Nadamo se da je dojam točan: pripreme za službenu obljetnicu Oluje protječu bez trijumfalizma, ostrašćenosti i političke netrpeljivosti. Izgredi se u Kninu ne očekuju. Uime branitelja neće govoriti nikakav stožeraš, nego čovjek nespreman na konflikt. Nevladine organizacije ove će godine odati počast i srpskim žrtvama, utirući put i ostalima. S druge strane, u Čavoglave će navodno doći Dario Kordić. 

  Hoće li građani prepoznati taj bal povijesnih vampira? Hoće li većina prepoznati suštinsku potrebu za mirom i razumijevanjem nasuprot potpirivanju netrpeljivosti, toliko opasne u ovim lošim vremenima ekonomskog neuspjeha i jalovih političara? Kome Kordić može imponirati, osim zlonamjernima?

Tko može klicati čovjeku osuđenom za ubojstvo 116 nevinih ljudi, za granatiranje vlastitih susjeda? Ako je, dakle, naš dojam točan, pa službeno obilježavanje Oluje napokon uistinu kreće prema dostojanstvenome i cjelovitom priznavanju pobjede, s jedne, i žrtava, s druge strane; te ako se Thompsonova filoustaška proslava u Čavoglavama iz godine u godinu očito namjerno radikalizira – možemo li se nadati da bi ova godina mogla označiti prekretnicu u kojoj bi ekstremizam bio konačno raskrinkan i odbačen kao hrvatskome društvu neprihvatljiv, a suosjećanje, solidarnost i prihvaćanje činjenica postale istinski prihvaćene vrijednosti?

Možemo li se nadati da bismo sljedeću, dvadesetu obljetnicu kraja rata, mogli dočekati sretni što imamo mir, oplemenjeni smjernim sjećanjem na sve žrtve, i sa sviješću da rat nema smisla sam po sebi, nego samo ako može jamčiti pravedan mir i pristojan život za sve? 

 Nepolitičko značenje

  Za sada, postoji nada kako je ove godine samo Thompsonu do niskih politiziranja. U Kninu će govoriti predsjednik države, Sabora i vlade. Uime branitelja, govorit će umirovljeni brigadir Ivan Vukić, dragovoljac, dopredsjednik HVIDR-e i ratni zapovjednik 142. brigade HV.

Ivan Vukić nije ni u jednoj stranci, a u političko-pravosudno-poslijeratnim obračunima posljednjih godina nije sudjelovao. Javnosti je nepoznat. Prošle godine, u Kninu je govorio ratni zapovjednik 4. gardijske brigade Damir Krstičević, znameniti ratni zapovjednik, ali i jedan od dvanaestorice generala koje je predsjednik Republike Stjepan Mesić 2000. naglo umirovio, jer su se otvorenim pismom priključili političkome pokretu za svrgavanje tadašnje vlasti.

Činjenica da je lani u Kninu govorio Krstičević sama je po sebi imala političko značenje, ma kako ga tko tumačio. S Ivanom Vukićem nije tako: on je jedan od mnogih branitelja koji dosad nisu javno govorili. I njegov izbor, dakle, može imati političko – ili, preciznije, nepolitičko – značenje: može sugerirati da su braniteljske udruge, prvi put od 2000, odlučile osnažiti vlastitu zemlju i prestati zahtijevati suspenziju vladavine prava i izuzeće od zakona dijela hrvatskih građana.

Ivan Vukić kazao je ovako: »Moje je mišljenje, a tako razmišljaju i svi šefovi udruga na državnoj razini, da taj dan u Kninu treba biti posvećen jedino slavi, pijetetu i sjećanju na naše poginule suborce te njihove obitelji«. Kaže kako »ni on, a ni udruge« neće organizirati »organizirane prosvjede«, niti ih odobravaju, ako se dogode. 

  Ništa više ni ne treba očekivati. Nije problem u zviždanju premijeru – problem je kako shvaćamo pobjedu. Jesu li pobijeđeni Srbi ili terorizam? Nitko nikome ne uskraćuje pravo da događaje iz kolovoza 1995. tumači u skladu s vlastitim iskustvom.

