U sad već tradicionalno političkim događajima bogatoj sezoni, u kojoj glasovi naroda do vrha još tradicionalnije stižu samo u sporadičnim, periodičnim javljanjima preko strateški plasiranih kružića plave tinte na šifrirane listove papira, nekoć zvani »festivali demokracije« više niti prividno ne donose političke promjene koje – kažu nam neke zastarjele teorije liberalne demokracije – utjelovljuju oni ispred čijih napisanih imena pritišćemo kemijske olovke. Međutim, ako novinari i analitičari, kao tužni i fatalistički, lažno neutralni i indiferentni ili pak ratoborno entuzijastični influenceri u javnom prostoru imaju kakve koristi od vođenja računa koje ćemo Kurte ili Murte morati gledati na televizijama nakon 19 sati, onda je to ona komunikacijsko-retorička – na koju vrstu poruka najveći dijelovi plebsa reagiraju i s njom se identificiraju. Prije glavnog showa najturbulentnije godine od početka 90-ih, onog kojeg su činili – a čiji bi drugi – američki parlamentarni izbori, informiraniju političku sliku predapokaliptičnog planeta dala nam je i posljednja predgrupa, ona izraelska. Pored vijesti o tome da je njihovo predstavništvo uz SAD, nasuprot praktički svih ostalih država svijeta, ponovo jedino glasalo protiv osude ilegalne američke blokade Kube na UN-ovoj skupštini, Izrael se u medije proteklog tjedna probio bijelim dimom povratka najdugovječnijeg premijera u povijesti ove tvorevine, 73-godišnjeg Benjamina Netanyahua.

Budući da to osnovno izvještavanje nalaže, red je da spomenemo da će Netanyahu u svoj sedmi mandat ući potpomognut koalicijom koja će činiti 64 od 120 zastupnika u parlamentu zvanom Knesset, kojoj će se osim njegove stranke Likud priključiti vjerski fanatici i zagovornici zločina protiv čovječnosti, te koja će, prema blagorječivom mišljenju New York Timesa, biti »jedna od najdesnijih vlada u izraelskoj povijesti«. Projekcija stabilne vlade koja će nakon razdoblja neprincipijelnih kompromisa razriješiti krizu vlasti, prije svega za Palestince, ali i cionizmom neopčinjene Izraelce, znači dodatnu nesigurnost, sveprisutnu napetost i zastrašujuću društvenu klimu, da odmah na početku ispucamo sve neprecizne i apstraktne fraze. Ono što to znači u realnosti je da će intenziviranje provokacija i racija izraelske policije i vojske na ostacima palestinskog teritorija, protjerivanja i hapšenja Arapa oko muslimanskih blagdana, broj i obimi masakra, ranjenih i poginulih u Gazi, na Zapadnoj obali i okupiranom istočnom Jeruzalemu u idućim mjesecima još više rasti, a omča oko palestinskog vrata biti još stegnutija, s još otežanijim pristupom hrani, vodi, lijekovima, električnoj struji i ostalim osnovnim živežnim namirnicama i servisima.

Bibi iznad korupcije

Zračna bombardiranja poput onih Gaze, ono što Izraelu pri izborima dođe nešto kao vatromet kod slavlja rođendana, okretanjem bi nove stranice u izraelskoj povijesti mogla postati stalna svakodnevica i na Zapadnoj obali koja zbog prisutnosti židovskih naseljenika dosad nije u usporedivoj mjeri trpjela smrtonosne pošiljke dronovima, a ciljana politička ubojstva u gradovima pojačanog otpora okupaciji kao što je Dženin primarni način ophođenja s ponosnim i nepokolebljivim kolektivnim duhom Palestine. Sve to su efektivno najavili nekoć marginalni, a danas nezaobilazni i poštovani dionici izraelske politike, rajcajući najniže osjećaje i strahove krnjeg elektorata formalnim ukidanjem tzv. palestinske autonomije i razuzdanom ekspanzijom židovskih naselja, znajući da će se od bilo kakve međunarodne kritike uvijek moći skrivati iza ličnosti »kontroverznog« Benjamina Netanyahua.

U svojih 15 godina vlasti, od kojih 12 uzastopno od 2009. do 2021. godine, pretplatnik na mjesto premijera postao je politički sinonim za Izrael, no nakon što je prodrman ozbiljnim optužbama za korupciju koje niti u po njegovoj mjeri posloženom sistemu nisu mogle ostati manjom smetnjom, Netanyahu nije zadržao svoj dotadašnji status rado viđenog gosta u samoprozvanom »slobodnom svijetu«. Izrazito američki orijentiran političar koji je srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje stekao u SAD-u, moralizirajućem se dijelu zapadne liberalno-konzervativne strukture zamjerio ne svojim politikama, stavovima i vladanjem, već prije svega neukusnim slizivanjem s Donaldom Trumpom, oportunistom bez čvrstih osobnih stavova koji je pratio miris donacija iz bogatih kršćanskih evangeličkih krugova poznatih po tome što idoliziraju Izrael više nego velika većina židovskog stanovništva.

