alice Weingrill i odmah je pitamo pati li joj posao zbog najnovije mjere. Pati, dakako, ali mrdanja nema, jer kazne su visoke.

– Mislim da su 500 eura za goste koji su u prekršaju, a da najveća kazna za ugostitelje ide čak do 30.000 eura, ali to su ekstremni slučajevi. Upadne li policija i vidi da niste provjerili gosta kazna je 3.500 eura – priča nam Arno dok čekamo kavu.

Polovični lockdown

Ovaj ‘polovični’ lockdown jest novina za Austriju. Onih ‘pravih’ su se nagledali, imali ih dvaput, prvi u ožujku prošle godine kada je sve počelo, a drugi početkom studenoga prošle godine. Taj drugi je, kaže Arno, trajao jedno pola godine.

– Sada je ljudima koji nisu cijepljeni ili ozdravljeni stvarno sve blokirano, ništa ne mogu. Na Sveučilištu još nastojimo imati nastavu, predavanja, ali vidjet ćemo kako će i to biti – kaže Arno.
I za studente vrijede 2-G pravila, a baš kao što to radi Alice u svom kafiću, i profesori moraju provjeriti jesu li mu studenti zadovoljili 2-G pravila. A mladost je to i da nema bunta!?
– Nee! Čitao sam negdje da je više od 80 posto studenata cijepljeno. Čini se da su oni malo racionalniji, da nisu antivakseri – na to će Arno.

Foto Davor Kovačević

Kako uopće objasniti otpor prema cijepljenju!? Arno će reći da je svuda na svijetu ista stvar, baš kao i to da nam postotak cijepljenosti govori da su Austrija i Hrvatska po ovom pitanju baš nekako slične. Njemu se čini da se tu spojio dio populacije i s lijeve i s desne strane političkog spektra, sve radom slobodnjaci, oni koji kažu »mi vodimo zdrav život, planinarimo, bavimo se sportom i nama virus ne može ništa«, i oni koji ne žele prihvatiti ništa što kažu elite, što dolazi odozgo.
– Ali, teško je to onda rješivo. Austrijske vlasti očito ovom mjerom pokušavaju izvršiti pritisak na necijepljene – kazujemo.

– Mislim da drugačije zaista ne može. Jedna je mogućnost da uvedemo obavezno cijepljene, a druga je da se uvedu tolike restrikcije da se više ne isplati voditi normalan život – smatra Arno.

Priča nam kako je bio nekidan u Beču gdje u hotel ne možeš ući bez maske i zelenog pasoša, i tek kad te provjere možeš skinuti masku.
– Kad je sve provjereno opet ste na slobodi. Do tada ste sumnjiva osoba – priča Arno.

Narod se jednostavno podijelio, baš kao i u nas. Slaže se s tim Arno, u narodu je napravljen razdor, kaže, i to je svugdje isto.
– Samo, kad opet budemo imali neku sličnu situaciju, ne mora biti virus, hoćemo li opet ovako reagirati, da su s jedne strane jedni, a druge drugi!? To je pitanje, kako ćemo u budućnosti tretirati slične situacije – pita se Arno.

FFP 2 maske

Alice pali grijalice na terasi. Sedma sila bi na čas u toalet, pa stavlja na lice masku, običnu neku, taman da nas Arno upozori: »Mi smo uveli FFP 2 maske.«
– Na početku mi je majka toliko maski od platna napravila, s nekim cvijećem i motivima, ali u travnju su uveli obavezu nošenja FFP 2 maski – pojašnjava.

Alice djeluje konkretnije, saginje se iza šanka i novinaru poklanja jednu propisnu masku. Jer, kontrole su velike. Nego, zna li Arno da je naš predsjednik Milanović nakon posjeta Papi, austrijske mjere protiv COVID-19 gotovo pa usporedio s fašizmom!?

– Milanović je bio kod Pape?! – u čudu će Arno.

