Morate imati ambiciju, morate u onom što ste odabrali kao svoj životni poziv imati cilj. Kad sam upisivao pravni fakultet, znao sam da želim biti sudac. Ne odvjetnik, ne pravnik u nekom poduzeću.

Kad sam postao sucem Vrhovnog suda, moja je mladenačka ambicija bila ispunjena – dosegnuo sam svoj profesionalni cilj. Zanimljivo, a to su vam valjda oni životni dodaci, ono nešto što ne možete predvidjeti i na što ne možete utjecati – ostvarenje mog životnog cilja omogućio je Franjo Tuđman, prvi hrvatski demokratski izabrani predsjednik, iako se s njim, posebno zbog njegovog odnosa prema Istri i njezinom ustrajnom poštovanju različitosti i antifašizma, nisam nikad baš slagao.

Dakako da je Tuđman posjedovao niz kvaliteta, kao što je proveo i dobre procese, ali da smo se razumjeli, da je on prihvaćao moje viđenje hrvatstva, a moja je obitelj apsolutno hrvatska te se itekako borila protiv fašističkog odnarođivanja Istre, to nismo nikako.

Druga knjiga

S Rudolfom Frančulom, jednim od najkarizmatičnijih i najuglednijih Istrijana, razgovarali smo u njegovom domu u Pješčanoj uvali. Idilični je to dio juga Istre, mjesto gdje se spajaju grad Pula i općina Medulin. Intelektualac, osoba fantastično civiliziranih manira i razmišljanja, bio nam je željenim sugovornikom dulje vrijeme. Konkretno, otkako je lani u lipnju objavio svoju drugu, nakon »Istranina u vrtlogu pravosuđa i politike«, knjigu »Moje polemike«.

Ukoričena je to niska danas skoro izumrle novinsko-publicističke vrste što polemika sasvim sigurno jest, ujedno i podsjećanje na karakter današnjeg ekstremno brzog, nažalost i prečesto toliko površnog novinarstva, što zapravo njegova uloga u društvu jest.

Polemike, posebno onakve kako ih doživljava Frančula, su zapravo prava škola demokracije, fino uglađivanje procesa u kojem moramo učiti o različitostima i na civilizirani ih način doživljavati i prihvaćati. Ali, ljudi poput Rudolfa Frančule je u našem društvu malo, premalo, što je i jedan od razloga zbog čega po tom pitanju stojimo u mjestu. Kad je pak riječ o njegovoj izvornoj struci, a Frančula je sasvim sigurno jedna od najznačajnijih hrvatskih pravosudnih veličina svih vremena, stanje je još i gore.

– Prošao sam sve sudske stepenice. Od onih ulaznih, pripravničkih, neposredno nakon završetka zagrebačkog Pravnog fakulteta, preko položaja suca i predsjednika Općinskog suda u Puli, da bi kasnije uslijedio prelazak na Okružni, danas bi to bio Županijski sud.

Naposljetku, 1986. godine postajem i javni tužitelj Hrvatske. Moja je posebnost, ona koju je omogućio ili dozvolio Tuđman, ta da sam najznačajniju sudačku funkciju obnašao unutar socijalističkog uređenja, ali i kao sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske u periodu pd 1990. do 1995. godine.

Da, bio je to iskaz povjerenja jer bila su to uistinu teška vremena za obnašanje takvih funkcija, ali bilo je to i priznanje mom radu, mojoj životnoj maksimi da biti sucem, predsjednikom suda, znači i besprijekorno profesionalno i ljudsko ponašanje te dakako poštenje.

Nažalost, iako je 1990. dobro krenulo s povjerenjem u stručnu i ljudsku kvalitetu sudaca najvišeg pravosudnog organa Hrvatske, proces se 1995. godine velikom i grozomornom čistkom pravosuđa potpuno okrenuo, tako da je i dan danas stanje u trećem najznačajnijem stupu svake demokratski razvijene zemlje problematično.

Ja sam pak, nakon 32 godine provedene na mjestu suca, od toga 22 na pozicijama predsjednika sudova te potom javnog tužitelja i suca Vrhovnog suda, morao u – odvjetnike. Iako mi to nije bio cilj, na kraju sam dvadeset godina radio i na takvim poslovima, pojašnjava nam Frančula.

