Početna plaća dermatologa na našoj klinici je 250.000 dolara godišnje. U privatnoj praksi dermatolog počinje s 370.000 dolara dok učitelj zaradi 40.000 dolara. Zato američkom zdravstvu nema mita, priča dr. Vincek koji za sebe kaže da je Grobničan koji rado navraća u Hrvatsku ali se u nju ne namjerava vratiti
Procjene kažu da godišnje Hrvatsku napušta oko 1.000 visokoobrazovanih ljudi što našu stopu migracija čini jednom od najviših u Europi. Trenutačno se odljev mozgova sve češće spominje sa skorim ulaskom u Europsku uniju koja bi nam prema takvim razmišljanjima trebala odnijeti i ovo malo inženjera, IT-stručnjaka i liječnika koji kod nas rade ili pak uspješno studiraju.
No, ako ćemo biti iskreni, famozni »brain drain« nije nikakva novost već kontinuirana pojava koja je razvijenim zemljama dala generacije studenata i mladih ljudi, o čemu jasno svjedoče priče o danas uspješnim stranim stručnjacima koji su nakon završenog školovanja u Hrvatskoj, otišli u inozemstvo i postigli zavidne karijere. Jedan od brojnih je i Vladimir Vincek, liječnik, sveučilišni profesor na Sveučilištu Florida u Gainesvilleu i šef dermatološke klinike njihove sveučilišne bolnice.
Meni se Americi često puta dešava da izdaleka vidim zgodnu preplanulu ženu, no kako mi približava, vidim da na licu ima duboku bore, pigmentacije i sve što je sunce izazvalo. Činjenica je da se mi previše izlažemo suncu, što naše bake nisu radile. Druga stvar koja je prisutna u Americi su saloni za samotamnjenje. Činjenica je da tinejdžeri idu u solarije, koji nemaju nikakve kontrole, sami upravljaju uređajima i na kraju maksimalno izgore.
To uništava kožu grozno. Naravno uvijek postoji genetska predispozicija, pa će ljudi dobiti tumor i bez izlaganja suncu. Preporuka našeg američkog društva dermatologa je da se dermatološki pregled kože u osoba starijih od 20 godina obavlja jednom godišnje. To je standard, poput redovitih ginekoloških pregleda, ističe dr. Vincek.
Riječke godine
Na internetu redovito čita Novi list. Na sljedećim izborima ponovo će glasati za demokrate, kao i uvijek dosad. Njegova djeca razumiju hrvatski, ali ga ne govore. Priznaje da i sam sa suprugom koja je podrijetlom Matuljka sve češće razgovara na engleskom. Dok razgovaramo, ispričava na svom hrvatskom u kojem se na trenutke pomaže engleskim. Mislio je da se materinski jezik ne može zaboraviti i izgubiti, ali sad, kako kaže, shvaća da je to ipak moguće. Pogotovo kad čuje riječ domjenak. Te riječi u vrijeme njegovog odrastanja na Grobinšćini i školovanja u Rijeci jednostavno nije bilo.
– Vinceki su inače iz okolice Varaždina, a moja mama je Kirica iz Crikvenice. Do svoje treće godine živio sam u Zagrebu, a u Rijeku, točnije na Grobnik sam došao kad sam imao tri godine. Zato se bez obzira na podrijetlo svojih roditelja osjećam Grobničanom jer sam tamo završio osnovnu školu i živo cijelo vrijeme dok sam pohađao Prvu riječku gimnaziju i riječki Medicinski fakultet. No, u Rijeci, kao ni u Hrvatskoj nikad nisam radio. Odmah sam otišao u Njemačku na Max Planck Institut, a onda u Ameriku. Dakle, ovdje nemam ni dana radnog staža tako da sve što čujem o radu u Hrvatskoj, meni je zapravo uvijek novost. Kao liječnik s diplomom riječkog Medicinskog fakulteta na Max Planck Institutu sam odmah zaposlen i tamo sam u te četiri njemačke godine napravio niz publikacija na temelju kojih sam na riječkom Medicinskom fakultetu obranio i svoj doktorat. Na kraju svega, u Njemačkoj sam dobio ponudu da dođem u Miami, a kad čovjek ima 28 godina, kao ja tada, onda ta ponuda zvuči jako privlačno. Otišao sam u Miami gdje sam ostao 18 godina – prisjeća je Vincek.
