MJESTO RASTANAKA I SUSRETA

Obišli smo Spomengaj, posljednje počivalište kućnih ljubimaca: To je bezuvjetna ljubav, kao i za člana obitelji

Siniša Pavić

Foto S. PAVIĆ

Foto S. PAVIĆ

Ono što i Spomengaj čeka, jest blagdan Svih svetih. Dolazit će ljudi tu urediti grobna mjesta svojih ljubimaca jednako kako to činimo i na onim ljudskim počivalištima



Posljednji ispraćaji, komemoracije, sahrane, tišina koja se i kad je ponajveća, čini glasna i tuga koja pritišće potiljke makar da ste tu, grubo rečeno, samo na zadatku. Samo, dok se nakon onih ljudskih sahrana i ispraćaja svjetina na putu kućama bavi s tim tko je sve bio, a tko nije i tko je kakav outfit imao, ovdje u Spomengaju sve je drugačije, decentnije, iskrenije.


I kad tu na humku piše »Uvijek nam nedostaješ, voljeni Čabi«, nema ama nikakvog razloga za sumnju da je uistinu tako. Nema tu kalkulacije, ne može je biti kad kućni ljubimci ne znaju za života nego davati sve. Zato je važno oprostiti se od njih na najbolji mogući način.


Zato ne zvuči kao pusta propaganda kada na letku Gradskog groblja i krematorija za kućne ljubimce Spomengaj piše: »Ljubav zaslužuje više od uspomene. Oprostite se od svojeg ljubimca na način kakav zaslužuje netko čiji vam je život darivao sreću. Neka groblje za kućne ljubimce »Spomengaj« postane mjesto gdje će vaša ljubav stvarati nove susrete.«


Tišina




Tiho je u Spomengaju. Tiho je i na dan kada se dolazi po urne s pepelom preminulih ljubimaca. U prijemnom uredu je Marija Filipović. Čini ona sve da taj težak trenutak bude svima lakši. A da je lako, nije.


– Odlazak kućnog ljubimca za nas vlasnike je odlazak člana obitelji, iskreno će Petar Mandić.


Njega smo zatekli taman kada mu je Marija predala urnu. Mačak Ugo drugi je njihov ljubimac s kojim su se on i njegova obitelj morali oprostiti. Prvi put je to bio psić i baš zbog tog dobrog iskustva s uslugom u Spomengaju vratili su se opet.


– Sve je vrlo humano, ljudi su vrlo pristupačni i suosjećajni, imaju ljudski pristup, razumijevanje, vrlo profesionalni. Sva što su rekli, tako je i bilo, ispunjeno do kraja. Dobijete točnu uputu za sve što trebate. Stvarno pohvala za sve kolege, profesionalci su i dobri ljudi, ističe Mandić.



Marija Filipović i Tomislav Baća

Tuga je kako god čovjek okrene. Tim je veća u novinara zahvalnost što je gospodin Mandić imao snage prozboriti koju i za nas. I tom nam je draže da ga kod kuće uz obitelj čekaju i maca i psić, pa da se lakše sve preboli.


Jer, nije lako u trenucima poput ovih ni pitati ni odgovarati. Razumljiva je nevoljkost u sugovornika koliko god lijepe bile priče i sjećanja na ljubimce, poput onog o malenom mopsu koji je taman toliko godina poživio da sa najmlađima u svojoj obitelji »završi« i osnovnu i srednju školu te se na fakultetu suoči sa štrebanjem ispita.


U prijemnom uredu sve njih čeka Marija. On je ta koja se trudi svemu dati ozračje o kojem nam je gospodin Mandić govorio. I sama zna kako je to izgubiti kućnog ljubimca.


Nema dugo da je ispratila svoju kangalicu Ziru, 60 kila tešku taman da Marija s osmijehom kaže kako je to bio pas, ali i medo. Još uvijek, kad kući dođe, čeka da joj otrči u zagrljaj, ali nema Zire. I premda zna sve, premda je prošla sve i zna kako se osjećaju i korisnici Spomengaja, nikada nije lakše.


