Radnica u jednom malom ugostiteljskom objektu prijavljena je na minimalnu plaću. No, uz zagarantirani minimalac od 3.120 kuna bruto ili na račun 2.496 kuna, odnosno 2.900,30 bruto ili 2.324,24 kune neto – koliko iznosi najniža osnovica u ugostiteljstvu – radnica će od poslodavca na ruke dobiti još nešto novca i tako, ako ima sreće, »podebljati« svoja mjesečna primanja. No, u tom ugostiteljskom objektu, a on nije iznimka, poslodavac je propisao cijeli niz radničkih grijeha koji se financijski kažnjavaju.

Prema podacima Sindikata turizma i usluga Hrvatske (STUH) prikupljenim od radnika koji rade u obrtima, koji najčešće niti ne poštuju kolektivni ugovor za djelatnost koji je proširen na sve poslodavce, dvadesetak je razloga zbog kojih neki poslodavci radnicima umanjuju plaće.

Primjerice, ako poslodavac ocijeni da odnos radnika prema gostu nije dobar, da terasa nije posložena »po špagi« ili čak jedna stolica za stolom nije u ravnini s drugom, tu će mu grešku ili više njih odbiti od plaće. Bez dijela primanja ostat će i ako je njegov smiješak po ocjeni poslodavca neodgovarajući, ako šank nije popunjem, u skladištu je nered… Ti se grijesi odbijaju od dijela plaće koju poslodavac daje »na crno«, pa radnik u konačnici primi samo minimalnu plaću.

No, radnici u dijelu ugostiteljstva nerijetko su prijavljeni i ispod propisane minimalne plaće. Naime, kolektivnim ugovorom u ugostiteljstvu propisane su tri osnovice, ovisno o složenosti poslova. Ona najniža, niža je od zakonom propisane minimalne plaće u zemlji. Međutim, prema podacima sindikata, dio poslodavaca uopće ne poštuje kolektivni ugovor pa radnike prijavljuje ili na najnižu, a u nekim slučajevima i na osnovicu nižu od 2.900,30 kuna. To se uglavnom događa u obrtima u kojima onda radnik u startu legalno ima primanje niže od zagaranitane minimalne plaće. Nelegalno, u onom dijelu što će mu isplatiti na crno može zaraditi dvije do 2,5 tisuća kuna, ali za taj novac mora iskazati »500 posto lojalnosti«.

Konkurentnost na tržištu

Zakonski propisana minimalna plaća u Hrvatskoj u ovoj godini iznosi 3.120 kuna bruto, a kako je ona u potpunosti neopreziva pa se iz nje plaća samo doprinos za mirovinsko osiguranje, radnik na ruke prima 2.496 kuna. No, i primjer iz ugostiteljstva pokazuje koliko je slabašan sustav zagarantirane minimalne plaće s kojom se, unatoč zakonskom rješenju, poslodavci mogu »igrati«. Jedna od tih igrica u kojima se radnika zakida za zaradu jest i praksa dijela poslodavaca da sve one dodatke koje radnicima prema zakonu trebaju isplatiti (primjerice rad noću, prekovremeni rad, rad praznicima, blagdanima) utrpaju u bruto iznos minimalne plaće, umjesto da to bude dodatak koji bi radničko primanje malo podebljao.

Minimalna plaća, kao i broj radnika u zemlji koji za punu mjesečnu satnicu primaju to minimalno primanje, oduvijek je bila jedna od vrućih tema u odnosima vlada sa socijalnim partnerima. Socijalni partneri – poslodavci i sindikati – u toj su priči redovito na suprotstavljenim stranama. Generalno, poslodavci zastupaju mišljenje da minimalna plaća treba slijediti gospodarska kretanja te da ne smije narušavati njihovu konkuretnost na tržištu. Sindikati se s takvim stavom ne mogu složiti, smatrajući prije svega da se konkuretnost ne može graditi isključivo na radničkim leđima te da minimalna plaća radniku treba omogućiti koliko-toliko dostojanstven život. Sindikatima u prilog idu i istraživanja cijelog niza međunarodnih organizacija koje su proteklih godina pokazale da minimalna plaća štiti radnika od pada u siromaštvo, ali i da se  konkuretnost ne treba graditi na niskim nadnicama.

Istekao kolektivni ugovor

No, u Hrvatskoj se predizborno aktualizira tema tih niskih nadnica tim više jer iz HDZ-a najavljuju kako će se čvršće osloniti na program koji im je izradio bavarski IFO Institut i prema kojem bi minimalna plaća u Hrvatskoj trebala biti smanjena te bi trebalo omogućiti da se ugovaraju različiti iznosi minimalne plaće prema djelatnostima. Od 2013. godine kada je Hrvatska napokon dobila zakon o minimalnoj plaći, njen se iznos propisuje Uredbom Vlade na temelju niza statističkih parametara i nakon konzultacija sa socijalnim partnerima.

