Na samom početku je izgledalo da kohabitacije možda i neće biti tako tvrda kako se mislilo. Prvo zajedničko imenovanje, ono za koje je potreban supotpis premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Republike Zorana Milaniovića, prošlo je bez ikakvih problema. Pomalo paradoksalno riječ je bila o nečemu što će predstavljati pravu političku bojišnicu između dva politička zagrebačka brda. Oružane snage.

​Naime, 18. veljače 2020., samo par dana nakon inauguracije Plenković i Milanović bez problema su se dogovorili da će tada viceadmiral Robert Hranj od 1. ožujka te godine postati novi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga. On je na toj poziciji zamijenio generala Mirka Šundova kojem je istekao četverogodišnji mandat.

Prema neslužbenim izvorima Hranj je bio Milanovićev izbor za ovu poziciju. Tako je imenovanje načelnika Glavnog stožera zapravo prvi dogovor premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića.

Naznaka oluje

​Da je Plenković znao kako će se stvari odvijati možda bi dvaput razmislio prije nego bi samo tako pristao na Hranjovo imenovanje. Naime, ovaj se časnik u sukobima oko nadležnosti nad Oružanim snagama stavio potpuno na stranu Milanovića. Ali to je nešto što je postalo bitno nekih godinu i pol kasnije.

U veljači 2020. ovo je imenovanje dobilo podršku na svim stranama. Admiral Hranj je zaista vojnik besprijekorne karijere, sudionik je Domovinskog rata, a završio je najviše vojne škole.

U tom se trenutku činilo da neće biti nikakvih većih problema u odnosima dviju najvažnijih političkih osoba u zemlji. Nakon što su se dogovorili o prvom operativcu Oružanih snaga bilo je za očekivati da suživot dva nekadašnja diplomata na dvije najviše države funkcije ipak neće biti tako turbulentan kao što su neki očekivali.

I tako je više-manje prošlo prvih šest mejseci. Nikakvih većih sukoba nije bilo. Prva naznaka moguće oluje dogodila se tijekom vrelih ljetnih mjeseci 2020. godine. Naime Ured predsjednika bio je poslao obavijest medijima da Milanović putuje u prijateljski posjet albanskom premijeru Ediju Rami.

Nije to sličilo na nekakvu političku buru dok mediji nisu iskopali da je Milanović tijekom svog prijateljskog posjeta koristio helikopter i brod Hrvatske ratne mornarice. Uslijedio je niz objašnjenja da bi na kraju Ured predsjednika ustvrdio da su njihove stručne službe pogriješile kada su obavještavale medije o posjetu Albaniji.

U obavijesti je navodno trebalo pisati da predsjednik ide na službeni, a ne prijateljski posjet albanskom premijeru. Ovaj je slučaj bio prilično neugodan za Milanovića jer su mediji na samo spominjanje Rame počeli pisati o poslovima njegove konzultantske tvrtke u razdoblju između ostavke na mjesto predsjednika SDP-a, krajem 2016., pa do povratka u politiku, sredinom 2019. godine.

Milanović nikada nije rekao tko su bili njegovi klijenti, a mediji su tijekom tih godina među njima spominjali i Ramu. Na kraju je ovaj slučaj legao prilično mekano što se tiče Milanovića. Ali on je stvorio klicu razdora između njega i MORH-a budući da se u njegovom taboru počelo sumnjati da su detalji njegovog albanskog putovanja u medije procurili baš iz Ministarstva obrane.

Pa je zbog toga on vrlo brzo nakon toga počeo ignorirati MORH kad su u pitanju bila njegova putovanja unutar Hrvatske. Počeo je zaobilaziti Urede ministra i davati izravne zapovijedi načelniku Glavnog stožera.

Politička eksplozija

Nakon toga nekoliko je mjeseci vladao mir. Sve do listopada kada se dogodila prava politička eksplozija. Naime, u listopadu 2020. uhićen je prvi čovjek JANAF-a Dragan Kovačević. Riječ je o nekadašnjem SDP-ovcu koji je prešao u HNS pa onda u kvoti te stranke postao direktor JANAF-a.

Nakon što je HNS 2017. formirao koaliciju s HDZ-om i Kovačević je ostao na svojoj funkciji. Riječ je o osobi koja je imala dobre odnose sa svima, pa tako i s Milanovićem. Osim što je brinuo o naftovodu, Kovačević je u Zagrebu imao poslovni prostor kojeg je preuredio u maleni klub u koji je dovodio brojne poslovne, političke i osobne prijatelje. Među njima je bio i Milanović. Nakon Kovačevićevog uhićenja, Milanović je eksplodirao.

Naime šef JANAF-a je bio na mjerama DORH-a i policije i u razdoblju dok je Milanović zalazio u njegov klub. Predsjednik je to shvatio kao nekorektno ponašanje policije i pokušaj HDZ-a da ga uvali u prilično gadnu aferu u sklopu koje su, kako tvrdi DORH, poduzetnici davali mito Kovačeviću za dobivanje unosnih poslova za ovu državnu tvrtku.

Uslijedili su brutalni verbalni napadi na Vladu i posebno premijera Andreja Plenkovića. Bila je to dosad neviđeno gruba javna razmjena mišljenja dviju politički najvažnijih osoba u državi. Odnosi Markova trga i Pantovčaka nepovratno su se pokvarili. Sljedećih skoro godinu dana nije bilo gotovo nikakve suradnje.

A ujesen 2021. pronađena je nova točka sukoba. Oružane snage. Točnije, zapovijedanje nad njima u doba mira. Povod za sukob bio je zapovjednik Počasne zaštitne bojne brigadir Neven Burčul.

Milanović je želio da on ostane na svojoj funkciji.

​​Lavina uvreda

​Ministar obrane Mario Banožić, iz još uvijek nejasnih razloga, nije želio prihvatiti ovu predsjednikovu zamolbu. Umirovio je Burčula i time proizveo povod za još jedan rat s Uredom predsjednika. Iz te su institucije poručili da zamrzavaju bilo kakvu suradnju s Vladom oko bilo kakvih imenovanja sve dok Banožić ne vrati Burčula iz mirovine.

Ovaj je to odbio što je izazvalo novu lavinu Milanovićevih uvreda na račun i Banožića i HDZ-a. U prvi plan je odmah došao i sukob započet nakon kontroverznog Milanovićevog puta u Albaniju. Milanović je naprosto prestao poštovati Zakon o obrani i počeo izravno zapovijedati vojskom. Pa je tako jednom prilikom zapovijedio admiralu Hranju da spriječi Banožića da se obrati vojnicima unutar vojarne.

Bio je to slučaj bez presedana u povijesti bilo koje vojske. Da vojni zapovjednik nešto zabranjuje svom ministru obrane. U svim normalnim zemljama situacija je obrnuta. Ministar i zapovijeda i zabranjuje generalima i admiralima. Kao i u puno drugih slučajeva, Hrvatska je i ovdje očito iznimka.

Ovaj sukob definitivno je obilježio prve dvije godine Milanovićevog predsjedničkog mandata. Predsjednik Vrhovnog suda jedva je izabran, dvadesetak diplomatskih pozicija i dalje zjape prazne. Nema dogovora o vanjskoj ni o sigurnosnoj politici. Sukob i dalje postoji i moguće je da će trajati sve do kraja mandata jedne ili druge sukobljene strane.