Na Sveučilištu u Miamiju najprije je radio na zavodu za mikrobiologiju i imunologiju na kojem je nakon godinu dana dobio stipendiju koja podrazumijeva vlastiti laboratorij s nekoliko zaposlenih tehničara koje voditelj laboratorija plaća iz te stipendije. Paralelno je počeo raditi na klinici, a nakon što je nekoliko godina bio asistent, prošao je svu potrebnu evaluaciju i došao do stupnja redovnog profesora, kao najmlađi dotad. Takav status na američkim sveučilištima nije samo pitanje titule i prestiža – s takvim statusom sveučilište garantira profesorima oko 70 posto plaće i onda kada izgube stipendije. Zato je kriterij za dobivanje takvog statusa, pored broja objavljenih radova i broj stipendija. Vincek ih je imao tri, što mu je omogućilo rani uzlet u karijeri. Danas je predstojnik dermatološke klinike u Gainesvillu, velikom sveučilišnom centru na Floridi u koji dolaze studenti iz svih svih američkih država, a odnedavno je to sveučilište svrstano među deset najboljih javnih američkih sveučilišta.
Smatram da je Amerika dovoljno bogata i da svaki Amerikanac mora imati zdravstveno osiguranje. Obamin model usmjeren je prema tome. Ipak, mislim da će se bez obzira tko pobijedi na sljedećim izborima dogoditi da će 80 posto državljana biti osigurano, a ostatak će ovisiti i donacijama. Vlada će možda pomagati do određenog broja tako da će usluge koje će biti dostupne biti limitirane. Nažalost nismo svi jednaki i sistem nekog preferira, a nekog drugog ne – Vincekov je komentar Obamine zdravstvene reforme.
Klinika kojoj je na čelu ovu će godinu zaključiti s 28,5 milijuna dolara prihoda. Na rashodovnu stranu otpast će mu oko 23 milijuna dolara što znači da će biti u plusu za naše prilike u zdravstvu nezamislivih 5,5 milijuna dolara. Od te zarade jednu trećina će uzeti dekan Sveučilišta Florida za sveučilišne potrebe, a trećinom će isplatiti bonuse svojim liječnicima na klinici.
Predstojnik i menadžer
Plaće liječnika u Americi su uvijek manje u javnim bolnicama nego u privatnoj praksi. Početna plaća dermatologa na klinici gdje je Vincek predstojnik je 250.000 dolara. U privatnoj praksi dermatolog počinje s 370.000 dolara. Ipak, privilegije koje daju javne bolnice i slabije plaćen posao čine atraktivnim. Javna bolnica daje bolje zdravstveno osiguranje i bolje osiguranje u slučaju greške i tužbi. Također, na klinici se radi četiri dana, a liječnici uvijek imaju jedan slobodan dan za znanstveni dio svog rada.
Dr. Vincek priznaje da kao predstojnik i mora biti menadžer pa u pregovorima s liječnicima treba uvijek balansirati kad je o plaći riječ. Primjerice, nedavno je ispregovarao ugovor s jednom liječnicom, koja više nije početnica, i koja je će imati plaću 415.000 godišnje. Za tu plaću morat će bolnici priskrbiti 1,5 milijun dolara kroz usluge koje će pružiti pacijentima. Na sve usluge iznad tog iznosa dobit će još 15 posto provizije. Nema sumnje, ovo su cifre od kojih se hrvatskim liječnicima može zavrtjeti u glavi.
Ipak, američki liječnici svoju diplomu nerijetko dobiju na kredit. I to doslovno.
Kad je riječ o tužbama koje su u američkom zdravstvu redovita pojava, Vincek kaže da i tu postoji razlika između javnih i privatnih ustanova. Javna ustanova, poput njegove, limitira maksimalan iznos odštete u slučaju pogreške na 1,5 milijuna dolara. U privatnoj praksi granica nema. Osiguranje u javnim ustanovama plaća institucija, a u privatnoj praksi osiguranje si plaća sam liječnik. To je jedan od razloga zašto su plaće privatnika veće. Privatni liječnik ne može izbjeći plaćanje osiguranja jer neće moći produžiti svoju licencu bez potvrde o uplaćenom osiguranju od pogreške. Liječnik može izbjeći plaćanje osiguranja samo ako dokaže da ima dva milijuna dolara gotovine koju može koristiti u slučaju plaćanja odštete.