Stoga nije čudno da je nakon gubitka najvjernijeg saveznika i Netanyahuu slijedilo privremeno izmicanje stolice vlasti, no usprkos optici otprije godinu dana, niti nemogućnost formiranja vladajuće koalicije niti protesti pristojne veličine protiv njega nisu ga uspjeli poslati u političku mirovinu i suočiti s posljedicama aktualnih istraga za korupciju. Povratak na vladajuće mjesto jednog od najhuškačkijih, najagresivnijih i najratobornijih mainstream političara 21. stoljeća koji se nevinim nadimkom kao nekakav plišani medvjedić umiljava domaćoj i svjetskoj javnosti, iskusni američki novinar Richard Silverstein opisao je kao »proces koji će uključivati mnogo međusobnih češanja leđa, ulizivanja i podmazanih dlanova«, no dodao kako za Netanyahua to neće predstavljati problem, jer se radi o »ultimativnom igraču iznutra« za kojeg »zauzimanje političke pozicije nije važno, osim ako ne služi njegovom osobnom interesu zadržavanja vlasti«. U stilu pokojnog Milana Bandića, »Bibi« je ponovnim stjecanjem zakonske moći stekao i imunitet i mogućnost izbjegavanja odgovornosti za najmanji od krimena koje bi mu pošten čovjek mogao staviti na teret.

Kriminalci u vladi

U teatru apsurda zvanom izraelska politička scena, teme kojima se pretendenti na vlast i birači bave već se godinama ne dotiču kvalitete života, javne infrastrukture, ekonomije, poreznih politika, (smanjivanja) militarizacije društva ili besramno nedemokratskog pravnog i represivnog sustava s kodificiranim dvostrukim kriterijima, već isključivo oko toga treba li Benjamin Netanyahu vladati ili ne. No, sadržajem siromašnoj areni najnoviji doprinos najsumanutijih političkih opcija dali su prijedlozi ukidanja odvojenosti judaističkih vjerskih i svjetovnih vlasti te usklađivanja zakona s razinom mržnje prema Palestincima koja trenutačno kola tim društvom. Stoga bez obzira na forsirano guranje u »zapadni« kulturni prostor, izraelski politički spektar ne sadrži ništa slično liberalizmu kakvim ga mi u uzvišenoj i prosvijećenoj Europi poznajemo, a kamoli socijaldemokraciji ili ljevici, pa sportske izmjene tvrde desnice i ekstremne desnice ni na kakav način ne mijenjaju kurs Izraela zacrtan pri osnutku još 1948. godine.

Taj će kurs Netanyahu nastaviti s partnerima iz ortodoksno-judaističkih skupina Shas i Yahadut HaTora, a da čak niti izraelski premijer ne bude mogao parirati u agresivnosti retorike, pobrinut će se Bezalel Smotrich i Itamar Ben-Gvir, vođe ekstremističke alijanse zvane Religijski cionizam. Oboje su izgledni kandidati za ministre u novoj vladi, s tim da se Smotrich zanima za zakonsko pretvaranje određenih koruptivnih praksi u lobističke, što bi koristilo Netanyahuu, dok strasti Ben-Gvira, izglednog ministra unutarnje sigurnosti odnosno šefa policije, loži potpuna aneksija Zapadne obale. Upravo je ovaj političar izazvao najveću količinu zgražanja u zapadnim medijima, jer osim što u slobodno vrijeme maše pištoljem nasred ulice, Ben-Gvir skuplja optužnice za kriminalna djela poput poticanja na rasizam i terorizam protiv Palestinaca, što Židovima u Izraelu nije nimalo lako postići. Također, struje kojima čak i izraelski apartheid izgleda previše građanski dobit će dodatnu platformu da nastave zagovaranje rušenja gotovo tisuću godina stare džamije Al-Aksa u Jeruzalemu, da bi na njenom mjestu izgradili judaistički »Sveti hram«.