To ga je očito iznenadilo. A što se izjave tiče, toga u austrijskim medijima nije bilo, tvrdi Arno.
– A svaki dan čitam neke novine. Sad ću ih donijeti da vidim – kaže.

Na stolu u čas tiražni Kleine Zeitung i Kroner Zeitung. Na naslovnici obaju novina ona – gradonačelnica Graza! Tajming nam je bio taman takav da smo u Graz došli u dane inauguracije Elke Kahr, čelnice Komunističke partije Austrije (KPO), prve žene, a onda i prve komunistkinje na ovoj poziciji, ikada u Austriji.

– Kod nas je to senzacija da je žena na čelu jednog grada, pa još komunistkinja, što je i veća senzacija – iskreno će Arno.

S COVID-19 na senzaciju zvanu Elke Khar došlo se lako i logično. Arno nam pokazuje veliki tekst o gradonačelnici, upire prstom u onaj dio koji, smatra, ilustrira njezinu vjerodostojnost.
– Tu piše da gradonačelnik zarađuje 14.300 eura, a ona će od toga za sebe uzeti 2.200 eura, 12.000 eura ona daje sirotinji i za socijalne projekte. Svaki komunist mora postupiti tako, to je nepisano pravilo, nepisan zakon da članovi Partije na funkcijama moraju dati većinu svoje plaće u socijalne projekte – čita i objašnjava Arno.

Vidi on mrvu skepse u našim očima. Nismo mi na takvo što navikli.
– Više je to od simbolike. Simbolika bi bila kad bi sebi ostavila 13.000. Ona daje 80 posto. To je više od simbolike, to je više nego znak – ističe Arno.

I da, kad ga pitate što očekuje da će Partija donijeti Grazu, Arno veli da će jamačno naglasak biti na pitanjima klime, da će se saditi više drveće, poboljšati javni prijevoz, pokušati izbaciti automobili iz samog centra…

– A u centru pažnje bit će taj socijalni aspekt, pomoć najsiromašnijima. To je glavni adut komunista i bez toga ne mogu – ne dvoji Arno.
Elem, s jedne strane tako u novinama spomen čelnika i članstva nekih drugih stranaka koji su na sumnjiv način u džep stavili ogromne novce, a s druge komunisti koji zaista novac daju.
– I to se čita – zaključuje Arno.

2-G princip

Reklo bi se da je Elke Kahr potjerala COVID-19, barem s naslovnica. Kleine Zeitung korone na naslovnici i nema, dok Kroner Zeitung tekst na 14. i 15. stranici najavljuje konstatacijom »Ovako se možemo spasiti« misleći na novu mjeru što počiva na 2-G principu. Samo, u tekstu i anketa koja pita hoće li nove mjere biti ona prekretnica na putu prema dobrome.

Rezultati poražavajući, 22 posto onih koji misle da se ide k dobru i 78 posto onih koji su za odgovor odabrali ne. Pokazuje Arno podatke koji kažu da je najgora situacija u Gornjoj Austriji i Salzburgu, tamo je i 97 posto kreveta na odjelima intenzivne skrbi zauzeto, a tamo je i najveći broj antivaksera, onih koji su, primjerice, u Linzu, i u gradsku skupštinu ušli na krilima programa antivakcinacije.

– Lockdown je veliko političko pitanje – zaključuje Arno.
I zato su Austrijanci u strahu da ih čeka još jedan lockdown, za sve, a ne samo za necijepljene koji trenutačno mogu do trgovine s prehranom, u šetnju sa psom, liječniku, ali ne i u kafiće, kupiti odjeću, otići u kino.

– Još malo treba izdržati. Svaka pandemija je trajala otprilike dvije godine, španjolska gripa recimo. Nadam se da će i sada biti tako – kaže Arno.
Reklo bi se, razmišlja on kao normalan čovjek, racionalan, a to je danas sve samo ne lako. Pače, nalazi u lošem štogod dobra.

