Zasluženu pažnju domaće javnosti izazvala je inicijativa predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske Radovana Dobronića da od svih šefova županijskih sudova te visokih specijaliziranih sudova zatraži da mu dostave informacije o izvansudskim aktivnostima njihovih sudaca, tipu i visini dodatnih zarada.

Sudjeluju li suci u vanjskim arbitražama i koliki su im prihodi, savjetuju li privatne kompanije i za koje iznose, ostvaruju li i kolika dodatna primanja od predavanja i publikacija te jesu li im članovi uže ili šire obitelji zaposleni na sudu ili Odvjetništvu, samo su neka od pitanja koje je Dobronić uputio predsjednicima sudova. ​Svakako, novinarima i medijskim kućama mogla bi biti u interesu informacija koju je Dobronić također zatražio od sudova – jesu li suci u proteklih pet godina podnosili tužbe protiv novinara i nakladnika i jesu li tražili suglasnost predsjednika suda za te tužbe i visinu odštetnih zahtjeva.

​Novo i svježe

​Kako to obično biva u dinamičnom medijskom okruženju, propitivanje inicijative, pa i rasprave o aktualnoj reformi pravosuđa pale su u drugi plan nakon što je USKOK pokrenuo spektakularnu istragu protiv šestorice aktualnih i bivših Vladinih dužnosnika, a HDZ-ov ministar graditeljstva Darko Horvat kratkotrajno završio u Remetincu zbog sumnji u pogodavanje privatnim obrtnicima iz vremena dok je bio ministar gospodarstva. No, ruska invazija na Ukrajinu fokus javnosti i medija usmjerila je s »redovitih« domaćih boljki na dosad najveću sigurnosnu prijetnju i izazov za međunarodnu pravdu i pravo od Drugog svjetskog rata naovamo. Puno je otvorenih pitanja, a dio odgovora pokušali smo dobiti od dugogodišnjeg pravnog eksperta i istraživača, redovitog predavača na Pravnom fakultetu u Zagrebu i predstojnika Katedre za građansko procesno pravo prof. dr. sc. Alana Uzelca. Počasni je član Savjeta Međunarodne organizacije za procesno pravo (IAPL) i član Znanstvenog vijeća Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) za pravosuđe, upravu i lokalnu samoupravu. Alan Uzelac autor je više studija o funkcioniranju sudbene vlasti, odgovornosti i neovisnosti sudova te problemima tranzicijskog pravosuđa, među ostalim i rada »Reforma pravosuđa i njena ograničenja«. Predavao je na Pravnom fakultetu u Rijeci i u Osijeku. No, to je samo bio bogate biografije nekadašnjeg gostujućeg istraživača na američkom Harvardu i dobitnika Fulbrightove stipendije.

Među svim ovim temama o kojima se raspravlja u javnosti, smatrate li da je inicijativa predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića zapravo vjetar u leđa najavljenoj reformi pravosuđa i je li ovakav poziv sucima svojevrsni presedan? Koje dijelove upitnika smatrate važnim i zašto?
– Inicijativa predsjednika Vrhovnog suda usmjerena na to da se sustavno prikupe podaci o vanjskim aktivnostima sudaca je svakako nova i svježa, no nije povezana s raznim zakonodavnim aktivnostima koje su u javnosti najavljene kao nastavak reforme pravosuđa. Ona pokazuje da se aktualni predsjednik Vrhovnog suda želi ozbiljnije baviti stanjem koje je dovelo do loše javne percepcije pravosuđa i ispitati unutarnje razloge za nju. Do sada se iz pravosudnih krugova uglavnom tražilo razloge kojim bi se pravosuđe opravdalo i pokušalo dokazati da javno nepovjerenje u pravosuđe nije na mjestu. Utoliko ova inicijativa ima do određene mjere karakter presedana. Samo je po sebi važno da se s najvišeg mjesta u pravosudnoj hijerarhiji, dakle unutar same sudbene vlasti, postavljaju pitanja koja po nekim kolegama sucima neće biti ugodna. To je dosad rijetko bio slučaj. K tome, važno je da se počne problematizirati uloga ponekih sudaca, uglavnom nekih sudaca viših sudova, pa i najvišeg suda, te ispitati do koje je mjere njihov honorarni rad izvan suda, često povezan s njihovom sudačkom funkcijom, poželjan i spojiv s njihovim temeljnim poslom – suđenjem u konkretnim sudskim predmetima. Okolnost da, dok se sudstvo nalazi u krizi, neki suci na godišnjoj razini zarade više od svoje redovne godišnje plaće za organizaciju konferencija i održavanje predavanja za privatne tvrtke, svakako može izazvati loš dojam u javnosti. No, nije samo to problem. Rezultati ankete predsjednika Vrhovnog suda vjerojatno će pokazati da značajne vanjske angažmane ima malen broj sudaca visokih sudova koji na taj način ne samo da bitno dopunjuju svoj kućni budžet, nego i tvore svojevrsnu paralelnu strukturu moći koja monopolizira pojedine aktivnosti, od apstraktnog tumačenja zakona i predstavljanja sudske prakse do edukacije sudaca i održavanja pravosudnih ispita. Naravno, treba naglasiti da je inače poželjno, pa i nužno, da suci u određenom dijelu svoga posla budu uključeni u razne suradnje, da pišu stručne i znanstvene članke, da se profesionalno usavršavaju i inače budu uključeni u društveno koristan rad. No, ako takve aktivnosti postaju lukrativni biznis, ako daju nerazmjernu moć pojedincima, ako nisu podložne nezavisnoj vanjskoj ocjeni kvalitete ili nisu spojive sa specifičnostima sudačke funkcije, tada je jasno da stvari treba mijenjati, i nadam se da će to ova inicijativa postići.

