Prvi brod za prijevoz petrol koksa, jednog od finalnih proizvoda novog Ininog postrojenja za preradu teških ostataka nafte(DCU) u Rafineriji nafte Rijeka, pristao je na terminal izgrađen na obali ispred rafinerije u sklopu modernizacije rafinerije, odnosno izgradnje DCU-a i pratećih postrojenja ukupno vrijednih više od 700 milijuna eura.

Brod »Hosei Pearl« ukrcat će na Urinju oko deset tisuća tona petrol koksa, a operacija prekrcaja trebala bi biti završena sutra. Riječ je o prvoj komercijalnoj isporuci ove vrste proizvoda iz riječke rafinerije, nakon što je tijekom proljeća započeo probni rad DCU postrojenja, a 1. rujna ove godine ono je i službeno pušteno u rad, iako još uvijek radi sa smanjenim kapacitetom, dok se ne uhodaju i prilagode svi dijelovi DCU postrojenja, zajedno s pratećim pogonima, poput trake i silosa za transport i skladištenje petrol koksa te luke za prekrcaj na brodove koji će ga prevoziti do kupaca.

Sigurnost prioritet

Iz Ine su potvrdili kako je za prvi brod na terminalu za prekrcaj petrol koksa u Rafineriji nafte Rijeka ugovoren ukrcaj otprilike 10.000 tona.

Na naš upit o dinamici budućih dolazaka brodova i količinama koksa koji će se prekrcavati, odgovorili su da će to ovisiti o mogućnostima rafinerije.

– Što se tiče kapaciteta brodova, očekujemo kako će na utovar u Urinj dolaziti brodovi duljine do 160 metara, a koji su slični brodu za rasute terete koji je trenutno na vezu. Godišnja količina prekrcaja ovisit će o raspoloživom kapacitetu prerade, a realno je očekivati proizvodnju u rasponu od 100.000 do 200.000 tona godišnje. Prioritet u svim aktivnostima je sigurnost zaposlenika, izvođača i okoliša. Transport petrol koksa do terminala odvija se zatvorenim sustavom koji omogućuje transport i prekrcaj sirovine bez utjecaja na okolinu, odgovorili su iz Ine.

Na naš upit o dosadašnjem radu DCU postrojenja u kojemu se praktički tržišno bezvrijedan teški ostatak iz klasične rafinerijske proizvodnje prerađuje u visokovrijedne proizvode, najvećim dijelom u dizelsko gorivo i petrol koks, odgovaraju kako je postrojenje u službenom probnom radu od početka rujna.

– U ovom razdoblju, odnosno razdoblju stabilizacije postrojenja, korišten je nešto niži kapacitet proizvodnje od maksimalnog. Slijedi daljnja stabilizacija rada i postupno povećanje iskorištenosti kapaciteta. Fokus ostaje na sigurnom, pouzdanom i stabilnom radu te optimizaciji učinkovitosti procesa. Stabilan rad svih postrojenja očekuje se do kraja godine, nakon čega slijede završna ispitivanja performansi postrojenja i završne aktivnosti na projektu, ističu iz Ine.

Novo DCU postrojenje Rafineriji nafte Rijeka osigurat će, prema najavama iz Ine, dugoročno profitabilno poslovanje, jer će se dosadašnji teški ostatak iz rafinerijske proizvodnje moći prerađivati u daleko skuplje proizvode. U prvom redu dizela kojeg u ovom trenutku nedostaje na gotovo svim svjetskim tržištima, ali ga je do sad i bez krize izazvane ratovima u Ukrajini i na Bliskom Istoku, riječka rafinerija proizvodila nedovoljno za pokrivanje potreba domaćeg tržišta.

Uz to, DCU postrojenje eliminira potrebu za uvozom VGO-a, odnosno vakuumskog plinskog ulja, neophodne sirovine za proizvodnju dizela, a koja se dugi niz godina uvozila iz Rusije i drugih zemalja. Također, omogućit će preradu daleko »težih« vrsta sirove nafte, s većim udjelom teških frakcija, u Rafineriji nafte Rijeka, a koja je znatno jeftinija od lakših vrsta sirove nafte, uz veću količinu visokovrijednih proizvoda. Uz povećanje profitabilnosti, prema planovima Ine, povećat će se i rafinerijska prerada sirove nafte u Rijeci, s dosadašnjih najviše oko tri milijuna tona godišnje, na četiri milijuna tona, koliko je planirano za iduću godinu.

Pri tom bi se proizvodnja dizela, kako je u razgovoru za naš list prije pola godine najavio Goran Pleše, operativni direktor Inine djelatnosti Rafinerije i marketinga, trebala sa dosadašnjih maksimalno milijun i 200 tisuća tona godišnje povećati na oko milijun i 700 tisuća tona, što bi pokrilo praktički kompletnu potrošnju na domaćem tržištu.

Ogroman projekt

Realizacija ovog projekta, životno važnog za dugoročni opstanak rafinerijske proizvodnje u Hrvatskoj, od samih je početaka bila suočena s nizom poteškoća i posljedičnih kašnjenja. Od problematičnih odnosa Ine i MOL-a, uslijed kojih je sama odluka o ulaganju godinama bila odgađana, iako je MOL prema međudioničarskom ugovoru imao obavezu modernizacije riječke rafinerije, preko izbijanja pandemije Covida, samo godinu dana nakon potpisivanje ugovora s izvođačem, do rusko-ukrajinskog rata, što je sve poremetilo rokove, isporuku materijala, ali i povećalo konačnu cijenu projekta.

U konačnici, u izgradnji DCU-a i pratećih pogona sudjelovalo je više od 10.500 radnika iz preko osamdeset tvrtki. U samo DCU postrojenje ugrađeno je 9.400 tona čelika, 581 kilometar primarnih kabela, 37.000 četvornih metara betoniranih površina – površina koja odgovara veličini otprilike pet nogometnih terena, kao i 28.335 kubnih metara betoniranih temelja i zgrada što je volumen koji bi mogao napuniti gotovo 11 olimpijskih bazena. U pogonu je, prema dosadašnjim informacijama, zaposleno nešto više od šezdeset radnika Ine.