Velečasni Odilon Singbo omiljeno je lice na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Sveučilišni je kapelan već četiri godine, a njegovi medijski i javni istupi uvijek ponude poseban uvid u Božju milost i providnost. Rođen je u selu Hondji u Beninu u zapadnoj Africi, u obitelji s pet sestara i bratom.

Godine 2000. započinje duhovnu godinu u bogosloviji sv. Josipa u Misseretu, a potom dvije godine studira filozofiju na bogosloviji »Msgr. Louis Parisot«. Nakon pastoralne prakse u gimnaziji Gospe Lurdske u Porto-Novu kao stipendist Varaždinske biskupije nastavlja studij na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Nakon završetka studija zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u Porto-Novu 2009. godine. Vraća se u Hrvatsku te služi kao župni vikar u zagrebačkoj Župi sv. Marka Križevčanina, a od 2016. je, kako smo rekli, prvi kapelan Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Autor je dviju knjiga »Oluja će proći – S Kristom kroz korizmenu svakidašnjicu« i »Evanđeoske mrvice za unutarnju ekologiju«, a treća bi trebala izaći ovih dana. Kako nas Božić približava Bogu, kako svakim danom biti sve više zahvalan, na koji se način slavi Božić u Beninu, o čemu je riječ u novoj knjizi i drugim temama, odgovorio nam je u redcima koji slijede.

Uskrs je najveći kršćanski blagdan, ali blagdan Božića kao da nam je bliži i jasniji. Lakše prihvaćamo da se Bog rodio i postao čovjekom nego da je uskrsnuo i pobijedio smrt?

– Kompleksna je to istina naše vjere. Najprije treba shvatiti, kako sam sv. Pavao kaže: »Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.«. Uskrsnuće je zaista najveća svetkovina, i najveći događaj uopće, ne samo u životu kršćana, nego u životu čovječanstva jer se još nije čulo da je netko tko je umro i uskrsnuo. Kako u vazmenom hvalospjevu kažemo: »Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja.«

No, zato što nemamo iskustvo vlastite smrti, ne možemo ni na savršeni način govoriti što to znači pobijediti smrt i uskrsnuti. To je jedan od razloga zašto nam je Božić bliži, iako taj nedostatak iskustva ne umanjuje važnost i težinu toga čina.

Također, u svojim životima imamo iskustvo rođenja braće i sestara, a očevi i majke djece – to su intenzivna i radosna iskustva u životu jedne obitelji. Kada bračnom paru nedostaje iskustvo novoga života, kao da su izgubili određeni elan, ali čim dijete dođe, to je veliko slavlje i velika radost.

Lakše nam je i promatrati to maleno, nevino, privrženo, čisto dijete, nego razmišljati o mukama na križu. Božić nam je bliži upravo zbog naših traganja za nježnošću, za radošću, za čistoćom, i to nam Božić sve donosi.

A kada pogledamo i na koji se način danas obilježava taj blagdan, dodatno nas oduševljava jer je sve svjetlucavo, sjajno, sve svijetli i govori se o radosti. Idemo ka kraju civilne godine te završavamo godinu s velikom nadom i svjetlošću.

Jasne smjernice

Isus Krist bio je potpuni čovjek i potpuni Bog te nas zato Božić približava Bogu – slavimo dan kada Bog postaje čovjekom?

– Božić nas upravo podsjeća da je Bog jedan od nas. Kada govorimo o utjelovljenju, on je uzeo naše tijelo, našu ljudsku stvarnost i nije ih se sramio, već je prihvatio našu krhkost. No, istaknuo bih ovdje dvostruko približavanje.

Kada nam u razgovoru netko kaže da se želi približiti Bogu i da traga za njime, on zapravo zaboravlja da je Bog prvi koji se njemu približio. Mi prihvaćamo tu Božju blizinu u jednom milosnom trenutku, jer je On učinio sebe jednim od nas.

Kako smo rekli, Bog prihvaća našu krhkost i ranjivost koje su povezane s našim tijelom i našom ljudskom naravi. On nas razumije u našoj slabosti i krhkosti, iako, za razliku od nas, nije griješio.