Nemoćni nadzor

Kolika je stvarna sposobnost i mogućnost Državnog sudbenog vijeća (DSV) u nadzoru sudaca? Bili ste član DSV-a od 2011. do 2014., no za reizbor ste odjednom postali nepoželjni, detalj koji ste usputno objavili u jednom od svojih radova. O čemu je riječ?
– DSV ima širok ustavni spektar zadaća, no stvarno su njegove mogućnosti da ih na zadovoljavajući način obavlja bitno ograničene. DSV nema ni sredstva, niti administrativne kapacitete da kvalitetno obavi neke iznimno važne funkcije, npr. da sustavno nadzire rad sudske uprave i predsjednika sudova, iako je odgovoran za njihovo postavljanje i razrješenje. Sposobnost DSV-a da efikasno provodi disciplinske postupke u odnosu na suce je malena zbog nepostojanja stalnog profesionalnog tijela koje bi pripremalo postupak. U postupku imenovanja i napredovanja sudaca u proteklih dvadesetak godina Vijeće je uvijek iznova pokazivalo slabosti, od utjecaja politike do nepotizma. Zbog toga se u više navrata pokušavalo umanjiti proizvoljnost odlučivanja uključivanjem ocjenjivanja na temelju objektivnih kriterija kvaliteta i produktivnosti sudačkog rada, no ti su kriteriji dijelom bili zaobilaženi, a dijelom su i sami nedomišljeni i problematični. No, možda je najveća slabost u okolnosti da ne postoji dovoljno motivacije da se Vijeće ozbiljno prihvati svojih zadataka u nadzoru sudbene vlasti. Ne treba zaboraviti da je DSV ustavno definiran kao tijelo koje osigurava neovisnost, a ne odgovornost sudaca. Većina članova tog tijela su suci, a njihov je mandat kratak.

U praksi se svake četiri godine mijenja većina članova DSV-a, a izabrani članovi, ako su oni suci, često više paze da se ne zamjere svojim kolegama nego li da se skrbe za odgovornost i efikasan rad pravosudnog sustava. Od ostalih članova Vijeća implicitno se također očekuje da ne budu previše aktivni, da uvijek idu s većinom i da se ne miješaju u »unutrašnje stvari pravosuđa«. Od ovoga, dakako, postoje iznimke. U vremenu kada sam bio član Vijeća, a ono se poklapalo s procesom pristupanja Europskoj uniji, DSV se osjetno više zalagalo za kvalitetu i odgovornost, držao se postavljenih objektivnih kriterija za napredovanje, imao je znatno veći broj provedenih disciplinskih postupaka te je poboljšao vrednovanje kandidata za suce. Nije čudno da je u dijelu pravosudne nomenklature to izazvalo negativne reakcije, a u tom kontekstu osobno sam dobio iz tih krugova poruku da je moj rad u DSV-u bio previše angažiran te da bi stoga bilo bolje da se ne kandidiram za još jedan mandat. To mi i inače nije bila namjera, no smatram da moj slučaj dobro ilustrira nedostatke u načinu imenovanja i stvarnom funkcioniranju DSV-a.

Odvojeni od društva

​Reforma pravosuđa jedna je od aktualnih tema koja se forsira u javnosti, no čini se da je građani ne doživljaju ozbiljno, odnosno da je percipiraju kao izlizani vokabular vladajuće političke elite. Vi potpisujete znanstveni rad na temu reforme pravosuđa i njezinim ograničenjima. Što nam ona donosi i koje su joj slabe točke?
– Točno je da se već godinama, čak desetljećima, uvijek iznova govori o tome kako je u tijeku reforma pravosuđa. Pod time se obično misli na razne izmjene zakona koji se odnose na organizaciju i postupak sudova, a takvih izmjena bilo je do sada i previše. I sada je u tijeku rad na izmjenama pet-šest sistemskih zakona, što dijelom i sam mogu iz prve ruke pratiti kao član pojedinih radnih skupina. Problem je u tome što je rijetko riječ o dobro pripremljenim, ambicioznim i sustavnim izmjenama s jasno postavljenim ciljevima i mjerilima uspjeha. Uz to, pravu se reformu teško može postići samo izmjenama zakona. Za to su potrebne obuhvatne mjere, konkretni projekti, jasna odgovornost za uspjeh ili neuspjeh i efikasno praćenje učinaka.

