
Photo: Sasa Miljevic/PIXSELL
Mjerna jedinica dobrog građanina Hrvatske jest ona koja gleda poštuju li se zakonski okviri i propisi države
povezane vijesti
- ‘Društvo je podijeljeno već dugo. Branitelji i navijači imaju pravo na prosvjed, ali ne uz poruku da je samo njihov stav ispravan’
- U Skandinaviji šator u prirodi ljudsko pravo, u RH kažnjivo. Jesmo li “konzerve”? Ide peticija za legalizaciju
- U prvih osam mjeseci prodano 51.098 novih vozila, to rast od 7,2 posto, evo koji su brendovi najpopularniji
Golem broj navijača koji su pratili nogometnu reprezentaciju na svim dosadašnjim velikim manifestacijama, poput svjetskih prvenstava u Rusiji i Katru, ali i prije, kao i nedavno na EURO-u 2024., u Njemačkoj, između ostalog, može poslužiti i kao dokaz jedinstva, odnosno izraz zajedništva, kad se radi o masovnoj podršci reprezentativnoj vrsti i pobjedničkom zanosu koji je prati ili ju je pratio do neslavnog ispadanja s turnira. Osim nogometnog fenomena imamo i niz drugih zbivanja koja naciju bacaju u stanje pobjedničkog transa ili pak poražavajuće tuge i očaja. Sjetimo se samo masovnog odavanja počasti preminulom Oliveru Dragojeviću, nakon što je nogometna reprezentacija u Rusiji osvojila srebro, dan poslije, nacija je bila šokirana odlaskom svima dragog i popularnog Olivera…
Moralni poduzetnici
S tim primjerima u svezi, ali i brojnim drugim, koliko takva stanja, bilo da se radi o golemoj radosti, bilo o golemoj tuzi, pobjedama ili porazima, zapravo daju širu i dublju sliku društva, prepoznatljivu identitetsku, pa i mentalnu, psihološku, odrednicu nacije, naroda, Hrvata napose – pitali smo izv. prof. dr. sc. Krešimira Krolu, s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.
– Iako društveni događaji tog tipa, ili kalibra, ako baš hoćete, nose sa sobom veliku količinu emocionalnog naboja, dugoročne posljedice ili utjecaji takvog stanja za društvo su u najboljem (ili najgorem) slučaju srednjoročnog trajanja. Za početak valja naglasiti kako forsirano zajedništvo nije karakteristika modernih, demokratskih, pluralnih odnosno razvijenih društava. Neslaganja po svjetonazorskoj ili identitetskoj liniji nužna su u slobodnim društvima, a nametnuti kolektivizam može se tumačiti i kao pokušaj kontrole i sputavanja te slobode. Isto vrijedi i za sportska natjecanja ovakvog tipa, gdje spontano zajedništvo nastaje na osnovi poistovjećivanja s pristupom igri i rezultatima, a ne zbog toga što moralni poduzetnici traže vjernost reprezentaciji, te svakog tko se ne uklapa u tu viziju automatski deklariraju neprijateljskim elementom. No čak i kada je riječ o konsenzusu, kao što je bio spomenuti ispraćaj Olivera Dragojevića, takvi događaji prosječno nemaju potencijala supstancijalno mijenjati duboke društvene podjele jer je za takve promjene nužno mijenjati procese u društvenim strukturama, neovisno o izvanrednim društvenim događajima kao što su nogometna natjecanja ili ispraćaji omiljenih glazbenih zvijezda.
Hrvati nisu dakako usamljen slučaj takvih trijumfalističkih reakcija, koji biste primjer još istaknuli?
– Nije to samo specifičnost Hrvatske i hrvatskog društva, a za primjer je najbolje uzeti Francusku, koja je 1998. bila svjetski prvak u nogometu. Mnogi su smatrali da rasno i etnički raznolika reprezentacija, koja je i svjetski prvak sa zvijezdama poput Zinedinea Zidana, Deschampsa i Thurama, ujedno označava i početak kraja rasizma i diskriminacije te drugih podjela u francuskom društvu, no taj simbolični trenutak ostao bi samo simbolični da ga nisu pratile i konkretne politike i programi usmjereni na smanjivanje nejednakosti i nesnošljivosti u društvu. Dakle, iluzorno je očekivati da samo kratkoročna kolektivna emocija ima potencijal potaknuti promjene u društvu, pogotovo kada je ta emocija akumulirana tijekom jednog natjecateljskog ciklusa. Da me se krivo ne shvati, emocije mogu biti potentan čimbenik u upravljanju ljudskim stavovima, vjerovanjima i ponašanjima, no da bi se postigao efekt, potrebno je kontinuirano provocirati emocije, kao što se, primjerice, radi u političkom polju i u algoritamskoj komunikaciji na društvenim mrežama. Nogomet – iako mu se tepa da je najvažnija sporedna stvar na svijetu, to »sporedna« je još uvijek ključna kategorija u svim daljnjim analizama.