Tako je Božić događaj u kojem se Bog na najjasniji i najtješnji način približio čovjeku da mu kaže da vrijedi i da je bitan. Ponekad kažemo da je ljudski griješiti, i dijelom smo u pravu, ali ako želimo upoznati što je istinska ljudskost, onda se moramo ugledati u Isusa Krista, i kako je živio svoj život.

Pitanje vjernika

Pokazao nam je jasne smjernice ljudskosti i što to znači prava ljudskost. Biti tu i živjeti za druge, zauzimati se za obespravljene i za one koji su u potrebi na razne načine. To je prva dimenzija u kojoj možemo prepoznati da je kroz Božić Bog zaista pokazao da nikada nije protiv nas, da nas nikada nije napustio, nego je na našoj strani.

Drugo, Božje utjelovljenje je zapravo povratak čovjeka samome sebi. Mi smo stvoreni jedni za druge i pozvani smo živjeti tu okrenutost jedni prema drugima. Zato ćete vidjeti da će mnogi slaviti Božić, iako nisu previše povezani s Bogom ili vjerom, ali putem božićnih poruka prepoznaju što je prava ljudskost.

Božić je blagdan koji pomaže čovjeku da se vrati samome sebi i da se vrati drugim ljudima te da otkrijemo ljepotu onoga što nam je zajedničko – naše ljudskosti.

Čitamo u početku Evanđelja po Ivanu na božićnoj misi: »Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.«

– O tome smo govorili, istaknute su Božja ljudskost i blizina. U direktnom nastavku evanđeoskog odlomka koji spominjete Ivan kaže: »K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.« Taj redak ne govori samo o Bogu, već ga možemo promatrati i kroz način na koji živimo naše obiteljske odnose.

Koliko ponekad ima članova naših obitelji koji nas ne prihvaćaju ili koje mi ne prihvaćamo iz raznih razloga. Često smo svjedoci raznim svađama – na primjer oko imanja, pa kako se kaže: »Umjesto da ljudi dijele imanje, imanje dijeli ljude«, te postajemo dva suprotna tabora. To je i ono što je Isus doživio.

Što je s drugim dijelom retka »svijet ga ne upozna«? Koliko danas poznajemo Isusa?

– Gledamo li način na koji danas živimo, bez ikakve pretenzije da sudimo nekome, mislim da još ne poznajemo Isusa onako kako treba. I ne govorim o ljudima koji su izvan Crkve, nego o onima koji se smatraju vjernicima.

Ponekad su naša ponašanja takva da se stvarno moramo zapitati vjerujemo li zaista u Isusa Krista kojeg usnama ispovijedamo. Jer ako sam sudjelovao na svetoj misi, a odmah nakon mise pljuvao po bratu koji je također ondje bio, moram se zapitati i na kojoj i čijoj misi sam bio? Je li to bila misa Isusa Krista?

To je pitanje koje se zaista ne odnosi najprije na nevjernike, nego si ga vjernici sebi trebaju postaviti kao ispit savjesti.

Mračna svjetla

Je li lakše evangelizirati ljude koji još nisu čuli za radosnu vijest ili, recimo, zapadni svijet koji je nominalno kršćanski, ali gdje je vjera ponekad postala kulturološki obrazac?

– Danas je definitivno lakše evangelizirati narode koji ne poznaju Boga ni Isusa, nego reevangelizirati zapadni svijet koji je kulturološki kršćanska sredina. Zapadna kultura pomalo raste u određenoj samouvjerenosti i, rekao bih, uobraženosti, jednom osjećaju svemoći zbog razvoja i materijalnog blagostanja.

Ako imam sve materijalno – što će mi Bog? To je nesvjesni stav koji je dominantan. Svjetlo istinsko došlo je na svijet, a mi se bavimo umjetnim i prividnim, gotovo mračnim svjetlima, da se tako izrazim. No, time ne želim reći da nema nade, nego da malo razmislimo o sebi samima.

U svom svećeničkom služenju ističete važnost zahvalnosti u odnosu s Bogom, ali i ljudima.

