Umjetnost ima mnogo uloga, ali jedna je od najvažnijih da bude refleksija društva i promjena kojima svjedočimo, pokušaj razumijevanja naše pozicije unutar društvenoga pejzaža, u kojem se umjetnik, ali i društvo nalaze, riječi su istaknutog i nagrađivanog hrvatskog transdisciplinarnog umjetnika i istraživača bogate međunarodne karijere Hrvoja Hiršla, koji s pogledom u budućnost kritički promišlja o umjetnosti i njezinoj ulozi, kao i onim društvenim silnicama koje nedvojbeno mijenjaju njezino naličje.

Neke od tih opservacija povezanih s društvenim mijenama, govori Hiršl, ponekad je i neugodno čuti, ali »upravo je to njihova funkcija: propitivanje ustaljenih stavova i znanja te osvjetljavanje tekućih događaja«, jer »umjetnost se ne bavi ljepotom, iako može pružati estetski doživljaj, nego taj doživljaj obično polazi od intelektualnog – ljepotu ne doživljavamo samim organom vida ili sluha, nego umom«.

– Upravo zato važno je promatrati ulogu umjetnosti i u širem povijesnom okviru. Uloga umjetnosti to je bitnija unutar ubrzanih društveno-tehnoloških promjena pred kojima se nalazimo, u trenucima preokreta, trenucima penjanja na novu civilizacijsku stepenicu. Neke od nama bitnih prekretnica koje su stvorile društvo u kojem danas živimo te radikalno mijenjale smjer civilizacije – renesansa kao kulturni preporod i pojava humanizma; fragmentacija rada industrijske revolucije, Prvi i Drugi svjetski rat, kao i Hladni rat, koji su potaknuli upotrebu kibernetike te postavili temelje modernog računalstva i interneta, radikalno su mijenjali odnos društva prema znanju, slici te stvarnosti – ističe umjetnik.

RADIKALNE PROMJENE

A UI revolucija, ističe, »već sad ima naznake radikalne promjene paradigme prema autorstvu, slici i viđenju stvarnosti« te se pojavljuje kao »veliki novi skok«, kao »revolucija čije su posljedice nekoliko velikih promjena«.

– Promjene se prije svega odnose na normaliziranje krađe intelektualnog vlasništva, a kao direktni utjecaj toga upravo gledamo izumiranje određenih intelektualnih profesija, što ih zamjenjuju automatizirane usluge (UI tvrtke su pokrale sve podatke koji su im bili dostupni o tome kako se određeni posao obavlja, pa su ga na temelju tih informacija automatizirale i suštinski pretvorile sve ljudske radnje u statističke nakupine informacija), sve do dezinformacija i Psyops (psihološkog) ratovanja, kojime se ljudi, ne bi li ih se učinilo podložnijima utjecaju, doslovno psihološki destabiliziraju. Usto, UI sustavi troše ogromne količine energije, pojačavaju pristranosti društva, preplavljuju digitalni prostor bezvrijednim sadržajem te počivaju na globalnoj mreži potplaćenog rada, a unatoč svome destabilizacijskom utjecaju ti sustavi zapravo nisu ni blizu onima profitabilnim – ocjenjuje Hiršl.

Iza svega toga, napominje umjetnik, krije se i »dublja ideološka struktura«, pa je UI svojevrsni »čekić koji popravlja švicarski sat, no onaj koji trenutačno radi više štete nego koristi«.

– UI revolucija i transhumanistički pogledi na budućnost ljudske vrste, u kojemu je civilizacija samo odskočna daska u stvaranju UI-ja, odraz su fatalističkih ambicija nekolicine tehnofeudalista koji žele posjedovati duha u boci – entitet koji ispunjava sve njihove želje – jer znaju da su finitni, i da ih virtualne trilijarde na računima neće spasiti od osam milijardi stvarnih ljudi, koji će se u jednom trenutku neminovno okrenuti protiv njih, osim ako ih dotad, opet s postizanjem vlastitih ciljeva, oni ne uspiju izluditi dezinformacijama, naoružati lažnim idejama i zavaditi međusobno. Antivakseri, ravnozemljaši, ekstremi woke ljevice i desnice – sve su to događaji kojima sve više svjedočimo, permutacije političkih pozicija koje nadilaze logiku činjenica, ali savršeno funkcioniraju unutar konstruirane stvarnosti, u kojoj je poželjno da ništa nema smisla. Apsurd nije nuspojava, nego alat. Protiv apsurda se ne možete boriti logikom – tumači Hiršl.

