Prema podacima MUP-a tijekom prošle godine u Hrvatskoj je evidentirano 16 žrtava trgovanja ljudima a od 2002. do lani na popisu je bilo više od 400 osoba žrtava ovog zastrašujućeg kaznenog djela organiziranog kriminala. Žrtve “traffickinga” najčešće su mlade žene uvučene u prisilnu prostituciju, svakojake vrste prisilnog rada ili kriminala od krađa, džeparenja, a sve češće su žrtve i muškarci. Nažalost, domaćim i međunarodnim tijelima progona nisu nepoznati ni jezivi slučajevi poput trgovanja ljudskim organima. Ukupan broj žrtava iz godine u godinu raste što se dijelom može pripisati i uspješnijem razotkrivanju timova MUP-a i policija iz ostalih zemalja EU.

Trgovanje ljudima i njihovim životima danas predstavlja jedan od najbrže rastućih i najlukrativnijih oblika zločina u kojem takvi klanovi okrenu između 9 i 12 milijardi dolara godišnje. Ratovi i krize samo su dodatni mamac za kriminalne lance trgovaca ljudima i najpogodnija prilika za “cvjetanje” zločinačkog biznisa. Svijet se nakon višegodišnje migrantske krize započete 2015. u proteklih gotovo dva mjeseca suočava s još jednom velikom humanitarnom krizom – valom izbjeglica iz Ukrajine koji bježe na Zapad u strahu od ruskog agresora.
​Naša sugovornica Lovorka Marinović s dugogodišnjim iskustvom bavljenja problematikom trgovanja ljudima članica je nekoliko međunarodnih ekspertnih asocijacija i voditeljica programa Mreže za ravnopravnost spolova centralno-istočne Europe danas upozorava kako solidarnost i fokusiranje na što spremniji prihvat izbjeglica ne smije zasjeniti rizike i upozorenja koja već sad stižu iz Poljske i Mađarske – o organiziranim skupinama koje vrebaju mlade žrtve iz Ukrajine. Marinović je radila u Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM) još tijekom ratnih 90-tih među ostalim i u programu evakuacije ranjenika iz Bosne i Hercegovine.

Zle namjere

S obzirom na vaše dugogodišnje iskustvo proučavanja migracija i traffickinga kako tumačite veliku spremnost Europe u prihvatu ukrajinskih izbjeglica u odnosu na izostanak solidarnosti prema migrantima iz prethodnih godina kroz politički narativ o potrebi sigurnosti granica?
– Bili smo svjedoci političke nekorektnosti, da ne kažem, političke manipulacije oko migrantskog vala svih ovih godina a onda se dogodila Ukrajina i na granicama Poljske i Mađarske koje nisu htjele prihvatiti tzv. migrantske kvote u velikoj izbjegličkoj krizi 2015 godine. Vidimo odjednom granične policajce koji izbjeglice iz Ukrajine dočekuju s osmjehom, dijele im hranu i svu potrebnu pomoć. Svi pokazuju humanost, od lokalne zajednice do najviših državnih struktura, obični ljudi iz pograničnih zona i država Europe. Ljudi su se samostalno počeli organizirati kako bi pomagali izbjeglicama. U tome se zapravo krije opasnost jer su se među mnogim dobrim ljudima na granici pojavili i oni koji imaju zle namjere a htjeli su se uključiti u prijevoz i prihvat izbjeglica. Konkretno, u Poljskoj su se pojavile neke skupine osobe iz država Europske unije, pojedinci iz lanaca organiziranog kriminala. Ovdje doista govorimo o djelu organiziranog kriminaliteta u kojem svi članovi jako dobro zarađuju i ne namjeravaju propustiti ovu priliku za zaradu. U protekle dvije godine imali smo pandemiju koja je prikrila problem migracije. Migranti su odjednom postali nevidljivi, nepostojeći, a prljavi biznis traffickinga nesmetano je bujao. Ono nije stalo i neće stati, a s obzirom na financijske zarade s kojima raspolažu takvi kriminalni lanci, trgovci ljudima lako se mogu preorijentirati i prilagoditi novom kriznom žarištu. Osim toga, na ruku im ide to što države suočene s izvanrednom situacijom ulaska većeg broja izbjeglih te stečenom birokratskom strukturom ne mogu takvom brzinom uspostaviti dovoljno jake mehanizme prevencije i pomoći.
Poznat nam je profil žrtava, što znamo o trgovcima ljudima? Kakvim se krinkama koriste?
– Trgovanje ljudima iznimno je financijski unosan “posao”. U pitanju je veliki novac, lanac u kojem svi kriminalci mogu jako dobro zaraditi. Tko su trgovci ljudima? Ti ljudi koji vrbuju žrtve mogu biti žrtvini poznanici, prijatelji, rođaci, ljudi koji se predstavljaju kao uspješni poduzetnici iz inozemstva, ljudi koji ulijevaju povjerenje. “Posao” je to malog rizika a ogromne zarade često uključen u mrežu mafijaških grupa i organiziranog kriminala. Organizirani kriminal ne može nesmetano funkcionirati ako nema sprege s ljudima iz državnim institucijama, od graničara, carinika pa sve do političara. To je definicija organiziranog kriminala, ne treba to skrivati. Nažalost, u nekim ranijim slučajevima ustanovili smo da su u kriminalnom lancu bile i osobe koje su prethodno i same bile žrtve traffickinga a na kraju postale članovi takvih skupina vrbujući nove žrtve vrlo uvjerljivim metodama, predstavljajući se kao uspješne osobe. Što se tiče aktualnog rata u Ukrajini, od preko četiri milijuna ljudi koji su izbjegli iz te zemlje evidentirano je preko tri milijuna djece. Dakle, govorimo pretežito o populaciji žena s djecom koji zajedno čine 80 do 90 posto svih izbjeglih dok je najmanje osoba starije životne dobi. Trgovci ljudima čak su uspostavljali kontakt sa žrtvama dok su one još u Ukrajini, uglavnom preko e-mailova jer žrtve pokušavaju pravovremeno pronaći i dogovoriti prijevoz i smještaj u nekoj od zemalja u susjedstvu. Bile su uvjerene da znaju kamo i kod koga idu. Nažalost, iza toga se krila opasnost.