– Mi sada proživljavamo jedno neobično vrijeme, vrijeme pandemije u kojem sigurno imamo puno pitanja za Boga i propitkujemo je li nas Bog napustio. Međutim, vrijeme određene »katastrofe« ili apokalipse, jer apokalipsa znači otkrivenje, vrijeme je kada prepoznajemo puno toga o sebi, puno toga o svijetu i puno toga o Bogu.

Ovo vrijeme spoznaje možemo iskoristiti da budemo Bogu zahvalni što nam daje priliku da shvatimo kako život može biti drukčiji. Da život može biti ljudskiji, plemenitiji, i kako je ponekad jedna nevidljiva sila, poput virusa, dovoljna da nam to jasno da do znanja.

Ako ovu situaciju želimo gledati svjetlom vjere, onda nemamo razloga ne zahvaliti Bogu na daru života prije svega. Na daru drugoga kojega ćemo možda izgubiti naglo, ali ćemo zato naučiti cijeniti svoj i tuđi život. Zato, kada nas se poziva na brigu za druge i odgovornost, riječ je o obliku prepoznavanja važnosti da zahvalimo Bogu i drugima na daru života.

Kakvom bi stavu zahvalnosti kršćanin trebao težiti?

– Vjernik koji ne započinje svoju molitvu sa zahvalnošću, nego s molbama, zapravo je trgovac, a ne vjernik. On kao da se obraća Bogu samo kad mu nešto treba, a nikada ne uspijeva reći Bogu hvala. Zamislite prijatelja koji vam se javlja samo kad mu nešto treba, a da pritom poslije nikad ne pita »Kako si? Je li sve u redu?«

Ne brine se nimalo i ne zahvali, nego ode do sljedeće prilike i njegove potrebe – to nije prijatelj. Zahvalimo Bogu unatoč svemu. Usudio bih se čak reći, iako će se možda netko sablazniti, ali zahvalimo Bogu i na našim grijesima.

Jer, ako sam otvoren Božjem duhu, svaki moj pad i grijeh postaje prilika da se još dublje upoznam, da rastem i da se riješim svojih loših navika. Potrebno je iskustvo grijeha da bih imao iskustvo milosti, a ako je tako, pozvan sam zahvaliti Bogu i na grijesima i padovima. Pitanje zahvalnosti je široko pitanje, ali recimo još da nedostatak zahvalnosti čini puno toga lošega i u našim obiteljima i našem osobnom životu.

​Ozbiljna radost

Spomenuli ste brigu za druge i odgovornost. One su dobre kada ih ispravno shvatimo, no ponekad nam se znaju prezentirati kao nekakva sumorna ozbiljnost koja vodi u nedostatak radosti?

– Svijet u kojem izgubimo radost je svijet osuđen na propast. Kršćanska vjera je vjera ozbiljne radosti. Jako dobro znamo koji je ishod u obitelji u kojoj nema osmijeha – razdor, otuđenost, podmetanja… Ako slušamo evanđelje, evangelion – radosna vijest, onda ne možemo biti ljudi smrknutih lica ili ljudi koji misle da odgovornost znači praznu ozbiljnost. Postoji radosna ozbiljnost te kršćanstvo razlikuje radost i sreću.

Sreću si možemo brzo priuštiti, recimo nakon dvije čašice, a radost je ono što proizlazi iz naše dubine. Radost se vidi i u našim »ozbiljnostima«. Ovo vrijeme odgovornosti ne znači vrijeme opreza do te mjere da izgubimo radost življenja jer nam je svaki dan zaista prilika da stvaramo ugodnu atmosferu sebi i drugima.

Humor, vicevi, šale i radost su oružja kojima ćemo pobijediti ovo vrijeme. Nemojmo izgubiti vedrinu, radost i humor, jer će onda ovaj virus kao posljedicu imati ne samo gospodarsku krizu, nego i antropološku, duhovnu i psihološku krizu, koju neće popraviti nijedno materijalno dobro.

