Cetingrad
Portal pod nazivom »Zatiranje istorije i sjećanja – MKSJ i istraga, rekonstrukcija i procesuiranje zločina protiv kulturnog nasljeđa« pokrenula je agencija Sense Tribunal. Sense je jedina novinska kuća koja detaljno prati sva suđenja na Haškome sudu
U 7,45 – 8,30 Kovačević traži od 3/5 pmtbr podršku nas ne obaveštavaju već komandant 3/5 pmtbr, shodno ranijim odlukama, otvara vatru i to: po VP MB na Lazaretu x 42 mine 120 mm; po VP MB kod H Neptun x 21 mina 120 mm; po VP MB mtr Nuncijata x 44 mine 120 mm; po VP Nuncijata-Sustjepan 12 mina BST; 10 mina RRB 90 mm i 2 mine RRB 61 mm… – detalj je to Ratnog dnevnika 9. Vojno pomorskog sektora JNA od »6. novembra do 16. decembra 1991.«, zapisan fatalnoga 6. prosinca 1991., na dan kada je Dubrovnik doživio najveća topnička razaranja, a u Gradu ubijeno 19 civila te ranjeno oko šezdeset ljudi.
Nausprot tome, drugi dokument govori ovako: »Nijedna procjena značaja arhitektonske baštine Dubrovnika ne bi bila cjelovita kada bi se zasnivala samo na listi pojedinačnih zdanja. Možda je čak važniji dojam koji proizvodi koncentracija tih građevina na tako malom prostoru i način na koji su poredane.
Posjetitelji koji su vidjeli grad prije 1991. godine su, bez izuzetka, bili opčinjeni krovovima od starih terakota crijepova, izuzetnih po suptilnoj raznolikosti oblika, uglova i boja. Iako je bilo moguće da se nakon vojne akcije 1991. godine građevine u velikoj meri rekonstruiraju, štetu koju su pretrpjeli dubrovački krovovi, koji su najviše bili izloženi granatiranju, definitivno je nemoguće popraviti. Razaranjem Dubrovnika, svijet je izgubio dragocjenost koja se nikada neće moći nadomjestiti.«
Mali je to navod stručne studije o kulturološkoj važnosti Dubrovnika, koju je za potrebe suđenja Haškoga suda za zločin nad Dubrovnikom načinio John Allcock, svojedobni član Britanskog nacionalnog komiteta Medunarodnog udruženja za jugoistočno-europske studije. Oba navoda, pak, minijaturni su primjeri dokumentarističke minucioznosti interaktivnog internetskog pregleda uništavanja kulturnoga i povijesnog nasljeđa u ratovima devedesetih, koji je ovih dana, pod naslovom »Zatiranje istorije i sjećanja – MKSJ i istraga, rekonstrukcija i procesuiranje zločina protiv kulturnog nasljeđa«, pokrenula agencija Sense Tribunal.
Korak dalje
Kako se šturo navodi na www.sense-agency.com, riječ je o »specijalizovanoj agenciji koja dnevnoj i nedeljnoj štampi, RTV stanicama, javnosti i zainteresovanim institucijama u zemljama jugoistočne Evrope obezbeđuje redovne, celovite, objektivne i pouzdane informacije o svim relevantnim zbivanjima u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Međunarodnom sudu pravde (MSP) i stalnom Međunarodnom krivičnom sudu (MKS).« Uistinu: Sense je jedina novinska kuća koja detaljno, od samoga početka rada Haškog suda, kroz svako ročište, prati sva suđenja na Haškome sudu, pa je s godinama prerasla u najiscrpniji i najpouzdaniji novinski izvor o njegovu radu.
No prije dvije godine, kada se broj prvostupanjskih suđenja u sudnicama dramatično smanjio na dva, premda ključna slučaja u raspravnoj fazi – onaj Mladićev i Karadžićev – Sense je učinila korak dalje, te pokrenula projekt takozvanih »interaktivnih narativa«, kojima na iscrpan, premda razumljiv način prezentira kako je Haški sud presudio za najteže zločine ili istražio i sudio najkontroverznije događaje u ratovima devedesetih.
