Riskirao život da se suprotstavi veličanju Darija Kordića

Zoran Ivančić Scout: Sve žrtve ”naše”, svi počinitelji ”njihovi”

Boris Pavelić

Za stanje svijesti u hrvatskom narodu krivim hrvatsku pseudoljevicu na vlasti, predsjednika, premijera i vladu, koji neprincipijelnošću, nesposobnošću i klijentelizmom desnici otvaraju prostor, govori Zoran Ivančić Scout



Svaka osoba ima pravo na život i dostojanstvo. Svi su ljudi braća i sestre. Ne vjerujte nijednoj ideologiji koja tvrdi suprotno«. Te jednostavne rečenice ovih je dana na lupiga.com napisao Zoran Ivančić, Zagrepčanin »s Volovčice«, »najmlađi šeztedesetosmaš«, kako samog sebe zove, dugogodišnji izviđač, skaut – otud mu i nadimak, Scout. Napisao je još i ovo: »Fašizam treba sprečavati na svakom koraku, odlučno i pravovremeno«.


   Nisu to tek puke fraze. Tek je osam dana prošlo od povratka Darija Kordića iz zatvora u Hrvatsku, a Ivančić je već postao jedno od velikih imena u građanskome otporu poricanju zločina. Ne treba opširno prepričavati što se tog petka dogodilo u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci Pleso, jer već se dobro zna: iz središta gomile koja je klicala Kordiću, u trenutku kada je ovaj počeo govoriti o crkvi i Kristu, Ivančić je zavikao: »Sotono! Ubojico!«. Napali su ga i stali mlatiti, pa je neizvjesno što bi mu se još dogodilo da ga četiri policajca i jedna policajka nisu spasili od razjarene rulje. »Kada smo došli, trudili smo se smješkati, da ne postanemo sumnjivi prije vremena. Stajali smo oko četiri do pet metara od Kordića, među njegovim najvećim fanovima. Tip do mene vikao je »Za dom!«, a rulja odgovarala: »Spremni!« Kad smo podigli transparetne i kad sam zavikao, u nekoliko su ih sekundi poderali i nasrnuli na mene«, prepričava Ivančić za naš list trenutke prije napada. Nastavlja: »Nepoznat netko je zaštitio Sabinu, a mene su jedna policajka i neki čovjek krenuli vući prema izlazu. Nastavio sam primati udarce. Najjači, u desno uho, dobio sam na samom izlazu iz aerodromske zgrade, jer je dvadesetak junoša krenulo trčati za mnom i za policijom.«      

Riskirao život


   Ivančić nije bio sam. Pored njega je stajala Sabina Šabić, članica Sarajevskog ratnog teatra. Oboje su istakli transparente s natpisom »116«, brojem ubijenih civila u Ahmićima. No kada su shvatili da te transparente nitko neće vidjeti, jer su se zagubili među golemim natpisima podrške Kordiću, pa kada je osuđenik još stao govoriti o vjeri i Kristu, Ivančić više nije mogao šutjeti. Riskirao je život da posvjedoči jednostavnu istinu: kako se zločin mora osuditi, i da se ne smije poricati. »Zločin u Ahmićima je ratni zločin, zločin Darija Kordića i neposrednih počinitelja. Ja u njemu ne vidim ništa hrvatsko. Žrtve u Ahmićima nisu bošnjačke ili muslimanske. To su ljudske žrtve, ubijena djeca, žene i starci. Etnički ili vjerski identitet počinitelja ne može ih učiniti »mojim«, niti etnički ili vjerski identitet žrtvu može definirati kao »njihovu«. Ako niste izgubili ljudskost, sve ćete žrtve prihvatiti kao »svoje«, i sve počinitelje kao »njihove«. Uvijek sam tako osjećao, ali prvi put sam to jasno artikulirao kada me netko, nakon Breivikovog pokolja u Norveškoj, pitao ima li naših među žrtvama. Odgovorio sam: »Ima naših. Sve su žrtve naše.«