TEATAR APSURDA

Glede naše iskustvene zbilje i elementarne logike pak govori kako je »upravo to i cilj, razoružati nas, ostaviti nas bespomoćnima u svijetu u kojem ništa nije stabilno, u kojem više ne postoji realnost za koju se možemo čvrsto primiti«, pa »realnost postaje uvećan teatar apsurda, na razini planeta«.

– Umjetna inteligencija se kao stroj za destabilizaciju percepcije savršeno uklapa u te ambicije. Ono što je još jučer bilo nemoguće, danas je trivijalno; stvaranje ultrauvjerljivih vizualnih podražaja i milijuna lažnih profila koji preplavljuju komunikacijske kanale, iskrivljuju stvarnost i sustavno oduzimaju društvu mogućnosti kritičkog mišljenja. Brzim odgovorima, virtualnim agentima i mikronavođenjima i dopaminskim podražajima, UI postaje jeftin i iznimno učinkovit alat manipulacije – optimiziran prema psihološkim profilima svakog pojedinca.

Zbog takva društvenoga stanja, napominje, »danas je važnije no ikad prije odvojiti vizualno, sliku, od onoga s čime se najčešće poistovjećuje – vizualnim umjetnostima«, a »to razgraničenje postaje jasnije ako se prisjetimo da je odnos umjetnosti i tehnologije dug koliko i civilizacija«.

– Slika je uvijek bila samo medij, način prenošenja informacije u vizualnoj umjetnosti, a danas, zasićena hiperprodukcijom bezvrijednih slika, s jedne strane gubi svoju kulturološku vrijednost, a s druge dobiva na snazi kao oružje manipulacije. Zato je potrebno napraviti jasnu razliku – slika nije umjetnost, umjetnost se mora odvojiti od slike kako bi ponovo zadobila svoju vrijednost i svoju funkciju. Umjetnost je od svojih prapovijesnih početaka bila blisko vezana uz tehnologiju, od pigmenata korištenih u špiljskim slikama, preko tempere i ulja, pa sve do današnjih imerzivnih okruženja, sve su to tehnologije koje služe kao medij prenošenja informacija. To što se umjetnici koriste suvremenim medijima i alatima nije ništa čudno, nego je ohrabrujuće. Samo je pitanje na koji se način koriste, jer korištenje gotovim funkcionalnostima, koje je netko drugi programirao, samo po sebi se ne može smatrati umjetnošću, bar ne onom dobrom – ističe Hiršl.

DRUŠTVENE MREŽE

U kontekstu upotrebe gotovih funkcionalnosti dodaje kako danas možemo »generirati milijune slika samo klikom gumba, bez ikakvog kontekstualiziranja ili komentara, čime ne stvaramo umjetnički rad, nego tek ispunjavamo funkciju u koju nas je sustav postavio«. Iako »tehnofeudalisti naivno vjeruju da se tako moćan alat (UI), u globalnom UI hladnom ratu, bez regulacija, gdje svaka sila pokušava prva stvoriti AGI, može kontrolirati i posjedovati«, tumači, »ono što oni zapravo grade jest samoreplicirajući, samorazvijajući aproprijacijski stroj koji proždire informacije i energiju kako bi mogao zaživjeti«.

– Kad poždere sve što mu je dostupno, nastavit će se širiti, metastazirati. A jedan od glavnih izvora njihove moći danas su društvene mreže. Zato društvene mreže zahtijevaju sve više našeg angažmana, ne zato da bi nam pružile vrijednost, nego da mi za njih neprestano generiramo sadržaj kojim se taj stroj hrani. On se ne može održavati sintetičkim informacijama, nego isključivo onima koje proizvode ljudi. Sintetički podaci, oni generirani drugim strojem, za njega su oblik informacijskog incesta, samoproždiranje koje vodi u halucinacije, nestabilnost i degeneraciju modela – kaže umjetnik.

Slična logika, govori Hiršl, »djeluje i u području kvantnih tehnologija, koje pod okriljem mistike i pseudoznanosti obećavaju ukidanje zakona fizike, a u spoju s UI-jem postaju navodni odgovor na sve ‘naše’ probleme, ali još više na probleme onih koji tako privlače novac investitora«.

– Iz vlastita iskustva u start-up okruženju, najprije kao dio jednog bio-tech startupa, a poslije i kao osnivač drugog, fokusiranog na B2C kvantne tehnologije, naučio sam da tehnologija sama po sebi nije zanimljiva zbog problema koje sada rješava, nego zbog potencijalnih obećanja koja bi mogla ostvariti u budućnosti, makar ona bila nerealna ili teško izvediva. Upravo to su temelji start-up kulture – neograničeni rast i ideja disrupcije. Disrupcija koja se nekoć njegovala samo u najradikalnijim avangardnim umjetničkim pokretima i značila je paranje kulturološkog tkanja kako bi se destabilizirala stvarnost i otvorio prostor za novi početak. Dakle, ono što je nekoć bio ideal radikalne umjetnosti, danas je samo poslovni model – objašnjava.