– Novost je u Grazu ta da vanjski vrtovi kafića ostaju otvoreni i preko zime, da se vani postavljaju lampe za grijanje. Ljudi sjede vani da mogu pušiti. Sad smo već pomalo kao Dalmatinci, južnjaci – smije se Arno, čovjek koji u Hrvatsku ‘leti’ svako malo jer je voli, jer mu je, kako kaže, komšiluk.
U taj čas na zaslon njegova mobitela stiže poruka o uvođenju lockdowna za sve u Gornjoj Austriji i Salzburgu. Hoće li ova priča ikada doći kraju!?

Arno misli da će ova zima ipak biti prekretnica.
– Lani sam razmišljao hoćemo li se ikada više rukovati i evo vratilo se. To pokazuje da čovjek ipak živi u svojim tradicijama, na način kako je odrastao. Odavno nisam letio, fali mi avion, makar ih inače ne volim. Skočim autom do Istre, to mi je najbolje, ali nedostaje mi. Mislim da ćemo sljedeće godine živjeti kao 2019. – uvjeren je Arno.
– Samo, oko čega ćemo se onda podijeliti po pola kao danas oko COVID-19?- pitamo ga.
– Već će biti nešto – na to će Arno.

Komunizam s ljudskim licem

Arna je čekalo predavanje, a nas dogovoren susret s jednim od članova KPÖ Graz. Vremena taman da se studenticu pedagogije Nicolle Wijnands upita kako se snalazi u ovo vrijeme pandemije i restrikcija. Arno je to pita na savršenom ruskom, jer Nicole je porijeklom s Krima. Kaže ona da se nada najboljem, baš kao što priznaje da njoj i nije bilo uvijek mrsko slušati predavanja na daljinu. No, ima i studenata koji žive u cimerstvu, pa im je takav način školovanja teži, a važno je dolaziti na fakultet i zbog socijalnog kontakta. Njezin kolega Linard Vogt je rezolutniji po pitanju restrikcija.

– Lockdown za necijepljene nije dobar. Neka ih se testira, a ne da ih se isključuje. To nije dobro – poručuje Vogt.

Mladost ode na predavanje, a dva 2-G Hrvata put Gradske vijećnice. Glatko se u nju ulazi, maska je na licu, policija i djelatnici na ulazu ljubazni. A Hanno Wisiak, šef kluba gradskih vijećnika KPO-a, mlad je i nasmiješen. Ima zašto i biti.
– Red je da vam čestitamo na gradonačelnici, veliki je to dan za Graz. Što, zapravo, kanite učiniti s ovim lijepim gradom? – pitamo Wisiaka.
– Učiniti ga još ljepšim – k’o iz topa će on.

Vraća se pritom do godine 1998. kada je komunistička partija bila uistinu mala. Pokušavali su, međutim, tada i od tada ponajprije jedno: fokusirati na svakodnevne probleme građana, zdravstvo, male plaće, pokušavali im popraviti život, učiniti ga boljim. Danas, evo, imaju Elke za gradonačelnicu. Priznajemo Wisiaku kako nam nestvarno i fascinantno zvuči da će gradonačelnica tri četvrtine plaće dati ljudima, sebi ostaviti tek 2.200 eura. On pak ponavlja kako za sve članove Austrijske komunističke partije, koji su izabrani na neku funkciju za koju dobivaju plaću od države, vrijedi isto: moraju se zadovoljiti s 2.200 eura, a ostatak dati onima koji taj novac trebaju više od njih.

– Ali, hoće li vam 2.200 eura biti dovoljno za živjeti? – pitamo.
– Naravno! Puno je ljudi koji žive i s daleko manje. Ako želimo biti Partija, ljudi, moramo razumjeti kako ljudi žive, shvatiti njihove probleme – ističe Wisiak.