Procjenjuje se da oko 7 milijuna djece više nije u svojim domovima, bilo da su otišli izvan zemlje ili se raselili po Ukrajini. O tome su osobito glasno upozoravali u Europskom parlamentu zastupnici Progresivnog saveza socijalista i demokrata (S&D). Ljevica je tražila da se uspostave programi i unaprijedi Pakt o migracijama i azilu u smislu intregriranja izbjeglica u sustavu rada, zdravstva i obrazovanja, te da se ozbiljno razmotri Pakt o zaštiti djece. Prema dostupnim informacijama došlo je do otimanja djece u okupiranim područjima kao i za vrijeme evakuacija. Nažalost, imamo situaciju da je iz Mariupolja ruska vojska odvodila žene i djecu u Rusiju, njih preko 40 tisuća dosad. Slušamo ovih dana da je Rusija izradila nacrt zakona kojim se pojednostavnjuje i ubrzava postupak za posvajanje te djece, kako siročadi, tako i one koja imaju roditelje i ostalu rodbinu. Ne vodi se evidencija i teško je zamisliti što se iz toga može izroditi.

U ratu su među najvećim rizicima prisutna i silovanja žena gdje ženska tijela postaju bojno polje i brutalna taktika agresije. Upoznati smo sa prvim slučajevima brutalnog silovanja u predgrađima Kijeva i Mariupolja. Najdrastičniji je slučaj višednevnog silovanja u prisustvu šestogodišnjeg djeteta. Nesretna je žena od ozljeda preminula. Ruska vojska uništava evidenciju i o takvim ratnim zločinima a svjedoke prisilno raseljavaju u Rusiju kako ne bi svjedočili. Upitno je što će biti s njima.
Među ljudima iz Ukrajine ima veliki broj visokokvalificiranih stručnjaka i sada se na razini EU radi na priznavanju stečenih diploma. Ja sam 2007..i 2008, radila istraživanje o migranticama iz zemalja bivšeg SSSR-a. Čak 40 posto njih bilo je izloženo nekoj vrsti diskriminacije a velik broj njih bile su udane za hrvatske državljane koji su za vrijeme bivše Jugoslavije radili u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Mnoge od njih postale su žrtve nasilja unutar bračne zajednice. Nikad neću zaboraviti svjedočanstvo jedne žrtve koja mi je ispričala da je s partnerom iz Hrvatske živjela u Moskvi, imala društveni život i odlazila u kazalište a kad su došli u ove krajeve postala je žrtva nasilja u četiri zida i od muža i od svekrve. No, ako se vratimo problematici trgovanja ljudima u kontekstu migracija žrtve najčešće postanu laki plijen zbog ograničenog pristupa informacija o zemlji ulaska, ne znaju kome se obratiti, sustav ih dovoljno ne razumije, ali i sam sustav nema uhodane kanale za zakonite migracije. Kada bi se razvijale zakonite, planirane migracije smanjio bi se i broj migranata u nezakonitom statusu i rizik da postanu mete kriminalaca.