SLOBODNO KRETANJE

Nadovezujući se na već spomenuto, umjetnik ističe kako se svojim radovima – primjerice, »Je li ovo život?«, »Dimenzije linije«, »Politike brojeva« i »Otisci zvuka«, od kojih je posljednji bio izložen u Galeriji Turnac u Novom Vinodolskom ovog ljeta – koristi na više načina, od izravnih komentara na teme koje u određenom trenutku istražuje pa sve do svojevrsnih platformi koje mu otvaraju pristup područjima znanja i okruženjima koja bi mu inače bila nedostupna.

– Smatram da se umjetnik mora moći slobodno kretati između različitih disciplina, tehnologija i društvenih sfera, ako želi biti relevantan komentator, ali i aktivni sudionik u kulturnim i društvenim procesima. Naposljetku, umjetnost je i alat ulaska u sustave moći znanja, a ne samo njihova promatranja sa strane. Svojim projektima tako nastojim istražiti ono što smatram ključnim pitanjem današnjeg trenutka – kako stvarati smisao u vrijeme kada se smisao sustavno destabilizira. Ako tehnologije preoblikuju naše poimanje stvarnosti, zadatak umjetnosti nije da ih slijepo prihvati, nego da ih kritički razloži, izokrene i upotrijebi kao alat promišljanja. Umjetnost ne može zaustaviti tehnološke promjene, ali može stvoriti prostore u kojima ponovo uspostavljamo vlastitu percepciju, autonomiju i mogućnost razumijevanja. U tom prostoru, između vidljivog i nevidljivog, stvarnog i konstruiranog, umjetnost zadržava svoju najvažniju funkciju – da nas podsjeti da je realnost i dalje nešto što zajednički stvaramo, a ne samo nešto što nam se isporučuje – zaključuje Hiršl.

OTISCI ZVUKA

Umjetnikov projekt »Otisci zvuka«, koji istražuje mogućnosti upisa informacija i memorije na fizičkoj razini, ističe Hiršl, možda je najjasniji primjer, odnosno prikaz ideje slike kao nusprodukta, a ne kao krajnjeg cilja.

– Slike nisu cilj, nego dokument procesa: zapis informacija, pomicanja čestica i djelovanja energije. Time projekt radikalno razdvaja sliku od umjetničkog djela, jer je sam proces, a ne njegov vizualni rezultat, mjesto umjetničkog čina. Otisci zvuka tako direktno utjelovljuju ideju da je slika samo nusprodukt, dok je umjetnost prostor istraživanja, konteksta i odnosa koji taj proces omogućuje – tumači umjetnik.

POLITIKE BROJEVA

U projektu »Politike brojeva«, govori njegov autor, kvantne procese koristi kao alat za vizualizaciju nepredvidivosti te političke instrumentalizacije tehnologije i umjetnosti.

Radovi nastaju iz stvarnih kvantnih događaja, mjerenja kolapsa qubita u određeno stanje, koji proizvode kvantne slučajne brojeve. Njima generiram vizualne strukture nalik interferencijskim uzorcima i fragmentima valnih funkcija. Projekt se naslanja na povijesnu vezu između apstrakcije i politike, od uloge apstraktnog ekspresionizma u hladnoratovskim propagandnim strategijama do današnje geopolitike kvantnih tehnologija, gdje ovladavanje slučajnošću postaje novo sredstvo nadmoći, objašnjava Hiršl.

DIMENZIJE LINIJE

Instalacija »Dimenzije linije«, ističe autor, propituje »odnos između svjetlosnog snopa, akustičkih valova i skrivenih prostora«, u kojoj onaj ljudski glas koristi »kao sredstvo koje deformira svjetlost, otkrivajući procese i pomake u prostoru koji su nam inače nevidljivi«.

S druge strane, »granicu između živih i neživih sustava – pitanje što zapravo definira život kada ga promatramo kroz prizmu informacija, procesa i emergentnog ponašanja«, kaže Hiršl, propituje njegov rad »Je li ovo život?«.

Riječ je o projektu koji ne bi bio moguć bez suradnje inženjera mehanike, elektronike, lokalizacijskih i kontrolnih sustava te stručnjaka za keramiku. Kroz taj rad nastojim pokazati da pojam »života« nije stabilna biološka kategorija, nego kulturni konstrukt koji odražava način na koji antropomorfiziramo i interpretiramo vlastito okruženje, zaključuje umjetnik.