Nije to, očito, onaj neki Titov socijalizam i komunizam koji smo mi živjeli. Wisisk je mišljenja da dva vremena nije moguće ni uspoređivati.
– Ono je bio drugi sistem, ovo je drugo vrijeme. Danas, u 21. stoljeću, Austrija pokušava naći novi način da učini stvari boljima – kaže Wisiak.

U tom duhu je i prvi potez što će ga gradonačelnica povući. Kaže, naime, Wisiak da cijene komunalija za građane Graza uredno porastu svake godine, na prijelazu iz prosinca u siječanj.
– Prvo što će napraviti je da to da cijene u siječnju ne porastu – otkriva Wisiak.

Pa ako to nije komunizam s ljudskim licem, k vragu što je? Što se pak COVID-19 tiče i mjera pandemijskih, Wisiak podsjeća da propise donosi država. Ono što bi se po njegovom mišljenju trebalo uraditi jest krenuti prema ljudima umjesto da se čeka da stanu u redove i cijepe se. Graz je multinacionalan grad, u njemu živi veliki broj useljenika, migrantskih zajednica i bilo bi dobro, primjerice, imati liječnike koji govore njihove jezike i koji će poći među njih.
– Ne da ih tjeraju na cijepljenje, već da ih uvjere i da im objasne kako je to prava stvar. Ljude treba u to uvjeriti i pružiti im mogućnost da se cijepe – smatra Wisiak.
– Nego, komunizam, ovaj vaš novi, mislite li da je cijela Austrija za njega spremna? – pitamo.

– Mislim da će biti, ali puno je pred nama posla. To se ne može učiniti pomoću spin doktora, preko socijalnih mreža i novina koje dobro izgledaju, to traži težak rad. Moramo biti tu zbog ljudi, susresti se s njima. To je jedno drugačije vođenje politike u Austriji – odgovara Wisiak.
Prije odlaska ljubazno udovoljava našoj želji i fotografira se ogrnut šalom svog najdražeg nogometnog kluba Grazer sport klub, za kojeg navija žestoko, tim više što se klub natječe u onoj najnižoj ligi. Skoro da smo kvaku ulovili kad se sjetismo: »Milanović!? Naš predsjednik. Znate da je austrijske mjere stavio u istu rečenicu s fašizmom!?« Wisiak nas gleda u čudu, vidi se pojma nema o čemu pričamo, a onda tek prozbori kako ljudi znaju što je fašizam i kako usporedbama takve vrste nema mjesta.

Organizacija života

Pred Vijećnicom, na glavnom gradskom trgu, adventske kućice uređuju se za skoro otvaranje, makar za one G-2 ljude te ako se stanje ne pogorša. Za naše prilike, nije u centru vreva, ali ljudi jedu s nogu, piju kavu ili pivo, druže se. Sve se čini normalno. Njih dvije žurno gaze ulicom. Da su naše gore liste, a naš je u Grazu svatko tko dolazi s prostora bivše države, odaje ih jezik. Ne bi se fotografirale, ali rado će s nama popričati. Melisa se cijepila prvom dozom, nema koji dan. Shvatila je da će cijepljena lakše organizirati svoje studiranje.

– Ovako moraš napraviti PCR test, i tri puta tjedno. Testiraš se, recimo, u ponedjeljak u 14.30, a rezultati stignu sutra u 18 sati. Ne možeš ni na predavanja – kaže Melisa.
– Nije da u znanost, što se cjepiva tiče, nešto vjerujem, ali sam se cijepila zbog dvoje male djece. Lakše je zbog vrtića, općenito zbog organizacije života. Jedino se bojim ako djecu bude trebalo cijepiti – govori Elvira.

– A meni su roditelji u Hrvatskoj, u Umagu, pa sam se cijepila da mogu k njima putovati – priznaje Esmina.

