Desetak dana nakon što je Račan podnio ostavku i preporučio članstvu da se osloni na nove snage, Zoran Milanović je prvi istaknuo kandidaturu te je u drugom krugu pobijedio Željku Antunović
ZAGREB Politička karijera Zorana Milanovića započela je kada je u prosincu 1999. godine prešao s jedne strane Zrinjevca na drugu, iz Ministarstva vanjskih poslova u zagrebački SDP. Samo koji mjesec prije vratio se u Zagreb iz Bruxellesa gdje je tri godine proveo kao savjetnik u Hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u.
1999. ušao u SDP
2004. postao član Izvršnog odbora za međunarodne odnose i suradnju s drugim strankama
2004. izabran je u Glavni odbor SDP-a
2006. postao i prestao biti glasnogovornik SDP-a
2007. izabran je za predsjednika SDP-a
2008. na izbornoj konvenciji politički je preživio i ostao na čelu stranke
2009. dao podršku Ivi Josipoviću, unatoč skepticima u stranci
2009. u Kastvu u restoranu »Kukuriku« sa čelnicima oporbe utemeljuje ideju o zajedničkom izlasku na izbore
2011. potpisuju koalicijski ugovor
Na izborima 3. siječnja 2000. oporba je do nogu potukla HDZ, premijer je postao Ivica Račan. Milanović je postao nacionalni koordinator za NATO. Tijekom 2003. imenovan je za pomoćnika ministra zaduženog za političku multilateralu. Na toj je funkciji dočekao izborni poraz u studenom 2003. godine. Navodno Sanader nije imao ništa protiv toga da ostane u MVP-u, ali je Milanović to otklonio. Neki kažu da je tada čak razmišljao i o odlasku iz politike i prelasku u odvjetništvo. Međutim, rasplet u poraženom SDP-u otvorio mu je novu priliku.
Glasnogovornik stranke
Naime, Ivica Račan, odlučio je ostati na čelu SDP-a, a jedan od manevara kojim je učvrstio položaj bio je ukidanje predsjedništva i uvođenje Izvršnog odbora. U to je tijelo uveo mlade ljude i tako marginalizirao prema njemu kritične članove. U siječnju 2004. Milanović je postao član Izvršnog odbora za međunarodne odnose i suradnju s drugim strankama. U proljeće 2004. izabran je u Glavni odbor. Račan je Milanovića 2006. postavio za glasnogovornika stranke i koordinatora za petu izbornu jedinicu. Međutim, krajem 2006. prestao je biti glasnogovornik. O razlozima se puno špekuliralo, jedni su govorili da je smijenjen, a drugi da je ionako bilo predviđeno da tu funkciju obavlja samo privremeno.
Sve se mijenja kada u siječnju 2007. Račan objavljuje da ima rak. U prvim mjesecima bolesti vjerovalo se se može izvući, ali već u ožujku postaje jasno da gubi bitku. U stranci ga je zamjenjivala Željka Antunović. U SDP-u su bili podijeljeni treba li birati novog predsjednika ili pustiti Antunović da vodi stranku do izbora. Međutim, prevladala je prva solucija. Na Glavnom odboru 21. travnja, desetak dana nakon što je Račan podnio ostavku i preporučio članstvu da se osloni na »nove snage«, Milanović je uz veliki pljesak prvi istaknuo kandidaturu. Uz ostalo troje kandidata sudjelovao je na tribinama predstavljajući se članstvu i odgovarajući na pitanja.
Pogrešna kampanja
Jedna od stvari oko kojih su se kandidati morali opredijeliti bilo je prihvaćaju li Ljubu Jurčića kao premijerskog kandidata SDP-a. Jedina koja je ovdje imala zadršku bila je Antunović i moguće da je to zapečatilo njene šanse da preuzme SDP jer se dio utjecajnih članova SDP-a vodio pomalo bizarnom i teško provedivom idejom da se razdvoje funkcije šefa stranke i premijera. Na desetoj izbornoj konvenciji SDP-a u lipnju 2007. Milanović je u drugom krugu pobijedio je Željku Antunović s preko 150 glasova razlike. Preostala dva kandidata bila su Milan Bandić i Tonino Picula.
U studenom 2007. godine Milanović je doživio i preživio dosad najjači udarac u političkoj karijeri. Izgubio je po mnogima već dobivene parlamentarne izbore. Kao razlog poraza neki navode pogrešnu kampanju u kojoj je naglasak bio na napadu na Hrvate iz BiH, te najavama da treba promijeniti ugovor sa Svetom stolicom. Budući da pobjeda HDZ-a ipak nije bila toliko izražena uslijedio je ipak pokušaj komunikacije s HSS-om i zastupnicima manjina. Međutim, ništa nije moglo promijeniti njihovu odluku da idu s HDZ-om pa je pokušaj propao. Ali u tom je procesu Milanović odradio jednu drugu za njega važnu stvar. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana iz igre je faktički izbacio Ljubu Jurčića. Naime, na početku njih su dvojica zajedno nastupala, ali je vrlo brzo Milanović naglasio da pregovore s drugim strankama može voditi jedino i isključivo predsjednik stranke. Milanović je politički preživio, te ostao je na čelu stranke nakon što je na izbornoj konvenciji 2008. pobijedio Davorka Vidovića i Dragana Kovačevića.
Podrška Josipoviću
Početkom 2010. Milanović je doživio izborni trijumf. Puno je njih naime sumnjalo da je dobro napravio kada je krajem 2009. dao podršku Ivi Josipoviću, dotada široj javnosti malo poznatom povučenom sveučilišnom profesoru, kao kandidatu SDP-a za predsjednika Republike. Međutim, Josipović je bez problema pobijedio, a Milanović pokazao svima da zna jako dobro politički procijeniti. Predsjednički izbori doveli su do konačnog razlaza sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem koji se također želio kandidirati.
Nešto prije toga u srpnju 2009. u Kastvu u restoranu »Kukuriku«, Milanović se sastao sa čelnicima oporbe i tu nastaje ideja o zajedničkom izlasku na izbore. Na istom mjestu nalaze se u studenom 2010. i formaliziraju prijašnje dogovore i stvaraju »Savez za promjene«. Na Markovu trgu u Zagrebu 15. srpnja 2011. godine, na dvogodišnjicu prvog okupljanja potpisan je koalicijski ugovor »Sporazum o zajedničkom izlasku na izbore za Hrvatski sabor«.