U rujnu 2014., u bivšoj Tvornici akumulatora u Potočarima kod Srebrenice, Sense je otvorila Dokumentacijski centar Srebrenica, koji na petnaestak video ekrana i opsežnu arhivu pohranjenu u 12 kompjutora izlaže materijale sa svih devet haških suđenja dvadesetorici optuženih za srebrenički genocid. Prema riječima direktora Sensea Mirka Klarina, ta interaktivna izložba obuhvaća građu koja bi stala u četiri milijuna konvencionalnih knjiga. Od ove godine, taj je materijal dostupan i na internetskoj adresi http://srebrenica.sense-agency.com/, kroz internetsku izložbu »Srebrenica: genocid u osam činova«.
Godinu nakon što je u Potočarima otvoren Dokumentacijski centar Srebrenica, uoči dvadesete obljetnice Oluje, Sense je pokrenuo internetsku interaktivnu izložbu »Oluja u Haagu« – http://snv.hr/oluja-u-haagu/ – koja, na temelju autentičnih dokumenata izvedenih na haškome suđenju generalima Gotovini, Markaču i Čermaku, suprotstavlja argumente tužiteljstva i obrane o ključnim, nikad do kraja razriješenim kontroverzama Oluje, pomažući gledatelju da zaključuje sam.
Nekažnjena razaranja
»Zatiranje istorije i sjećanja – MKSJ i istraga, rekonstrukcija i procesuiranje zločina protiv kulturnog nasljeđa« treći je, upravo pokrenut interaktivni narativ agencije Sense. »Namerno uništavanje kulturnih i verskih objekata ogromnih razmera u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu tokom postjugoslovenskih ratova od 1991. do 1995. predstavlja najgori primer razaranja kulturne baštine u Evropi od Drugog svetskog rata. Uništavanje koje je sprovođeno uglavnom tokom nasilnih kampanja etničkog čišćenja civila u nastojanju da se stvore etnički homogene teritorije, jedna je od glavnih odrednica tih sukoba«, piše u uvodu internetske izložbe Helen Walasek, autorica knjige »Bosna i razaranje kulturnog nasleđa«.
»Svet«, nastavlja Walasek, »je osudio uništavanje kulturnog nasleđa, posebno u urbanim područjima, ali je do najgore devastacije došlo u velikim delovima ruralnih područja koja su etnički očišćena. Gotovo nikad to nije bila kolateralna šteta, nuspojava vojnog delovanja. Napadi na kulturne i verske objekte su u većini slučajeva izvedeni s predumišljajem, sistematski i daleko od linije fronta. Pratila su ih zverstva nad ciljanim grupama stanovništva«, piše autorica.
Kako će izgledati slika o ratovima na području bivše Jugoslavije kada se jednoga dana, pomno i u dobroj vjeri, pročitaju cjeloviti dokumenti koje je prikupio Haški sud, opravdano je pitanje nakon što se već i površno pregledaju materijali predočeni u Senseovu narativu. Ovako je, primjerice, o dubrovačkim događajima na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haškim sudom svjedočio posljednji premijer Jugoslavije Ante Marković: u razgovoru s Miloševićem, prema vlastitu svjedočenju u sudnici, čiji je snimak uvršten u poglavlje o Dubrovniku, Marković je srpskoga moćnika pitao »kako uopće može dopustiti da se Dubrovnik granatira«, na što mu je ovaj odgovorio kako to naprosto nije točno. »Ja sam tada zamolio da idemo do Tuđmana, želeći da Tuđman potvrdi Miloševiću da je istina to što mu ja govorim, da se bombardira Dubrovnik. Ja sam to ponovio, on je odgovorio na isti način – nema veze, to ne može biti da se bombardira Dubrovnik, jer da je to slučaj, on bi to znao. A Tuđman je na to odgovorio mirno – »Pa eto vidiš što Milošević kaže.