– Ja bih rekla da ovdje postanete svjesni koliko je bitno da budete uvijek čovjek. Dobar dan, loš dan, štogod da se događa, ovo je mjesto gdje morate biti jako, jako dobar čovjek, ističe Marija.


Ona je tu od samog početka, ovo joj je prvi posao koji je ikada radila i tu se, priznaje, našla. Jer, lijepo je pomoći makar će uvijek zvučati kako već zvuči kad kažete da radite na groblju.


Potrebe sve veće


Voditelj Spomengaja je Tomislav Baća. Pitamo ga koliko su se trendovi mijenjali, pa se pričom na tren nekih šest godina unatrag kada je Spomengaj počeo s radom.


– Zadnje vrijeme ljudi se sve češće odlučuju za ispraćaj, dok je toga na početku našeg rada bilo malo, jer ljudi ispraćaje nisu mogli podnijeti. Danas ih pokušavamo uputiti na to što se sve može dogoditi za ispraćaja, pripremamo ih na sve moguće situacije, ali svatko reagira na svoj način, veli nam Tomislav.


Nitko zapravo ni ne zna unaprijed koliko će ga rastanak boljeti. S druge pak strane iznenadi ih pa pohvale ugodan vizualni identitet groblja, urednost.


– Svakodnevno se brinemo i o eksterijeru i o interijeru samog groblja i krematorija. Ne želimo si dozvoliti ikakve pritužbe, bez obzira na to što je sama površina groblja impozantna. Groblje zajedno s krematorijem površine je veće od 12.656 kvadrata, kaže Tomislav.



Petar Mandić preuzima urnu svog Uga

Na sam objekt otpada 500-injak kvadrata, groblje je veliko 12.000 kvadrata. Je li dovoljno za grad veličine Zagreba, ako ne i za državu s obzirom na to da dolazi svijet u Spomengaj i da u Zagrebu ne živi.


– U početku smo trebali dosta senzibilizirati javnost bilo po pitanju kremacije, bilo ukopa kućnih ljubimaca. Ta svijest se razvija svakim danom, svakom godinom sve više i više i naravno sve je veća potreba i za kremacijom i za ukopom kućnih ljubimaca. Za naredni period osigurani smo što se kapaciteta tiče, kazuje Tomislav.


U postupku izgradnje groblja i krematorija i nije prvotno bilo zamišljeno da je Spomengaj i groblje, odnosno mjesto za ukop. A onda je, kazuje Baća, u procesu izgradnje samog objekta došlo do izmjene zakona i to tako da se unutra Zakona o veterinarstvu omogućilo ukopavanje tijela životinje u zemlju.


– Mi smo za to ishodili dozvolu i proširili djelatnost. Javnost je po tom pitanju bila podvojena, ali tijekom razgovora s građanima i komunikacije putem društvenih mreža objašnjavamo naše procese rada, što ljudi ovdje mogu doživjeti i kako sve mogu zbrinuti tijelo svog ljubimca. Samim tim je i potreba sve veća, kazuje Tomislav.


Ukorak sa svijetom


Prva godina rada bila je tako 2019. godina, a kad se o statistici već priča, činjenica je da se godišnje bilježi stopostotno povećanje primitaka kućnih ljubimaca.


– Od izrazito malog broja došli smo skoro na dvadesetak ljubimaca tjedno. Godišnje zaprimimo oko 600 tijela ljubimaca. Ova godina nam je rekordna. Bilježimo značajan porast u odnosu na prošlu godinu, kaže Tomislav.


Spomengaj, reklo bi se, prati svjetske trendove, nastoji ići ukorak s razvijenim svijetom i Europom. No, posao je ovo s ljudima i svjestan je Baća da će se uvijek naći netko tko ima oprečno mišljenje.


