Prošlogodišnji med je na izmaku, a pčele još spavaju dubokim snom i do sredine lipnja novog meda neće biti. A i to tek ako vremenski uvjeti budu povoljni, a ne kao prošlog proljeća, kada su nas snašli kasni mrazovi. Klimatske promjene počele su, eto, uzimati svoj danak i među jednima od najstarijih bića na planetu, pčela, koje su preživjele čak i ono što dinosauri nisu. Čileanski pčelari su se ovih dana digli protiv svoje vlade, zahtijevajući učinkovitije mjere za zaustavljanje klimatskih promjena koje desetkuju pčele, a i mi ostali smo se učestalo počeli prisjećati Einsteinovih upozorenja da će nakon nestanka pčela, u roku od četiri godine nestati i čovjek.

Postoje, naravno, i teorije zavjere, po kojima se želi smanjiti broj ljudi na Zemlji tako što će se najprije uništiti pčele. Kako bilo, situacija posljednjih godina nije dobra, pa s nadom gledamo u predstojeće proljeće, o čemu smo razgovarali s predsjednikom i povjesničarom Pčelarske udruge »Milutin Barač« iz Rijeke, Ivicom Fajdetićem i Slavkom Suzićem.

Poremećen ekosustav

Veliku tehničku pomoć pčelari imaju od države, no cijeli ekosustav je vrlo poremećen jer više ne živimo s prirodom, pa su zadnje četiri pčelarske godine loše. Zadnja dobra godina bila je 2016., a nakon nje su promjene u klimi očite – mrazovi kad ih više ne bi trebalo biti, krajem travnja i početkom svibnja, smanjili su pašu, a varroa također uzima svoj danak, slažu se naši sugovornici i dodaju kako će pčele ipak opstati dulje od drugih oprašivača, zahvaljujući tome što se o njima brinu pčelari.

– U Čileu, konkretno, pčelari rade pritisak na vladu tražeći njen veći angažman za očuvanje prirode i pomoć sada, kada su pčele prestale proizvoditi donedavna ogromne količine meda. Mi smo lani dobili pomoć od države za nabavku šećera, ukupno tri milijuna kuna za sve hrvatske pčelare, kojih je 7.000 registriranih. No, kako je potrošnja jednog pčelinjeg društva, odnosno jedne košnice, 150 do 180 kg meda i peluda, a tek što potom preostane može uzeti pčelar, riječ je o simboličnoj količini šećera. Prošle godine u Hrvatskoj zbog mraza gotovo da i nije bilo meda od cvjetanja voćaka i bagrema u proljeće.

Ivica Fajdetić i Slavko Suzić SNIMIO: VEDRAN KARUZA

U Primorsko- goranskoj županiji je bilo tek malo bolje, a meda od kadulje je bilo samo na pojedinim mikrolokacijama, što je barem neki prihod, jer je taj med vrlo tražen. Kasnije je bilo nešto malo cvjetnog meda i opet na mikrolokacijama malo meduna. Tko ne seli svoje košnice, nema viškova meda, kaže Ivica Fajdetić.

Med i lažni med

Općenito je u našoj županiji meda malo, ali je izuzetne kvalitete, potvrđuju naši sugovornici. Kako se onda ipak dogodi da se na tržištu nađe sve i svašta što sliči na med, a nije ni primirisao košnicama?
– Tehnologija je toliko uznapredovala da je patvoreni med, primjerice onaj koji nam stiže iz Kine, prerađen da izgleda kao pravi med, čak i kristalizira i teško ga se može prepoznati kao umjetan proizvod. Kinezi, međutim, imaju jako puno dobrog meda i kaže se da, kada bi na sjeveru Europe prolili svoju veliku kantu meda, cijela bi Europa bila prekrivena njime.

No, taj se med kod nas ne prodaje. Slična je situacija i s patvorenom matičnom mliječi, a zna se da ga obilato koristi farmaceutska industrija za svoje pripravke u apiterapiji. Zato je najbolje kupovati med kod poznatog pčelara, a mi ih samo na našem području, u API Liburniji, u Savezu pčelarskih udruga Primorsko-goranske županije, imamo preko 120, s 5.000 košnica, govori Slavko Suzić. Dodaje i kako se informacije o registriranim pčelarima, članovima Udruge na pojedinom terenu, mogu dobiti od predsjednika Fajdetića na telefon broj 097- 644-1081.

Utjecaj pandemije

Kod nas se, kažu, najviše traži med, pa propolis i najzad matična mliječ, a u posljednje vrijeme sve je popularnija mješavina svega toga, koja se često naziva imunomedom, a čemu znatno doprinosi i pandemija korone. Za pretpostaviti je da će pčelarstvu pomoći poticaji Europskih fondova za razvoj poljoprivrede. Među poljoprivrednim granama najviše bodova nosi bavljenje stočarstvom, a pčelarstvo, srećom, spada upravo u tu granu, te se za njegov razvoj može dobiti u prosjeku 15.000 do 50.000 eura. Nacionalni pčelarski program podržava pčelare putem tehničke pomoći, pomoći selećem pčelarstvu, u liječenju pčela i edukaciji.

Na razini Hrvatske je prošle godine u te svrhe dano 18 milijuna kuna, no ipak to nije dovoljno da se pčelarstvo vrati na nekadašnju razinu. Zaustavljanje klimatskih promjena je najvažniji uvjet za povratak na staro. Premda je znanost jako uključena u razvoj pčelarstva, ograničenja koja su nametnuta zbog pandemije zaustavila su i edukaciju putem predavanja, što nedostaje, jer pčele su podložne brojnim bolestima. Primjerice, nema košnice u kojoj nema varroe, samo je pčelari drže pod kontrolom primjenom raznih preparata i lijekova, slično kao što vlasnici pasa i mačaka drže pod kontrolom svoje ljubimce od krpelji. No, pčele treba čuvati i od drugih opasnosti.