Zakonite migracije

Dakle, referirate se na kvote koje ste ranije spomenuli, plan koji nije uspio na razini Europe pa su migranti iz istočnih zemalja postali nepoželjni za EU?
– Da, kvotama i zakonitim migracijama umanjio bi se i donekle riješio problem. Ne smijemo zaboraviti da su i SAD i Australiju, Kanadu stvorili nekadašnji migranti. Postoje cijeli programi za legalnu radnu migraciju a da bi se to provelo u djelo države trebaju napraviti ispitivanja tržišta rada, utvrditi koje su potrebe za radnicima i profilima zanimanja, uspostaviti programm u zemljama iz kojim bi primali migrante. Rješenja postoje, samo ih treba proučiti, započeti i primijenjivati.
Kad govorimo o velikim iseljeničkim valovima, migrantskim krizama, htjela bi napomenuti da je Europska komisija još 2001. donijela Direktivu o privremenoj zaštiti za raseljene osobe, izbjeglice i migrante. Ona je trebala biti aktivirana upravo 2015. kada je došlo do vala migranata s Bliskog istoka. Tada je zastupnica iz Europskog parlamenta Elisabetta Gardini tražila od Komisije da se Direktiva počne primjenjivati. Međutim, svi su se na to oglušili. I evo, sad se ta Direktiva i pripadajuća Platforma solidarnosti počela primjenjivati što jasno vidimo u ponašanju EU pa i Hrvatske. Dakle, Direktiva je postojala ali ranije nije bila aktivirana. Dobro je da je došlo do njezine primjene jer se ona uspostavlja regulativni okvir i kako zagovara povjerenica Komisije Ylva Johansson “zalaže se za sigurnu i stabilnu budućnost izbjeglica”.

Zašto se Direktiva nije primijenila? Koji je bio stvarni motiv?
– Europa je tada htjela biti “tvrđava” a mi smo svi nijemo gledali žice na granicama, nasilno ponašanje prema migrantima, premlaćivanje migranata u pograničnom dijelu Hrvatske i BiH dok su nevladine udruge koje su se bavile pitanjima zaštite migranata i pravima na azil bile proglašavane neprijateljima. Svi koji su ukazivali na taj problem nisu bili dobrodošli sugovornici. Sustav prava podnošenja zahtjeva za azil jednostavno se urušio. Prevagnuo je strah od terorizma, islamizacije, narativ da dolaze ljudi iz zemalja koje nama nisu bliske, “drukčiji ljudi”, nepoznate kulture i jezika, a zaboravlja se da su i oni bježali od rata i da je među njima bilo i izuzetno obrazovanih ljudi. Kad uspoređujemo ovu aktualnu krizu s migrantskim valom ne smijemo zaboraviti jednu bitnu stvar – ista ta vojska koja sada harači po Ukrajini, rušila je Allepo u Siriji. Tu se manifestirao ignorantski stav prema ljudima koji su također bježali od rata, dvoličnost i manipulacija političara prema izbjegličkom pitanju.
Na početku razgovora rekli ste da ste se počeli baviti problematikom trgovanja ljudima krajem 1990-ih? Što je bio okidač?
– Jednostavno, znala sam da postoji taj problem i da je prisutan u Hrvatskoj a o tome se nije htjelo govoriti. Bilo je jako teško pokrenuti tu temu u javnosti u 1999. Godini. No, moram reći da je prva aktivnost koja je otvorila vrata ovoj problematici bilo je prvo istraživanje o trgovanju ljidima i seminar za novinare koji smo organizirali u Opatiji. Upravo su novinari otkrili prvu žrtvu trgovanja ljudima iz Hrvatske, 2001. Godine. Na tom seminaru je žrtva ispričala svoje potresno svjedočanstvo pred novinarima. Zavladao je neoubičajeno veliki interes medija za dotad prešućenu temu. Denis Latin je jednu svoju emisiju posvetio ovoj problematici. O problemu trgovanja ljudi počelo se pisati, pa i pažljivije nego na samom početku u odnosu na žrtvu. No, onda smo ovu problematiku trebali nekako probiti do državnih institucija a to nije bilo lako. Zahvaljujući razumijevanju tadašnje potpredsjednice vlade Željke Antunović krenulo se u izradu prvog Nacionalnog plana akcije, uspostavi nacionalnog tijela za suzbijanje trgovanja ljudima, edukacijama, prevenciji, javnim kampanjama. Svi su se uključili i zajednički radili godinama usavršavali sustav. Imamo sustav ali i dalje trebamo raditi, ne posustajati te kroz zajednički rad, uz pravila i odgovornost pokazati humanost i solidarnost prema ljudima u nevolji.