– I ništa apsolutno tim ljudima ne zamjeramo već pokušavamo i sa strane zakonske regulative objasniti kako to funkcionira, ali sa strane samih vlasnika kućnih ljubimaca.


Mi se možemo poistovjetiti s našim korisnicima, možemo shvatiti njihovu tugu i bol zato što je svatko od nas zaposlenih u Spomengaju proživio smrt ljubimca – neki jednom, neki više puta, kaže Tomislav.


Prije dvije godine njemu je uginuo pas.


– Koji je bio 14 godina uz mene. A prije dva tjedna moj ljubimac mačak Greg, koji je prije šest godina udomljen iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba u Dumovcu, sa sjetom će Tomislav.



Emotivni su ispraćaji u Spomengaju, priznaju nam Marija i Tomislav. Možda je tome tako baš zato što na takve ispraćaje ne dolazi slučajna publika reda radi, već uistinu oni najbliži.


U Spomengaju se trude korisnicima ponuditi i pružiti još veći asortiman proizvoda i usluga. Prate se želje korisnika, prate sve recenzije kojeg god da su predznaka, a sve da bi se bilo bolji.


– Ljudi su poprilično zadovoljni našom ponudom zato što naš objekt objedinjuje i nekoliko opcija kremacija i ukop u zemlju, odnosno grobno mjesto, kasetu ili kolumbarij.


To sve u ovom trenutku ni u jednom drugom objektu u zemlji ne postoji. Mi smo prvi objekt tog tipa i tko god se odluči za naše usluge, kad dođe ovamo, nađe ono što mu najviše odgovara.


S druge strane kod nas je maksimalni period od trenutka zaprimanja tijela ljubimca do trenutka kremacije nekih pet do šest radnih dana, ističe Tomislav.


Kremiranje i ispraćaj


Vrijeme je za kratki obilazak. Krećemo od kolumbarija za odlaganje urni. Iza svakog prozorčića u zidu od cigle jedna je urna.


– Oni koji taj prostor zakupe, uređuju ga po vlastitom ukusu – veli nam Tomislav.


I to se i vidi. Iza prozorčića uz sliku ljubimca stoje njegove najdraže igračke, ili već nešto što je za života volio. Prostor u kolumbarijske niše za sada je moguć na godinu dana, no sada se radi na tome da se omogući i zakup na dulje vrijeme.


Prikuplja se i dokumentacija za izgradnju novog kolumbarija. Važno je kazati i to da nisu na ovom groblju sahranjeni i zbrinuti samo psi i mačke, premda je njih najviše.


– Pored pasa i mačaka posljednje su počivalište u Spomengaju pronašli zamorčići, zmije, ptice, vijetnamske svinje, koze, ovce… Zaista je mnogo životinjskih vrsta koje ovdje imamo. I po tom smo pitanju posebni, veli Tomislav.



Sva je puno smislenije nego se onomad radilo, da ostane tijelo kod veterinara koji ga onda zbrine u kakvoj kafileriji. A ispraćaj ili samo kremiranje!?


– Ja nisam mogao ispraćaj, nitko od moje obitelji i nije želio doći jer nam je to predstavljalo preveliki stres. Urna je doma i još uvijek se od svega oporavljamo. Ali ima ljudi koji sve to proživljavaju na drugi način, ima ih koji baš kroz ispraćaj to sve lakše prebole, objašnjava Tomislav.


Ono što i Spomengaj čeka, jest blagdan Svih svetih. Dolazit će ljudi tu urediti grobna mjesta svojih ljubimaca jednako kako to činimo i na onim ljudskim počivalištima. Tjedan, dva prije Svih svetih, baš kao i tjedan nakon blagdana, groblje je svakodnevno otvoreno cijeli dan.


– Kućni ljubimci su k’o i ljudi, ako ne i još malo iznad toga, zaključujemo.