Pesticidi su opasnost

– Pesticidi su opasnost za pčele, ali u našoj županiji nemamo s tim velikih problema jer naprosto nema razvijene poljoprivrede. U drugim dijelovima Hrvatske je to mnogo veći problem jer je donedavna uvoz pesticida iz BiH i Mađarske bio slobodan i vrlo rasprostranjen. Kod nas su pčele, međutim, ugrožene zbog razvijenog turizma. Sve je više kuća za iznajmljivanje koje imaju bazene, pa pčele tamo odu na vodu, što turisti naravno ne vole i moramo se seliti. Sve više nas potiskuju prema unutrašnjosti i gubimo paše. Jest da one ovdje nisu velike, ali su strašno kvalitetne. Stranci kupe kuće, dođu na 20 do 30 dana, a mi moramo pčele trajno odseliti, žali se Ivica Fajdetić.

Zbog turista stradaju pčele, ali u prigradu ima još lijepih ispaša, a Fajdetić izdvaja riječki prsten.
– Na tom području ima dosta privatnih parcela na kojima je posađeno voće i medonosno bilje, pa u proljeće ima dosta pčelinje paše, a kasnije selimo košnice na otoke Krk i Cres, u Brseč i druge dijelove Istre, na Grobnišćinu i u Gorski kotar.

I njihovi pčelari po potrebi sele svoje košnice kod nas na Grobnišćinu i na Kamenjak. I u Rijeci ima dobrih trendova da se počinju saditi medonosna stabla i biljke, te se, primjerice, umjesto maćuhica sadi lavanda. Preporučujemo i sadnju lipe, javora, kestena, te postavljanje hotela za pčele, odnosno kućice za kukce od bambusa na mjestima zaklonjenim od kiše i vjetra, pa će divlje pčele i same doći, govori Fajdetić i napominje kako sve više pčelara kupuje terene u unutrašnjosti, gdje nema pesticida ni turista, jer pčela ide od pet do osam kilometara u krug, a priđe li kakvom bazenu s turistima, pčelar mora seliti košnice.

Bijele košnice

Inače, pčele imaju ugrađen GPS, kažu nam ovi pčelari. Tako ako pomaknu košnicu za samo jedan centimetar, pčela je zbunjena. Ako sele cijelu košnicu, to mora biti na mjesto udaljeno barem pet kilometara, kako se pčela ne bi vraćala na staro mjesto. Bojenje košnice je suvišan posao, jer pčele ne prepoznaju svoju košnicu na taj način. One, istina, najviše vole bijelu košnicu, crvenu boju uopće ne vide, a crna ih iritira i od nje postaju agresivne. No, pčelari su, kaže nam Slavko Suzić, postali tako usklađeni s pčelama da ih one ne bodu. Najprije, ne treba ih se bojati, jer one osjete lučenje feromona straha i tada napadaju.

Zatim, treba skladno raditi s njima, inače bi pčelara izbole kad po ljetnoj vrućini skine zaštitnu opremu. A ako koji put i ubodu, par uboda dobro dođe protiv krvnih ugrušaka, našalio se Suzić, koji nam je otkrio i kako postupati kod uboda.

– Odmah treba izvaditi žalac, ali ne stiskanjem jer bi se otrov tako samo proširio, nego struganjem u smjeru gdje je pčela ubola, zatim na to mjesto treba staviti nešto hladno. Treba popiti i što više vode, najgore je popit’ rakiju i umrijet’ na njivi. Na kraju treba popiti neki antialergen i ako ne pomaže, odmah otići u bolnicu. A kod opasnog uboda u grlo, u narodu se nekad stavljala šaka soli u usta, kako bi spriječila oticanje i obavezno ispljunula, a nikako progutala, ali i to samo prije hitnog prijevoza u bolnicu.

Veliko zanimanje

Pitamo naše sugovornike i je li cijena meda realna, s obzirom na to da pčelari imaju pune ruke posla od početka travnja do kraja srpnja i na uzrečicu »med je pčelarev znoj«, a Suzić se opet šali.
– Dobro je kod nas pčelara što pčele ne moramo čuvati, a i dobre su kada ih nadimimo. A znate li zašto ih dimimo? Jer na 60 kilometara osjete miris dima, pa se na brzinu najedu meda, spremajući se za bijeg, a tako najedene bolje su raspoložene i manje bodu. Najnervoznije su pred kišu, osjete svaku nadolazeću promjenu vremena i u skladu s tim se pripremaju na razvoj zajednice.

Čovjek misli da mnogo zna o pčelama, barem pet posto, a možda ne zna ni 0,5 posto. Karakter pčela nam je još uvijek nepoznanica, iako su prve košnice postojale još 2.500 godina prije Krista, a i dandanas svaka košnica ima svoju osobnost. I znate li da su se biljke prilagođavale pčelama kako bi bile oprašene? Najprije su oprašivani listovi i to je radila osa, koja je inače mesožderka. Onda su listovi »skužili« da trebaju oprašivače i pretvorili se djelomično u cvjetove, poput bugenvilije, a cvjetovi su svojom peludi i nektarom hranili pčele. Kada nema peludi, nema novog legla i zato je tu klima od velike važnosti. A cijena? Pa ona ide od 60 do 120 kuna po kilogramu, što ovisi o vrsti meda.

I najzad, ima li pčelarstvo u Primorsko-goranskoj županiji budućnost?
– Ima sve više mladih u dvadesetim godinama koji se žele baviti pčelarstvom, naročito na Grobniku i na Krasici. Mi smo im na raspolaganju za sve informacije i pomoć, kaže Fajdetić.