Pritom je zakonski otvorena mogućnost da se kolektivnim ugovorom dogovori niža minimalna plaća, ali maksimalno do pet posto od Uredbom propisanog iznosa. Unatoč stalnim ponavljanjima od strane poslodavaca da minimalna plaća uništava posebno radno-intenzivne industrije, te da će općenito njen rast zatvoriti na desetke tisuća radnih mjesta, niti su ta radna mjesta zatvarana, niti se mogućnost ugovaranja sniženog minimalca nešto koristila. On je bio ugovoren samo za drvni sektor, no taj je kolektivni ugovor istekao.

– Minimalna plaća može biti neko mjerilo konkuretnosti, ali ne može se ignorirati činjenica da mladi odlaze iz Hrvatske zbog visine plaća. Odlaze liječnici, ali ne može se zadržati ni tokare, zavarivače… I minimalna plaća je jedan od faktora koji odlučuju hoće li radnici ostati ili otići – veli Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). Dodaje kako ljudi idu tamo gdje su plaćeni pa iako će i izvan Hrvatske raditi slabije plaćene poslove, znat će za što rade.

Dugogodišnja ideja

– Ako tako nije, pa kakav je to onda rad u punom radnom vremenu za koji radnik prima plaću s kojom ne može ni kraj mjeseca dočekati – veli Sever, ističući pritom da niti prosječna plaća u zemlji nije dovoljna za podmirenje osnovnih potreba.

Jedan od problema Hrvatske je, smatra Sever, što se ne rade ciljane gospodarske politike u određenim industrijama. Podsjeća da su sindikati godinama s raznim vladama razgovarali i upozoravali da država mora naći modele potpora za industrije kojima su i minimalne plaće veliko opterećenje. I druge zemlje EU-a, podsjeća Sever, podupiru određene industrijske grane, tako je moguće naći model koji bi osigurao da radnicima u tim idustrijama porastu primanja, odnosno da poraste generalno iznos minimalne plaće, pri čemu bi država radno-intenzivnim industrijama osigurala određene olakšice kako im rast plaća ne bi bio udar na poslovanje. To je dugogodišnja ideja o kojoj govore mnogi sindikati, ideja koju bi mogli podržati i poslodavci.

– Mi razumijemo sindikate kada kažu da radnici odlaze jer su plaće male. Razumijemo njihova razmišljanja i stav, ali ako imate antipoduzetničku klimu kakva vlada u Hrvatskoj, pitanje je kako možete opstati – veli Bernard Jakelić, zamjenik generalnog direktora HUP-a. Naglašava pritom kako država mora postati jeftinija, kako je potrebno smanjiti parafiskalne namete da bi bruto plaće rasle. Poslovanje poslodavaca je preopterećeno i to je teško izdržati, veli Jakelić, ističući kako je preskupa i pretroma država ključ tog problema.

Ključ problema

Prema sidnikalnom razmišljanju, i poslodavci su ključ problema. Tako se Sever pita zbog čega, primjerice, u tekstilnoj ili drvoprerađivačkoj industriji nije došlo do preustroja. Tekstil uglavnom živi od doradnih poslova, sklapanja već pripremljenih dijelova odjeće, takozvanih »lohn« poslova. Drvoprerađivačka industrija mahom se temelji na izvozu građe, a onda se gotovi proizvodi uvoze. To treba mijenjati, kako bi te industrije stvarale gotove proizvode koji će naći put na tržište, umjesto da svoju konkuretnost grade na plaći radnika. Minimalnoj plaći radnika.

– Konkuretnost se ne gradi na plaći. Građanima je jedno prosječno odijelo proizvedeno u Hrvatskoj preskupo, a cijena tog odijela dvostruko premašuje minimalnu plaću radnika koji je na njemu radio – slikovito ocjenjuje Sever.

Sindikati i poslodavci u rujnu bi trebali obaviti konzultacije s Ministarstvom rada o visini minimalne plaće za iduću godinu. No, s obzirom na predstojeće izbore, i to je jedna od tema na kojoj će se raditi s odmakom. I opet bi se moglo dogoditi da se visina minimalne plaće odredi u zadnji tren, na isteku godine, odnosno u vrijeme kada je svatko ozbiljan u poslovnom svijetu već napravio poslovne planove za iduću godinu.