– Tako je. Kada naši korisnici već dođu ovamo i odluče se za kremaciju i ispraćaj, često nam kažu da su plakali znatno više nego na ispraćajima nekih ljudi. Meni je to apsolutno razumljivo, iskreno će Tomislav.


Jer, ljubav s kućnim ljubimcem jest bezuvjetna ljubav, tolika da Tomislav o svom Gregu još uvijek priča teško i s knedlom u grlu.


– Imali smo nevjerojatno savršen život, veli Tomislav.


Takvi ljubimci zaslužuju savršen oproštaj. U Spomengaju se trude da tako i bude. Evo nas na kraju tamo odakle smo krenuli, u prijemnoj sobi. Mjerkamo urne dok nam Marija veli da ljudi u pravilu odmah shvate što od ponuđenog žele.


Tu je i nakit s medaljonima u koje se udjene i koja dlaka preminulog ljubimca. Načina da ih se ne zaboravi ima, ima podosta, i dobro da je tako.


Policijski psi


– Ovo je posebna priča, to je skupna grobnica službenih pasa Ministarstva unutarnjih poslova. Ovdje su uglavnom, nakon procesa kremacije, sahranjeni psi koji su bili u službi Republike Hrvatske.


Suradnja s Ministarstvom unutarnjih poslova ostvarena je ove godine, kazuje nam Tomislav dok stojimo pred mramornom pločom na kojoj i piše da su tu pod zemljom službeni psi MUP-a RH.



Tu je Laki pripadnik zaštitno-tragačke jedinice, Pokito i Bela znali su nanjušiti eksploziv svake vrste, Don i Conan znali napasati kad treba i kad im se dade naredba, Beta je, baš kao i Gabon, radila na zaštiti granice, a Zara je nepogrešivo znala nanjušiti ljudski trag. Sada su tu, zajedno.


Priča nam Tomislav kako svaki pas kad ode u mirovinu nakon svog radnog vijeka u MUP-u, ide u dom svog trenera, da bi kad ugine bio zbrinut u Spomengaju. Čini nam se da je i Dijana stala u stav mirno pred ovom humkom. Ovo pseća družina je to bez sumnje i zaslužila.


Klijenti iz Hrvatske i inozemstva


Ima u korisnika svakojakih želja ponekad. Sjeća se tako Tomislav upita vezanog za kremaciju konja, no nije ova peć to u mogućnosti zbog njegove veličine. Ni ukop nije bio moguć jer sukladno dobivenom rješenju Spomengaj ne može pokapati tako velike životinje, a i da može, skupo je.


Inače, zakupiti se da grobno mjesto od pola kvadrata, jednog i dva kvadrata prostora, a i našim je pravilnikom određeno koliki je prostor potreban za tijelo ljubimca određene veličine.


Nekih 94 posto korisnika se odlučuje za kremaciju i to u pravilu individualnu, nakon čega urne odnosi sa sobom kući. Ostatak se odluči za ukop na groblju.


Premda je projekt u startu rađen na osnovu broja čipiranih pasa u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, klijenti su praktički iz cijele Hrvatske, a i ima ih i iz inozemstva.


Za turističke sezone to su turisti, a kroz godinu susjednih nam zemalja poput Mađarske i BiH, a do jučer i iz Srbije prije nego što su i tamo otvoreni slični objekti.


Maca tješiteljica


U jednom času pod nogama nam se odnekud stvorila mačka!


– To vam je naša Dijana, mogli bi reći naša zaposlenica. Ona je tu od prvog dana, smješka se Tomislav.



Mačka Dijana

I vidi se da je tu od početka s obzirom na to kako se kreće Spomengajem.


– Dijana je ovamo došla sa svojom sekom. Pomaže nam u pružanju utjehe ljudima koji ovamo dolaze, priča Tomislav.


Pa je i Dijana krenula s nama u obilazak grobnih mjesta dok se svako toliko čuo lavež pasa iz obližnjeg Skloništa Dumovec.