Dobro je, kažu, to što je punktova za testiranja puno, što se u apotekama može čovjek testirati i što su testovi besplatni.
– Samo, odnedavno, treba prije rezervirati termin – kaže Elvira.
– Ozbiljno!? To nisam znala – iznenadi se Melisa koja će se, bome, testova nauživati dok ne dođe vrijeme za cijepljenje drugom dozom.
Nego, koliko god slova G ima, čovjek svejedno ogladni. Zalogajnica je mali milijun, kebab rade svi. Snažni momci prvo nas pitaju koji bi kebab, a onda se sjete učiniti mot rukom kao da zabadaju iglu u rame i pitaju: »Zweimal!?«
– Zwei! – spremno odgovaramo.

Čekiranje potvrda tu više nije bilo potrebno, barem su oni tako procijenili. Momci u pubu u centru to su odradili revnije, prvo su sve provjerili, pa onda pitali što kanimo piti. Samo, nije nama hit bilo ni jelo ni pilo, već frizerski salon! Tabla poviše ulaza vabila je da je milina: Frizerski salon za dame i gospodu, a vlasnica mu Mirjana Soldat! O, kako su žive oči zaigrale poviše maske, kad smo progovorili hrvatski, u one što je iz Međimurja otišla put Graza, ima 30 godina, i svojim rukama izgradila takav život za svoju obitelj da je završila i u jednom austrijskom dokumentarnom filmu o poduzetnicama useljenicama koje su tu uspjele. Zbog COVID-19 joj, dakako, posao mrvu pati.

– Ljudi se povlače, rade razmak u svemu, vidi se to. Rade razmak i između dvaju šišanja, svi saloni su slabije posjećeni, trgovački centri prazni, sve je na pola. Svi se boje novog lockdowna – kazuje Soldat.
Ona se cijepila tri puta. Kaže cijepila se toliko puta kao dijete protiv koječega, pa zašto ne bi i protiv COVID-19.

– Ne znam čega se ljudi boje!? Čipova!? Dok si normalan čovjek i građanin, dok živiš normalan život nemaš se čega bojati. Ja se nijedne kamere ne bojim. Svi smo mi različiti, ali moramo se u ovom skupa držati – smatra Soldat.

Životna energija

Ide prosinac, mjesec kada posao u salonima ide bolje. Ona radi sama, pa makar su tri mušterije što su se naručile za ujutro, a tri za popodne zapravo malo, bit će njoj dosta.
– Pukne li mi film, ja ću u mirovinu – u jednom trenu će gospođa Mirjana.

A onda se sama sebi nasmijala vragolasto.
– Ma previše ja volim svoje ljude, svoje mušterije, svoj ‘gešeht’. Previše volim svoj zanat, uljepšati čovjeka – priznaje ova Međimurka što je s Mure na Muru pošla.

A pošla je onomad, kad za Hrvate uz granicu u Sloveniji više nije bilo posla. I uspjela. Samo treba, kako nam reče, hrabrosti i volje. Makar, dobro dođe i onaj brod usidren u Puntu na Krku, taman da ‘po stare dane’ Mirjana i njezin suprug mogu malo katkad i uživati.

Ta zarazna dobra volja i životne energija u Mirjane Soldat nekako nam je baš trebala za kraj puta. Odlazimo iz grada u kojem se puk podijelio na necijepljene i cijepljene, ali, za razliku od nas, tamo barem nema nikog da za to krivi Sotonu. Granice se na povratku prelaze još i lakše. Samo, dan poslije eto vijesti da cijela Austrija od ponedjeljka ide u lockdown te da se od 1. veljače uvodi obavezno cijepljenje za sve. L

ockdown će trajati do 13. prosinca, a poslije će opet Austrija malo živjeti po 2-G modelu. Sve to zbog tek 66 posto cijepljenih. I da nije i ovako sve dovoljno teško, reklo bi se da Austrijancima samo fali da im netko dojavi što o ovom misli Predsjednik, naš, naravno.