« Znači, nije ništa rekao u korist intervencije protiv bombardiranja Dubrovnika«. Marković pred sudom zaključuje kako se »vrlo logično nametao zaključak« kako »Tuđmanu baš i nije bilo u interesu da se ne bombardiraju Dubrovnik i Vukovar, odnosno odgovaralo mu je to u smislu dobivanja argumenata za svoju emancipaciju, odnosno odvajanje i priznavanje Hrvatske«. O takvim je nagađanjima iz više uglova raspravljao i dokumentarni film »Deset godina poslije« HTV-ova dubrovačkog dopisnika Gordana Benića, snimljen 2000. Sumnje u Tuđmanovu nevoljkost da brani Dubrovnik te da učini »odgovarajuće teritorijalne ustupke prema Srbiji ili Republici Srpskoj na ovom dubrovačkom području« u filmu je iznio tadašnji ministar trgovine, Dubrovčanin Petar Kriste, a o svojim je dvojbama javno govorio i ratni zapovjednik obrane Dubrovnika general Nojko Marinović. Također, francuski ministar Bernard Kouchner u filmu je ustvrdio kako se Tuđman doimao »kao da je prihvatio pad Dubrovnika« te da ga »sudbina grada nije više interesirala«. No Nikola Obuljen, ratni zamjenik predsjednika Skupštine općine Dubrovnik, u filmu odbacuje takva nagađanja. »Za mene je to smiješno. Da se tako dogovaralo, ne bi tisuće ljudi poginule. Za mene je to potpuno neutemeljeno, i iznad svega me žalosti da postoje ljudi koji takve teze zagovaraju, i to na našoj, hrvatskoj strani«, kazao je Obuljen u Benićevu filmu. Kako bilo, kontroverza postoji – a povjesničari profesionalci, ako takvih ima, ovaj put ne moraju desetljećima čekati otvaranje arhiva, nego samo pročitati dokumente dostupne na Haškom sudu. Agencija Sense u tome je od velike pomoći.
Iscrpnost, temeljitost i preglednost važne su odlike svakoga od tri dosadašnja internetska narativa agencije Sense. Ovaj posljednji predstavlja šest velikih cjelina: razaranje Dubrovnika, sarajevske vijećnice i Starog mosta u Mostaru kao pojedinačne slučajeve, BiH i Kosovo kao posebne cjeline, te cijeli niz nekažnjenih razaranja kulturnih spomenika u posljednjemu, šestom poglavlju, nazvanom »neprocesuirano«. Svaka od cjelina predstavljena je kratkim općim uvodom, video filmom te izborom desetak raznovrsnih dokumenata izvedenih pred Haškim sudom, uključujući i presude, gdje ih je bilo.
Razaranje Dubrovnika, primjerice, predstavljeno je dokumentom o dubrovačkim spomenicima, dnevnikom promatračke misije EZ-a od 6. prosinca 1991., izveštajem zapovjedništva obrane grada od 5. i 6. prosinca, izvješćem UNESCO-a o ratnoj šteti, pismom tadašnjeg ministra Davorina Rudolfa generalu JNA Pavlu Strugaru, fotografijama Dubrovnika snimljenim poslije razaranja, pedesetominutnim HTV-ovim dokumentarcem »10 godina poslije«, ratnim dnevnikom i stručnim izvješćem koje citiramo na početku ovog teksta, presudama generalima JNA Pavlu Strugaru i viceadmiralu Miodragu Jokiću…
Razaranje mostarskoga Starog mosta opisano je kroz zapovijed generala Milivoja Petkovića o napadu na Mostar 8. studenog 1993.; izvještajem španjolskog bataljuna UNPROFOR-a od 9. studenog 1993.; reakcijama na rušenje mosta; transkriptima iz ureda predsjednika Tuđmana, nalogom HVO-a za istragom rušenja mosta, pedesetominutnim dokumentarcem »Nezavršeni posao« znamenitoga BBC-jeva ratnog reportera Jeremyja Bowena, presudama Pretresnog vijeća Haškog suda te izdvojenim mišljenjem suca Jeana Claudea Antonettija…
Nepregledan je to materijal, a opet predstavljen tako da ga bez teškoća može pregledavati i početnik u čitanju internetskih sadržaja. Nakon što je Sense pokrenuo i ovaj treći internetski pogled u bezdan zločina koje je obradio Haški sud, pouzdano se može tvrditi da agencija opravdava vlastito ime: ona ulijeva »sense« – engleska riječ za »smisao« – nepreglednome i nepretraživom oceanu dokumenata kojima je Haški sud jednom za svagda dokumentirao sakrilegij, mržnju i užas koji su devedesetih godina prošlog stoljeća zapljusnuli Balkan, da iz njega – kako sada stvari stoje – nikada više ne ispare.