Na tragu euforije
Da nastavimo na sličnom tragu… Koliko se u tako složenim emocionalnim stanjima Hrvati ipak razlikuju od nekih drugih naroda, hrvatska država od nekih drugih država?
– Postoje stvari koje nas u tome povezuju s drugim društvima, no postoje i neke naše specifičnosti jer se tijekom ratnih i poslijeratnih devedesetih godina hrvatska nogometna reprezentacija nametnula kao najprepoznatljiviji identitetski simbol u svjetskim okvirima. No baš se na tragu te euforije može vidjeti kako uspjesi tog razdoblja nisu doveli do progresivnog skoka u društvu, nego upravo suprotno, taj se uspjeh koristio i kao argument da nema potrebe išta mijenjati kada su rezultati iznadprosječni, jer je to esencijalna karakteristika Hrvata i hrvatstva.
Koliko se i odnosom prema pobjedama i porazima u sportu zapravo zrcali i način na koji se odnosimo prema uspjehu i neuspjehu i u drugim područjima, na poslu, recimo? Drugim riječima, ako smo u pobjedama euforični, a u porazima dramatični, možemo li govoriti i o svojevrsnoj empatiji na hrvatski način, između ostalog? Što bi sociologija o tome imala kazati?
– Ne bih rekao da smo tu nešto posebno drukčiji u odnosu prema nekim drugim zemljama ili društvima, no valja uzeti u obzir kako su rezultati hrvatske nogometne reprezentacije posljednjih nekoliko natjecateljskih ciklusa neizbježno doveli i do porasta apetita i očekivanja prosječnog navijača. Ono što je potencijalno problematično jest kada se oko sportskog kolektiva i jednog natjecanja stvara svojevrsni kult, jer u takvim okolnostima nema prostora za kritiku i analize. Drugim riječima, vođenje ili igranje za nacionalnu vrstu nije i ne može biti mjerilo »hrvatstva«. Mjerna jedinica dobrog građanina Hrvatske jest ona koja gleda poštuju li se zakonski okviri i propisi države, a već tu smo mogli vidjeti kako se nekim igračima »progledalo kroz prste« samo zato što su »zaslužili« hrvatsku reprezentaciju. Dakle, ona emocija o kojoj smo prije govorili može biti instrument manipulacije javnosti i imati ozbiljne posljedice za društvo, jer šalje poruku da nismo svi jednaki pred zakonom. Bilo je i slučajeva suptilnih diskriminacija i prema igračima reprezentacije jer su bili »drugotni« u odnosu prema »pravovjernima«, pa ih ni izbornik ni nacionalni nogometni savez nisu zaštitili kako su štitili neke druge igrače, iako su prekršaji »pravovjernih« bili znatno ozbiljniji u odnosu prema »drugotnima«.
Klupsko i nacionalno
Stoji li teza da se između ostalog širi i dublji odnosi u društvu na određeni način zrcale i odnosom prema sportu, odnosno uspjesima i razočarenjima kad se radi primjerice o nogometu i navijačima, vezano prije svega uz reprezentaciju? Drugim riječima, može li se zaključiti da kako funkcioniraju navijači, tako funkcionira i društvo općenito, ili je to ipak pretjerana konstatacija? Vaš završni komentar?
– Može se cijela ta perspektiva svesti i na činjenicu kako je prevelik fokus na sportskim uspjesima, bilo individualnim bilo kolektivnim, simptom društva s nižom razinom individualizacije, pa se onda svaki uspjeh ili neuspjeh doživljava ili kao vlastiti trijumf ili kao vlastita tragedija. Mišljenja sam da je to bilo izraženije u tranzicijskom razdoblju hrvatskog društva, a danas je cijeli taj fenomen nešto složeniji, pogotovo što se tiče nogometa, jer je postao svjetski potrošački spektakl par excellence, pa je onda i ta identifikacija donekle banalizirana činjenicom kako je riječ o još jednom proizvodu globalne kulture i ekonomije. No za nešto smjelije konstatacije o tom pitanju trebalo bi vidjeti i što kaže empirija o navijačima hrvatske reprezentacije, a nje, koliko je meni poznato, i nema previše u posljednje vrijeme. Mišljenja sam i da treba razlikovati klupsku navijačku privrženost s njezinim slojevitostima jer je riječ o procesima koji traju cijele godine, odnosno cijelog života, a reprezentacija je ipak više revijalnog karaktera u usporedbi s onim što je i korijen nogometne kulture i tradicije.
U tom smislu ono što se primjećuje kroz rituale i simboliku unutar okvira klupskog nogometa jest možda potentniji indikator stanja u društvu nego što su to periodična internacionalna natjecanja nacionalnih vrsta. Dapače, mnogo je primjera gdje su navijači lokalnih klubova u izravnom sukobu s nogometom kakav njeguje UEFA, a pogotovo FIFA, te opetovano pozivaju na bojkot tih institucija i natjecanja jer smatraju kako se zbog profita uništava »duh« igre i zajednice koja bi nogomet trebao biti.