– Danas se bije sudbonosna bitka, borba između židovske države ili izraelske države, najavio je Aryeh Deri, vođa Shasa, osuđeni kriminalac i po svemu sudeći novi ministar. Ove posljednje u nizu izvanrednih izbora u Izraelu uvelike je uvjetovalo posljednjih 18 mjeseci, prepunih kadrovskih prevrata tijekom kojih kratkoročni premijer Naftali Bennett nije oko nacionalnog interesa uspio na okupu držati svoje brojne koalicijske partnere. Bennett je ubrzo shvatio da biračko tijelo nema razumijevanja za čisto taktičke stranačke poteze, kao što je prihvaćanje nekolicine zastupnika iz arapskih stranaka u koaliciju, pa je raspustio Knesset te funkciju do izbora na kojima se nije ni kandidirao prepustio Yairu Lapidu.

Novi palestinski otpor

Spomenuta četiri arapska zastupnika postala su glavno pogonsko gorivo za denuncijaciju članova anti-Netanyahu koalicije, što je dodatno pokazalo uzaludnost njihovog participiranja u cijelom igrokazu, te pokazalo udjelu od oko pažljivo održavanih 20 posto docilnog arapskog stranovništva u Izraelu da izborima ne mogu pomaknuti diskriminatorni cionizam. Tih dva milijuna ljudi u zemlji od 9.5 milijuna moglo bi se naći u situaciji gubitka svojih trenutačnih prava koja bi ih po statusu približila Palestincima na Zapadnoj obali i u Gazi – njih tri, odnosno dva milijuna, koji nemaju gotovo nikakvu kontrolu nad svojom životnom i političkom sudbinom. Neizvjesnost čeka i Palestinsku upravu, korumpiranu vazalnu strukturu pod vodstvom Mahmuda Abasa iz skupine Fatah čija šačica ekonomskih, političkih i »sigurnosnih« članova elite od početka njenog nastajanja garantira da se politički otpor višedesetljetnoj okupaciji ne razbukti i prijeđe u ozbiljan oružani pokret. Ova kompromitirana organizacija, čija relevantnost za palestinsku borbu danas ne nadilazi ulogu kontrolora slabašnog financijskog toka, zaokupljena je unutarnjim koškanjima oko nasljednika Abasu, stoga se u Palestini, uz militantni pokret Hamas, rađaju novi oblici disidentstva.

Godinama je u Palestini, palestinskoj dijaspori i simpatizerskim krugovima diljem svijeta prevladavao miran otpor izraelskoj okupaciji, najozbiljnije zastupljen kampanjom »Boycott, Divestment and Sanctions« (BDS) koja ograničenim resursima još uvijek neuspješno pokušava izlobirati kakvu-takvu međunarodnu izolaciju Izraela. U samoj Palestini u proteklom je periodu posebno važan bio »Veliki marš za povratak«, miran prosvjed tisuća prosvjednika koji su pred okupacijskim zidom od Izraela tražili da im omogući povratak na zemlju s koje su njihovi preci protjerani. No snajperi, strojnice i ručne bombe Izraelskih »obrambenih« snaga zorno su dokazali kako patnje palestinskog naroda neće okončati apeli na moral, diplomacija i sjedenje za stolovima, jer Palestinci više nemaju ništa što bi na taj imaginarni stol mogli staviti. Stoga rastuća oružana borba na Zapadnoj obali Mrtvog mora, posebice u gradovima Nablusu i Jeninu svjedoči kako Palestinci više neće mirno gledati kako ih njihovi opresori životno ugrožavaju, ali ni skrštenih ruku čekati da Palestinska uprava prestane ubijati zagovornike predstavničkih izbora poput mirnog aktivista Nizara Banata prošle godine. Uprava nastala osnovom Sporazuma iz Osla iz 1993. u strahu za vlastitu poziciju konstantno odgađa izbore na ovom području, jer Fatah s pravom osujećuje prevlast mnogo popularnijeg Hamasa, no bez obzira na sastav njena predstavništva, ova izraelska marioneta ostat će dokaz neprovedivosti međunarodnog dokumenta koji je trebao dati temelj za osnivanje samostalne i suverene države Palestine.