Prošle ste godine doktorirali na temi transhumanizma – »Teološko-bioetičko vrednovanje transhumanističke antropologije«. Transhumanizam želi osigurati zemaljski život kao konačno dobro. Kako ne upasti u stupicu da tražimo vječnost na zemlji?

– Transhumanizam razotkriva temeljnu čovjekovu čežnju – čežnju za besmrtnošću. No, moderni čovjek shvaća besmrtnost kroz razne uspjehe, poslovne, tehnološke, ekonomske i tako dalje. Kada se susretne s određenim promašajem svega toga, a to je susret sa smrću, istinom o vlastitoj konačnosti, onda smrt postaje temeljna neprijateljica koja budi osjećaj pobune u nama, jer stavlja u pitanje sve naše dotadašnje uspjehe.

U transhumanističkom pokretu smrt je prepreka te ju se gotovo doživljava kao evolucijsku grešku koju ćemo riješiti vlastitim snagama i snagom tehnologije. No, to je redukcionistički pristup čovjeku, jer zaboravlja da čovjekova svijest, duh i duša izmiču kontroli materijalističkih i tehnoloških mjerila.

Možemo to povezati i s iskustvom pandemije. Toliko smo tehnološki razvijeni i brzi, a nemamo tu brzinu da se riješimo jednog virusa. Tu je i druga strana gdje možemo reći da je tehnologija toliko napredovala da nitko od nas više nije siguran.

Transhumanizam zapravo pokušava umrežiti znanstvene i tehnološke grane, nanotehnologiju, biotehnologiju, informatiku, kognitivnu znanost (NBIC) tako da nas spasi od smrti. A ja u doktoratu postavljam pitanje je li život bez smrti zaista ispunjen život?

Moje je uvjerenje da tamo gdje se ne umire, ondje se istinski i ne živi. Ako Bog da, ovih će dana izaći i moja knjigu na tu temu, gdje sam ovu problematiku dublje obrazložio.

Afrička »tiha noć« uz bubnjeve i ples

Božićno slavlje u Africi uključuje bubnjeve i ples. Možete li nam približiti kako se slavi Božić u Vašem rodnom Beninu?

– Prvi su misionari stigli 1861. godine i to je mlada Crkva, koja nema duge obredne, ali ni kulinarske tradicije, kao što je imamo u Hrvatskoj. U djetinjstvu bih za Božić dobio gazirano piće ili sok te komadić svinjetine.

To su bili jedini trenuci kada sam ih mogao dobiti i po tome smo kao djeca znali da je blagdan – Božić ili Uskrs. Postoji samo jedna polnoćka u ponoć, a svećenici nakon toga nastoje biti na raspolaganju vjernicima.

Nakon svete mise slavlje se nastavlja izvan crkve bubnjevima i plesom kroz cijelo selo. To je pogotovo izraženo u župama u seoskim sredinama gdje tada nema razlike tko je kršćanin, musliman ili domaće religije, nego svi slave.

Radost se vidi na licima i u srcima ljudi i to je nešto neopisivo. Posebno mi je drago što sam prošli Božić slavio kod kuće, nakon 16 godina boravka u Hrvatskoj. Župnik iz moga sela i ja organizirali smo Božić za djecu i nikada u životu nisam slavio ljepši Božić.

Bilo je 800 djece na slavlju i kada vidite 800 djece koja plešu i zbor koji animira, to je nešto prekrasno. Cijeli smo dan proveli u zajedništvu i radosti. Tako se Božić u Africi slavi u zajedništvu i u zahvali što nam je Bog tako blizu, unatoč siromaštvu.

Bog je na našoj strani

Koju poruku biste izdvojili ovoga Božića?

– Božić nam je neobičan zbog pandemije, ali nikako ne smijemo pomisliti da nas je Bog napustio. Trebamo se kloniti raznih lažnih proroka koji u ovome vide Božju kaznu. Samo trebamo biti strpljivi i naučiti biti istinski zahvalni Bogu i jedni drugima.

Ispitajmo svoje prioritete u životu i ne gubimo nadu. Sve će ovo proći i opet ćemo se naći u velikim radosnim druženjima. Božić je došao da nam kaže da je Bog na našoj strani.