Ružna trakavica

A njegove riječi o posljedicama koje je 1995. godine prouzročila HDZ-ova »podobnička čistka« hrvatskog sudstva na najplastičniji način potvrđuje ružna i vulgarna, trakavica nedostojna jedne od najznačajnijih profesija naprednih društva i država. Riječ je dakako o procesu, u srijedu izglasavanjem u Saboru i okončanom, koji je pratio imenovanje Ivana Turudića glavnim državnim odvjetnikom.

– O samom Turudiću pisao sam u niz navrata. Moje je mišljenje o njemu poznato i ni na koji način se ne uklapa u moje viđenje tako značajne funkcije i posla koji obnaša. Ne postoji mogućnost za »privatne izlete« ako se nalazite na mjestu predsjednika suda, pa tako ni glavnog državnog odvjetnika.

Ponašanje takve osobe mora biti besprijekorno i u svakom slučaju odmaknuto od medija. Biti čelnom osobom DORH-a nije estradna funkcija koja podrazumijeva stalno pojavljivanje pred kamerama i davanje izjava, još manje vrludanje u nekim tamnim stranama hrvatskog društva.

Ali dakle, kakvo god imao mišljenje o Turudiću, još me više plaši i razočarava odnos pravosudnih institucija i strukovnih udruženja prema tom procesu – pa riječ je o funkciji koja mora jamčiti funkcioniranje pravne države! A struka šuti.

Iako, dakako, držim da politika i političari moraju imati isti moralni kodeks kao i ključni ljudi pravosuđa, ona ipak ima drukčije metode rada. Upravo stoga, da politika ne bi radila što ju je volja, moraju biti snažne i glasne strukovne asocijacije. A one to nisu, one šute, pa politika čini baš – što ju je volja, rezolutan je i po tom pitanju Frančula.

Mi se pak u našem višesatnom razgovoru vraćamo na teren Istre. Iako vrlo jasno daje do znanja da se politikom ne želi baviti, niti da ga na toj razini naprosto ne zanima, Frančula je i naglašeno politična osoba.

– Ne, nisam se i neću aktivno baviti politikom, ali jednako tako ne krijem da sam veliki simpatizer IDS-a. Od njegovih početaka, tako da i u ovoj fazi kad su »ritnuli kantu i prolili mlijeko« imam o njima svoje mišljenje.

Kakva god danas bila politička situacija u Istri, ona bez IDS-a ne može. Stoga sam uvjeren u njegovu konsolidaciju i nastavak uloge najznačajnije političke organizacije u Istri. Da, na moju žalost, nema više ljudi koji su stvarali IDS, koji su hrabro i ponosno formirali program i na jednak ga takav način proveli.

Istra ne samo da je zahvaljujući IDS-u postala u svakom smislu najnaprednijom hrvatskom regijom, IDS je na jako dobar način utjecao i na demokratizaciju Hrvatske. Mnogo toga što je Zagrebu i Tuđmanu bilo užasno za čuti devedesetih godina, danas je u dobroj mjeri hrvatski standard.

Povijesna uloga IDS-a je silno značajna, zato sam tim žalosniji onim što su učinili u zadnjoj fazi svog djelovanja, posebno kad govorimo o rasprodaji najvrednijeg blaga svake zajednice – zemlje. Jako me žalosti što je IDS u jednom trenutku, kako su se ljudi crnohumorno šalili, postao »agencija za prodaju nekretnina«, ali ipak vjerujem u njegov oporavak, u dolazak neke nove, mlade i poletne generacije.

Ne, aktualna to nije, koliko god poštovao Pausa, jer niz njezinih ključnih ljudi, prvenstveno mislim na gradonačelnike Poreča, Rovinja i Labina, se u prevelikoj mjeri drže isključivo komforne zone svojih dvorišta, svojih gradova, razmišljanje je Frančule.

Manjkava scena

Ono što također karakterizira današnju Istru, izostanak je skoro svakog političkog žara, strasti koja je na jedan sjajan način karakterizirala nekadašnju mladost IDS-a. Iako su dakako brojni temeljni stupovi IDS-a bili starije dobi, ne treba zaboraviti da su najveći zamah čitavoj istarskoj političkoj sceni dali ljudi koji su tada imali između trideset i četrdeset godina. Danas? Ne treba generalizirati, ali takvih zapravo nema, ni na vidiku. Politika se u Istri od strasti svela na puku formu, na odrađivanje.