   Zoran Ivančić radi u Sarajevu, ali rođeni je Zagrepčanin. »Studirao sam kazališnu režiju, prije toga sam se bavio kazalištem u nekim kazališnim grupama. U formativnim godinama bio sam prilično izložen Brechtu i odjecima 1968. u glazbi, filmu i književnosti. Moglo bi se reći da sam najmlađi šezdesetosmaš«, govori. Godinama je radio u Studentskom centru, u Teatru ITD, s Ladislavom Galetom u Multimedijalnom centru. »Bio sam dobar i s Tomom Gotovcem i s Boškom Petrovićem. Nekako su me kao klinca prihvatili kao sebi ravnoga, pa posjedujem transgeneracijsko bogatstvo u poznanstvima i prijateljstvima«, ponosi se Scout. A naročito je neobičan način kojim je tog petka popodne dospio na Pleso, način koji je na neki perverzan način – perverzan kako to samo slučajnost može ugoditi – spojio ime velike jazz pijanistice Carle Bley s imenom notornoga hercegbosanskog gospodara rata Darija Kordića. »Sabina i ja smo krenuli na koncert Carla Bley Trija u sklopu VIP Zagreb Jazz Festivala, proteklog četvrtka u Zagrebu«, pripovijeda Scout. »Carla je bila prijateljica Boška Petrovića. Kružila je legenda da je na jednom tulumu sedamdesetih u Kulušiću mogla popiti više od njega, što nije bilo lako, u Boškovu tadašnjem naponu snage. Kako bilo, dan ranije čuli smo da se za petak na Plesu organiziraju protuprosvjedi protiv podrške Dariju Kordiću. Odlučili smo im se pridružiti, ali – nitko drugi nije došao. Zvali smo to jutro neke ljude, neki na putu, neki na bolovanju, ali svi su mislili da će netko ipak netko doći. Na kraju je ispalo smo taj »netko« bili samo Sabina i ja. Kupili smo dva hamera i jedan marker i na brzinu našarali veliki broj »116« na oba. To je broj žrtava masakra u Ahmićima. Na Haškom je sudu, da podsjetim, dokazano da to nije bila vojna operacija, nego »dobro organizirana kampanja ubijanja civila«.      

Povijesna gesta


   Kada je gomila napala Ivančića, onih nekoliko policajaca i policajki učinili su sve što su mogli da ih zaštite. Prve su informacije govorile da je prijavljen za kršenje javnog reda i mira. »Za policijsko postupanje u tom trenutku, kao i za kasnije procesiranje slučaja, imam samo riječi hvale. Postoji neki optužni prijedlog u formularu koji su mi dali, ali mislim da je to formalnost i da gonjenja neće biti. Bude li ga ipak, javili su mi se već i organizacije i odvjetnici koji su me spremni besplatno braniti«. Neće trebati: u srijedu, 11. lipnja, Ivančić je dobio službenu policijsku obavijest da je oslobođen svih sumnji.




   Kakvo je hrvatsko društvo? Postoji li u nas svijest o građanskoj dužnosti da se brane vrijednosti? Na ta pitanja Ivančić je odgovorio svojom povijesnom gestom. Objašnjava ovako: »Mi smo prosječno tranzicijsko i post-konfliktno društvo, u kojemu su građani uhvaćeni u posvemašnju pauperizaciju, pa polako shvaćaju da ih je država ostavila na cjedilu, uz službeno tumačenje da su sami krivi za svoje probleme. Jer, eto, nisu dovoljno dobri, školovani, poduzetni, mladi, lijepi i marljivi, zato ih tržište neće i zato sebi i svojim obiteljima ne mogu osigurati normalan život. U takvu neoliberalnu pripovijest očajnom je narodu lako ubaciti izmišljene probleme o nečijoj seksualnoj orijentaciji, ili o korištenju drukčijeg pisma, ili o navodnim opasnostima zdravstvenog odgoja mladih. Tako se birači lako homogeniziraju. Ali ipak, za stanje svijesti u hrvatskom narodu više krivim hrvatsku pseudoljevicu na vlasti, predsjednika, premijera i vladu koji neprincipijelnošću, nesposobnošću i klijentelizmom desnici otvaraju prostor koji ona sama sebi nikada ne bi uspjela stvoriti.«