Važnije od same izmjene zakona je ono što se događa između dviju izmjena, a bojim se da toga nedostaje, i prije i sada, u odnosu na sve ono što se najavilo kao predmet reformi. Po mojem mišljenju, a osobno se bavim komparativnim istraživanjima i pratim razvoj u drugim državama, aktualni je plan reformi u pravosudnom sektoru zakasnio i donosi premalo bitnih i dubokih promjena. Većinom je riječ o stvarima koje su bile ponuđene na financiranje Europskoj uniji u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti, a koje su također bile koncipirane na brzinu i bez dalekosežnijeg plana. Iako u raznim zahvatima koji se pripremaju ima određenog potencijala, a možda ima i prilike da se u hodu planovi nadopune značajnijim zahvatima, za sad nisam previše optimističan. Očekujem da za godinu-dvije ponovo bude zvučno najavljena nova reforma, jer ova neće dati dovoljno rezultata…

​​Koliko je u trodiobi vlasti u Hrvatskoj sudbena vlast ovisna o politici, odnosno koliko izvršna i zakonodavna vlast utječu na rad pravosuđa? Premijer Andrej Plenković nedavno se žestoko obrušio na Glavnu državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj-Šipek nakon što su mu uhitili ministra Darka Horvata i otvorili istragu protiv nekolicine njegovih dužnosnika zbog sumnji u zloupotrebe službene dužnosti. Kakvu je to poruku u javnost poslao šef Vlade?
– Sudbena vlast bila je u značajnoj mjeri ovisna o politici u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Iz tog vremena potječu i mnogi jasni slučajevi političkih imenovanja i smjena sudaca, posebno na višim sudovima. U posljednjih desetak godina ovisnost sudstva o politici je smanjena, iako su razne posljedice iz 1990-ih, pa i od ranije, preživjele. No, veći je problem postao odvojenost sudstva ne samo od politike, nego i od društva i njegovih potreba, stvaranje izoliranih i samodostatnih struktura. Za posljednjih par vlada čini se da je izvršna vlast često bila vrlo zadovoljna takvim stanjem, jer je mogla odgovornost za rješavanje nekih vrućih pitanja, od Agrokora do krize prezaduženosti, prebacivati na sudbena tijela na koja se zbog njihove neovisnosti ne smije utjecati. Javno nepovjerenje u pravosuđe može biti povoljno za političke elite, jer može stvoriti dojam da one same i nisu tako loše, odnosno da na dnu popularnosti barem ima još drugih. No, kad se neka od pravosudnih akcija dotakne vrha političke vlasti, redovito se s vrha izvršne vlasti nervozno reagira. Takve su aktualne reakcije premijera, no sličnih je bilo od strane više ranijih premijera. Poruka koja se time šalje nije dobra, jer se šalju manje ili više jasna upozorenja da se od pravosuđa očekuje da se prema vlasti i političarima ne ponaša po zakonu, nego onako kako oni implicitno očekuju, jer će u protivnom biti negativnih konzekvencija.

Deficit demokracije

Sve su oči domaće i međunarodne javnosti uprte u rusku invaziju na Ukrajinu i nepredvidive daljnje akcije ruskog predsjednika Vladimira Putina. Što međunarodna pravda s obzirom na raspoložive mehanizme i institucije može učiniti u smislu obeshrabrivanja i u konačnici sankcioniranja agresora. Smatrate li indikativnim da je Rusija pokrenula napad upravo u trenutku dok predsjedava Vijećem sigurnosti UN-a?
– Prisilni mehanizmi sankcioniranja povreda međunarodnog prava su nedostatni i u konačnici ovise o vojnoj snazi koja se za implementaciju međunarodne pravde angažira. Uporaba svake sile međutim neminovno dovodi do eskalacije sukoba, a u današnjem svijetu takva eskalacija lako može postati fatalna za budućnost čovječanstva. Uz to, deficiti demokracije i poštovanja međunarodnog prava postoje u mnogim vojno jakim zemljama, uključujući i sve tri vojno najjače zemlje na svijetu. Mnogo su bolja i na dulje staze djelotvornija ona rješenja koja su nakon razdoblja hladnog rata dovela do demokratskih promjena na istoku Europe, a ona su se temeljila na poštovanju individualnih sloboda, demokratskom pluralizmu, socijalnoj solidarnosti i gospodarskom razvoju. Promjene iznutra i globalna integracija koja počiva na prihvaćanju zajedničkih vrijednosti i uzajamnom poštovanju bolja su prevencija za čuvanje globalnog poretka od vojnih akcija. Bio sam uključen u projekte međunarodne pomoći razvoju vladavine prava u Ukrajini, a sudjelujem i u sličnim aktivnostima u drugim državama koje žele na temeljima vladavine prava provesti svoje pravosudne reforme, i uvjeren sam da je to pravi put. Iako se u doba kada padaju granate to ne čini prioritetom, nadam se da će se nakon ovog, po svoj prilici posljednjeg rata u Europi, uvidjeti da je okupljanje oko progresivnih vrijednosti moćnije oružje od raketa, tenkova i vojnih saveza.