– Iako sam duboko razočaran pretvorbenim uništenjem istarske industrije koja je tako ponosno i snažno rasla sredinom druge polovice prošlog stoljeća, u dobroj se mjeri moram složiti da Istra danas živi vjerojatno svoj najbogatiji dio povijesti.

Standard je visok, na individualnom i društvenom planu, no mora se ipak mnogo toga mijenjati. Živi se danas od monokulture, od turizma i s njim povezanim djelatnostima kao što su to vinogradarstvo, vinarstvo i maslinarstvo.

Ali koliko je to opasno, pokazale su nam skoro katastrofalne posljedice pandemije COVID-19. Ljudi moji, pa Uljanik je prije više od stoljeća i pol otvorio austrijski car Franjo Josip! Oduvijek je to brodogradilište gradilo kompleksne, pa i najveće brodove.

U vrijeme moje mladosti zapošljavao je oko deset tisuća ljudi. Koja je to živost bila kad su uljanikovci dolazili ili odlazili s posla! Danas se, jer ga nitko neće, rasprodaje u dijelovima. Tužno je to i opasno jer sustavi poput Uljanika potiču i na obrazovanje, na stvaranje tehničke inteligencije, razvijaju određenu zajednicu u svakom smislu.

Živjeti od pretvaranja poljoprivrednih u građevinske terene i njihove rasprodaje ni u kom smislu nije jamstvo razvoja. Sasvim suprotno, blagostanje je to kratkog daha. Slažem se da je IDS vratio dignitet selu i poljoprivredi, nas je primjerice u obitelji bilo desetero djece, a samo je jedan od nas, brat Nadalin-Božo ostao u rodnom Sutivancu, danas je situacija srećom drukčija. Ali ni u kom se slučaju nije smjelo uništiti industriju jer upravo ona jamči stabilan razvoj. Gimnaziju sam pohađao u Pazinu.

Bio je on tada više nalik selu nego gradu. Kasnije, s nastankom niza velikih tvrtki, kojih danas uglavnom nema, Pazin se razvio u istinski snažni grad. To su teme na kojima se mora zasnivati i politika, to su teme koje u naše živote mora donijeti neka nova generacija političara i poduzetnika. Plaši me ipak to da ih – nema na vidiku, sugestivan je Frančula.

Jednako tako, poprilično je manjkava i istarska intelektualna scena. Uza sve pozitivne promjene u prva dva desetljeća demokracije, taj je dio društva ostao na neki način manjkav. Nema naprosto one jezgre koja je primjerice okupljena oko Zvane Črnje činila velike stvari po pitanju emancipacije istarske kulturne i umjetničke scene.

– Možda ste u pravu, ali mislim da ipak nije tako loša situacija. Ističem primjerice vašeg kolegu novinara Milana Rakovca koji je u svakom slučaju baš to – intelektualac par excellence. Ali znate, iseljavanje je učinilo svoje.

Hrvatska je u tridesetak godina ostala bez milijun stanovnika. Koliko god Istra uspješnije odolijevala demografskom propadanju, i iz nje su, posebno zbog spomenute privatizacije i uništenja industrije, iselili mnogi mladi ljudi.

Sjećam se, i jedna je naša sestra svojedobno otišla u Njemačku, »na godinu dana«, da si popravi financijsku sliku. Nikad se nije vratila. Tako je bilo i s onima koji su Istru napustili devedesetih. Neki od njih su eventualno napravili kuće za iznajmljivanje u Istri, ali vratili se nisu, ni oni ni potomci.

Teško je u takvim okolnostima očekivati neku moćnu kulturnu i umjetničku scenu, bogatu i slojevitu intelektualnu zajednicu, završio je naš razgovor Rudolf Frančula. Vrhunski intelektualac, osoba koja daje nadu da i naše društvo, bude li pratilo njegov rad i modus razmišljanja, može učiniti željene civilizacijske pomake.

Frančula je naprosto svjetionik koji u ovoj našoj maglovitoj svakodnevici pokazuje put. Na nama je samo slijediti to svjetlo. Nažalost, što se pokazalo prigodom izbora čelne osobe DORH-a, kao da su nam od Frančuline gordosti draži tapkanje u magli i mraku.

I upravo stoga, Rudolfu Frančuli i ovim razgovorom čestitamo 86. rođendan koji će za tri dana proslaviti. Želimo mu dobro zdravlje i dug život, mnogo polemičnih tekstova i nastavak borbe za civiliziranije, poštenije, kulturnije društvo i život svih nas.