   U Bosni i Hercegovini, gdje Ivančić radi, njegova je gesta snažno odjeknula, i zasigurno je točan njegov osjećaj koji je iznio u Večernjem listu, da je »pokazao kako hrvatski narod nije fašistički po svojoj prirodi iako mu se ta karakterizacija nameće i iznutra i izvana.« U BiH, reakcije običnih ljudi su intenzivne, dio medija je zabilježio događaj. Ali, »velike televizije i javni servisi izvijestili su o dočeku Kordića bez ove pojedinosti«, primjećuje Scout, i dodaje: »Ipak su oni u vlasti političkih oligarhija koje ovdje sustavno i u dogovoru kontroliraju javno mnijenje. Dario Kordić je u BiH još uvijek na vlasti, a Herceg-Bosna je živa živcata. Ima svoju elektroprivredu, šume, telekom, vojsku i policiju. Njeno demontiranje je bilo samo formalne naravi. Primjerice, reviziju invaliditeta i boračkih primanja u općinama Herceg Bosne nije moguće provesti.« Usprkos tome, Ivančić je uvjeren da je istina najvažnija. »Nema kolektivne krivnje. Ljudi imaju ime i prezime, događaji mjesto i vrijeme. Svatko treba odgovarati za svoja djela. Sve je egzaktno, i samo političkim manipulatorima može biti u interesu da istinu zamagle, na štetu cijelog naroda, a za vlastiti probitak. Slobodan sam ustvrditi da postotak Hrvata koji podržavaju ekstremne ideologije ne prelazi europski prosjek«, izjavio je Ivančić u Večernjem listu.      

Humanizam i odlučnost


   Tko su mu uzori? Može li se građanska hrabrost insprirati? »Sophie i Hans Scholl su usred Trećeg Rajha imali hrabrosti pobuniti se protiv zločina u svom narodu, i za to su platili glavom. Austrijanka Diana Budisavljević spasila je tolike živote u NDH. Srđan Aleksić ubijen je jer je pokušao zaštititi sugrađanina u Trebinju. Sjećanje na te ljude, inspiriranje njihovim gestama nije patetično, radi se o poštovanju istih načela humanizma i o odlučnosti da se izrazi manjinski stav. Ali ipak – moja mala subverzija ne može se svrstati u tu ligu«, govori najmlađi šezdesetosmaš. »Moji osobni uzori su Alisa koja se sukobila s vehabijama u Sarajevu kada su napadali posjetioce izložbe portreta queer osoba na Akademiji likovnih umjetnosti; Lamija koja se suprotstavila osoblju svog fakulteta i zdravstvenom osoblju koje je neutemeljeno diskriminiralo davaoce krvi; Maša koja je na splitskoj rivi ustala protiv svojih sugrađana i vlasti dok su otkrivali spomenik Franji Tuđmanu; Nana koja je bez straha na socijalnim protestima u Sarajevu prkosno sjela pred kordon policije. Svako od njih ohrabrio je nekoga drugog, pa se čini da sam uspio i ja: na dan kada razgovaramo, organizira se komemoracija žrtvama Ahmića ispred zagrebačke prvostolnice«. I da, to je to: poziv na ljudskost nikada ne prestaje. Zoran Ivančić Scout jedan je od onih koji taj poziv ispunjavaju bez obzira na posljedice. O takvim ljudima, premda u drugome kontekstu, prije nekoliko dana – 6. lipnja, o 70. obljetnici savezničke invazije na okupiranu Europu – na normandijskoj plaži Omaha govorio je američki predsjednik Barack Obama, nasljednik velikoga antifašističkog pobjednika Franklina Delanoa Roosevelta: »Kada vas obuzme cinizam, zastanite i sjetite se ovih ljudi. Kada izgubite nadu, zastanite i sjetite se ovih ljudi. Kad posumnjate da su hrabrost i dobrota mogući, zastanite i sjetite se ovih ljudi«.