Svi vole cionizam

Za detaljniju analizu toga kakav je smisao i koju je ulogu u globalnom sistemu kroz desetljeća postojanja igrao Izrael, trebali bismo ući u događajima i činjenicama prebogatu i prekrvavu povijest koja započinje kolonijalnom vlašću Britanaca nad teritorijem nekadašnje Palestine. Međutim, ono što je konstantno jest naseljeničko-kolonijalna forma ovog političkog entiteta u zapadnoj Aziji, koji zbog toga što nema ustav i još neke elemente konstitutivne za sve republike, samo iznimnom naklonošću možemo zvati državom. Što se tiče ekonomije, Izrael je u međuvremenu evoluirao u regionalni vojno-tehnološki hub koji proizvodi i distribuira sofisticirana oružja, raketne sustave i dronove, pri čemu posebnu tržišnu prednost ima njihova etiketa »testirano u bitci« – misli se na njihovu uspješnu upotrebu protiv kamenjem naoružanih palestinskih maloljetnika. Također, Izrael ima relativno razvijeni sektor telekomunikacijskih i obavještajnih tehnologija u kojem prednjači zloglasna špijunska služba Mossad, a dosljedna predanost izraelskog projekta međunarodnim ciljevima Sjedinjenih Američkih Država, njihovog glavnog financijera s javno obznanjenih 3.8 milijardi dolara »pomoći« godišnje, osigurava da Zapad zadrži jak politički utjecaj u naftom bogatoj regiji.

Naravno, gdje ima novca, ima i korupcije, pa su tako Netanyahuovi dilovi ispod stola pružili mali uvid u tamošnji kriminal bijelih ovratnika, onaj vezan za pranje novca i utaju imovine, u čemu se redovito okorištavaju ekstremnom ideologijom motivirani krupni kapitalisti, kao što je to bio pokojni milijarder Sheldon Adelson, ali i izraelski državljanin Roman Abramovič. Geopolitički gledano, Izrael je saveznik, ili bar tihi suradnik svim svjetskim, pa čak i regionalnim silama, osim naravno Iranu. Cionizam kao ideologija židovskog državotvornog projekta te neupitna podrška Izraelu ekonomskom, vojnom, tehnološkom, znanstvenom, logističkom, obavještajnom suradnjom i pomoći službena je vanjska politika SAD-a, UK-a, Njemačke i Francuske od koje niti jedna nova vlast u tim državama ne odstupa. Nadalje, prisan odnos, intenzivnu ekonomsku suradnju, pa i trgovinu oružjem Izrael ima uspostavljene s Kinom, potiha ekonomska razmjena odvija se sa Saudijskom Arabijom i ostalim arapskim monarhijama, a složena partnerska veza vlada i na relaciji s Rusijom. Suprotno ukrajinskim navaljivanjima, Izrael se dosad nije direktno uključio u ionako logistički kompleksno lifranje učinkovitijeg oružja preko Poljske u strahu da Rusija svakog časa može dozvoliti Damasku da Izraelu uzvrati raketama. Izraelski politički vrh neće dozvoliti da napuštanjem neutralnosti izazove nepotrebni kaos kod kuće te da se kao okupator Golanske visoravni, međunarodno priznatog sirijskog teritorija iz kojeg Tel Aviv krade pitku vodu, suoči s vojnim odgovorom na svoje redovito bombardiranje glavnog sirijskog grada.

No, zaključimo s izrazito zanimljivim odnosom s europskim zemljama. Zajednička osposobljavanja Europola i izraelske policije te nedavno dogovorena razmjena digitalnih biometrijskih podataka govore o tome kako Europskoj uniji pri održavanju strateške suradnje prepreku ne predstavljaju Izraelova kršenja međunarodnih prava i zakona, ilegalna naseljavanja, sistematsko etničko čišćenje nad palestinskom i arapskom populacijom te neprestano pomicanje granica prihvatljivosti nasilja. Brojne bijesne reakcije na društvenim mrežama izazvala je posebno degutantna komunikacija prvog diplomata EU-a Josepa Borrella, koji je nakon očito nedovoljno skandaloznog, milanovićevskog vrijeđanja pola svijeta kao »džungle koja nas Europljane ugrožava«, na Twitteru laprdao o »vibrantnoj izraelskoj demokraciji s velikom izlaznosti« i »zajedničkim vrijednostima« ova dva američka ispljuvka. Zato nikog ne treba iznenaditi da u nanovo ujedinjenoj i sve desnijoj Europi Viktor Orban, kao glasni antisemitist koji gotovo za sve nedaće Mađarske krivi Židova Georgea Soroša, prvi pohita čestitati »snažnom vođi« Netanyahuu na političkom povratku, a da za njim skaču Mussolinijeva groupie na mjestu talijanske premijerke Giorgia Meloni i ukrajinski komedijaš Volodimir Zelenski u nadi za borbenim izraelskim Hermes dronovima. Ne treba sumnjati da će Europska unija i u zahuktalim, »interesantnim« vremenima sekundirati SAD-u u odagnavanju strahova izraelskih političkih i vojnih elita za očuvanjem Zapadne protekture u poprilično kompleksnoj regiji svijeta, a palestinski narod opet biti stavljen na međunarodni ignore, sve dok neki mudriji, moralniji i milosrdniji vjetrovi ne zapušu hladnim hodnicima moći.