Hrvatski su branitelji uistinu trijumfalno pobijedili; za njih su to bili dani ponosa i slave, i to nitko ne osporava. Ključno je, međutim, nešto drugo: postoje i drukčija iskustva. Zato je proslava u Čavoglavama besprizorna: jer je prijeteća, jer drugima osporava pravo na sjećanje. 

 Ljekovit put

  Sazrijeva li napokon vrijeme za pristojno sjećanje i na srpske žrtve? Namjerno ili ne, pobjegli ili protjerani, iz oslobođenih krajeva otišli su gotovo svi Srbi; od staraca koji su ostali, mnogi su bestijalno ubijeni. Ubijali su i mjesecima poslije rata.

Bili su to sramotni ratni zločini, koji su za duge godine unizili hrvatsku ratnu pobjedu. Prije nekoliko godina, Inicijativa mladih za ljudska prava te je žrtve pokušala obilježiti spomen pločom na ulazu u Knin. Skinuta je isti dan, ili dan kasnije, s ridikuloznim »objašnjenjem«.

Ove godine, obitelj i mještani postavili su spomen ploču u Mokrom Polju nedaleko Ervenika, u sjećanje na petnaest starijih srpskih civila ubijenih 6. kolovoza. Ministar branitelja Predrag Matić Fred ovako je to komentirao: »Uvijek sam za to da se obilježi stradanje nevinih žrtava, pogotovo ako je obilježeno vjerskim obredom, vijencima i svijećom«.

Predrag Matić Fred devet je mjeseci robijao u logorima po Srbiji. Rat je proveo ratujući protiv tenkova na prilazima Trpinjskoj cesti. Ako bi itko imao razumljivog razloga za osvetništvo i netrpeljivost, imao bi ga Predrag Matić Fred. 

  Ali on ga nema, štoviše. Matićev ratni put i poslijeratna karijera naznačuju ljekovit put: obrana u ratu, razumijevanje i velikodušnost miru. U ministarskom mandatu, Matić iskreno raščišćuje zakrčene staze razumijevanja.

Ove će mu godine u tome pomoći hrvatske nevladine organizacije. Sutra, one će u Dvoru na Uni komemorirati žrtve poginule za povlačenja u Oluji. Iz Srbije će doći izbjeglice Dragan Pjevač i Vlado Čađo. Dragan Pjevač čovjek je dijaloga i razumijevanja. Vlado Čađo ove je godine identificirao roditelje, Ljubicu i Petra.

Oni su se, zajedno s Milkom, Đurom i Anđom Čađo te Julkom Đurić, u Dvoru predali HV-u. Posljednjih četvoro prevezeni su u sabirni centar pokraj Popovače, Ljubica i Petar ostali su u Dvoru. Devetnaest godina smatrani su nestalima; pronađeni su u zajedničkoj grobnici, ekshumirani, identificirani i pokopani. I obitelj Čađo ima pravo na vlastiti doživljaj Oluje. Taj doživljaj nemamo pravo negirati, i nitko ga se ne mora bojati. 

  Jer, da – Oluja je bila opravdano oslobađanje vlastite zemlje nakon četiri godine nasilja i okupacije, ali i odlazak desetaka tisuća ljudi, hrvatskih građana, opterećen zločinima koji se nisu smjeli dogoditi. Svi to znamo, i svaku od tih istina besmisleno je negirati.

 Želimo li mirnu i zadovoljnu zemlju, sve žrtve moraju biti priznate, solidarnost i suosjećanje moraju postati društvene vrline, pobjednici postati velikodušni, počinitelji svih zločina kažnjeni, ratni veterani zbrinuti, dok vlada i pravosuđe moraju nesmetano raditi svoj posao.

Proteklih godina, obilježavanje Oluje služilo je plašenju ljudi i zamagljivanju tih očitih istina; u Čavoglavama, ono će tome služiti još dugo. Možemo li se nadati da se tome ipak bliži kraj? Možemo li se nadati da će Kordiću u Čavoglavama mahati još samo pijani adolescenti i nemoralni svećenici? Možemo li očekivati da će ovogodišnje okupljanje u Kninu utrti put da 2015., dvadeset godina kasnije, napokon već jednom počnemo – slaviti mir?