Za stanje svijesti u hrvatskom narodu krivim hrvatsku pseudoljevicu na vlasti, predsjednika, premijera i vladu, koji neprincipijelnošću, nesposobnošću i klijentelizmom desnici otvaraju prostor, govori Zoran Ivančić Scout
Svaka osoba ima pravo na život i dostojanstvo. Svi su ljudi braća i sestre. Ne vjerujte nijednoj ideologiji koja tvrdi suprotno«. Te jednostavne rečenice ovih je dana na lupiga.com napisao Zoran Ivančić, Zagrepčanin »s Volovčice«, »najmlađi šeztedesetosmaš«, kako samog sebe zove, dugogodišnji izviđač, skaut – otud mu i nadimak, Scout. Napisao je još i ovo: »Fašizam treba sprečavati na svakom koraku, odlučno i pravovremeno«.
Riskirao život
Ivančić nije bio sam. Pored njega je stajala Sabina Šabić, članica Sarajevskog ratnog teatra. Oboje su istakli transparente s natpisom »116«, brojem ubijenih civila u Ahmićima. No kada su shvatili da te transparente nitko neće vidjeti, jer su se zagubili među golemim natpisima podrške Kordiću, pa kada je osuđenik još stao govoriti o vjeri i Kristu, Ivančić više nije mogao šutjeti. Riskirao je život da posvjedoči jednostavnu istinu: kako se zločin mora osuditi, i da se ne smije poricati. »Zločin u Ahmićima je ratni zločin, zločin Darija Kordića i neposrednih počinitelja. Ja u njemu ne vidim ništa hrvatsko. Žrtve u Ahmićima nisu bošnjačke ili muslimanske. To su ljudske žrtve, ubijena djeca, žene i starci. Etnički ili vjerski identitet počinitelja ne može ih učiniti »mojim«, niti etnički ili vjerski identitet žrtvu može definirati kao »njihovu«. Ako niste izgubili ljudskost, sve ćete žrtve prihvatiti kao »svoje«, i sve počinitelje kao »njihove«. Uvijek sam tako osjećao, ali prvi put sam to jasno artikulirao kada me netko, nakon Breivikovog pokolja u Norveškoj, pitao ima li naših među žrtvama. Odgovorio sam: »Ima naših. Sve su žrtve naše.«
Povijesna gesta
Kada je gomila napala Ivančića, onih nekoliko policajaca i policajki učinili su sve što su mogli da ih zaštite. Prve su informacije govorile da je prijavljen za kršenje javnog reda i mira. »Za policijsko postupanje u tom trenutku, kao i za kasnije procesiranje slučaja, imam samo riječi hvale. Postoji neki optužni prijedlog u formularu koji su mi dali, ali mislim da je to formalnost i da gonjenja neće biti. Bude li ga ipak, javili su mi se već i organizacije i odvjetnici koji su me spremni besplatno braniti«. Neće trebati: u srijedu, 11. lipnja, Ivančić je dobio službenu policijsku obavijest da je oslobođen svih sumnji.
Kakvo je hrvatsko društvo? Postoji li u nas svijest o građanskoj dužnosti da se brane vrijednosti? Na ta pitanja Ivančić je odgovorio svojom povijesnom gestom. Objašnjava ovako: »Mi smo prosječno tranzicijsko i post-konfliktno društvo, u kojemu su građani uhvaćeni u posvemašnju pauperizaciju, pa polako shvaćaju da ih je država ostavila na cjedilu, uz službeno tumačenje da su sami krivi za svoje probleme. Jer, eto, nisu dovoljno dobri, školovani, poduzetni, mladi, lijepi i marljivi, zato ih tržište neće i zato sebi i svojim obiteljima ne mogu osigurati normalan život. U takvu neoliberalnu pripovijest očajnom je narodu lako ubaciti izmišljene probleme o nečijoj seksualnoj orijentaciji, ili o korištenju drukčijeg pisma, ili o navodnim opasnostima zdravstvenog odgoja mladih. Tako se birači lako homogeniziraju. Ali ipak, za stanje svijesti u hrvatskom narodu više krivim hrvatsku pseudoljevicu na vlasti, predsjednika, premijera i vladu koji neprincipijelnošću, nesposobnošću i klijentelizmom desnici otvaraju prostor koji ona sama sebi nikada ne bi uspjela stvoriti.«
Humanizam i odlučnost
Tko su mu uzori? Može li se građanska hrabrost insprirati? »Sophie i Hans Scholl su usred Trećeg Rajha imali hrabrosti pobuniti se protiv zločina u svom narodu, i za to su platili glavom. Austrijanka Diana Budisavljević spasila je tolike živote u NDH. Srđan Aleksić ubijen je jer je pokušao zaštititi sugrađanina u Trebinju. Sjećanje na te ljude, inspiriranje njihovim gestama nije patetično, radi se o poštovanju istih načela humanizma i o odlučnosti da se izrazi manjinski stav. Ali ipak – moja mala subverzija ne može se svrstati u tu ligu«, govori najmlađi šezdesetosmaš. »Moji osobni uzori su Alisa koja se sukobila s vehabijama u Sarajevu kada su napadali posjetioce izložbe portreta queer osoba na Akademiji likovnih umjetnosti; Lamija koja se suprotstavila osoblju svog fakulteta i zdravstvenom osoblju koje je neutemeljeno diskriminiralo davaoce krvi; Maša koja je na splitskoj rivi ustala protiv svojih sugrađana i vlasti dok su otkrivali spomenik Franji Tuđmanu; Nana koja je bez straha na socijalnim protestima u Sarajevu prkosno sjela pred kordon policije. Svako od njih ohrabrio je nekoga drugog, pa se čini da sam uspio i ja: na dan kada razgovaramo, organizira se komemoracija žrtvama Ahmića ispred zagrebačke prvostolnice«. I da, to je to: poziv na ljudskost nikada ne prestaje. Zoran Ivančić Scout jedan je od onih koji taj poziv ispunjavaju bez obzira na posljedice. O takvim ljudima, premda u drugome kontekstu, prije nekoliko dana – 6. lipnja, o 70. obljetnici savezničke invazije na okupiranu Europu – na normandijskoj plaži Omaha govorio je američki predsjednik Barack Obama, nasljednik velikoga antifašističkog pobjednika Franklina Delanoa Roosevelta: »Kada vas obuzme cinizam, zastanite i sjetite se ovih ljudi. Kada izgubite nadu, zastanite i sjetite se ovih ljudi. Kad posumnjate da su hrabrost i dobrota mogući, zastanite i sjetite se ovih ljudi«.