– Zbog naših ograničenih limita, odvjetnici u takvim sporovima uvijek više vole tužbe u privatnoj praksi. Kod nas su najčešće tužbe u ginekologiji pa je tako i njihovo osiguranje najveće. Jedna moja kolegica koja se bavi opstetricijom, to je osiguranje prošle godine platila 80.000 dolara – ističe Vincek.
– Velik broj ljudi u Americi uzima studentske kredite koje je u pravilu lako dobiti, ali ih je ponekad problem vratiti. To su krediti koji se uzimaju na 30 godina. Otplata se može odgoditi, recimo, moji dermatolozi pohađaju fakultet četiri godine, nakon čega ih čeka specijalizacija od još četiri godine. Na specijalizaciji dobiju plaću, a ona godišnje iznosi oko 60.000 dolara godišnje, na što plaća još 20 do 25 poreza državi što znači da mu oko 48.000 dolara ostane čisto. Naravno, oni mogu odgoditi plaćanje dok ne završe specijalizaciju. Kad završe specijalizaciju u pravilu imaju od 100.000 do 250.000 kreditnog duga. Kredite daje država gdje je kamata tri posto, dok je kod banaka ta kamata oko četiri posto. No, liječnici su na sreću dobro plaćeni i oni taj dug u pravilu otplate u roku od nekoliko godina. Primjerice početna plaća dermatologa je oko 250 tisuća dolara godišnje i to je velika plaća. Posebice kad to usporedite s učiteljem koji u Americi zaradi oko 40.000 dolara. Činjenica da su doktori dobro plaćeni razlog je i što u Americi u zdravstvu nema mita. U životu nisam čuo da je netko od liječnika u Americi dobio mito – priča Vincek.
Najatraktivnije specijalizacije u Americi su dermatologija i otorinolaringologija. Otorinolaringologija iz razloga, jer kako kaže Vincek, nema dežurstava, a dermatologija jer je jedna od najbolje plaćenih specijalizacija u Americi.
– Samo su ortopedi i neurokirurzi bolje plaćeni od nas. Zato ja kao predstojnik dermatologije moram puno pregovarati. No, imam i velik izbor jer sam sad na četiri mjesta za specijalizacije iz dermatologije dobio 150 prijava. Kod podjele specijalizacija mi kao ustanova radimo nešto što se zove »match«. Tako dobijemo ljestvicu studenata koji su nam najatraktivniji. To isto rade i studenti s bolnicama u kojima žele specijalizirati i onda se odabire najbolji međusobni »match« prvih izbora bolnica i studenta. To je jako dobar sistem. Mi naše pozicije uvijek popunimo. Prazne ostaju patologije, pedijatrije i obiteljska medicina – objašnjava Vincek.
Student koji dođe na specijalizaciju u njegovu kliniku, dolazi u centra kojem gravitira čitava sjeverna Florida, što je oko 10 milijuna stanovnika.
– To znači da mi dobijemo jako puno kompliciranih slučajeva, što je dobro za edukaciju, ali samo s menadžerske strane gledano, traženiji su jednostavni slučajevi koje možete obaviti u par minuta jer – »time is money«. No, s obzirom da smo akademska bolnica, želimo da naši specijalizanti vide i uče na kompliciranim slučajevima – ističe Vincek. Tržišna strana na njegovoj klinici ipak postoji, i to prilično jaka. Naime, s razvojem estetske medicine dermatologija je danas gotovo posvuda u svijetu pravi mali zlatni rudnik.
– Da, mi imamo odvojenu zgradu, u drugom, lijepom dijelu grada koja se bavi kozmetologijom. Tu se sve plaća. Zgrada ima zatamnjena svjetla, vodopade i vodi se kao SPA. Tu se radi dermoabrazija, stavljaju fileri i botoks, uklanjaju dlake, tetovaže…
Bizarni slučajevi
– Kao sudski vještak u Miamiju gdje ima dosta gay populacije, koja njeguje kult tijela i rado se podvrgava estetskim zahvatima, imao priliku vidjeti jednu situaciju proizašlu iz kućne radinosti. Jasno vam je da su estetske procedure koje mi radimo skupe i koštaju nekoliko tisuća dolara. No, jedan izvjestan gospodin, mislim da je bio podrijetlom iz Južne Amerike, kod kuće je ubrizgavao silikon. Ubrizgavao ga je u gluteuse, no problem je bio što je u tom slučaju bila riječ o industrijskom silikonu. Bilo je dosta komplikacija jer je silikon sa stražnjice na kraju njegovim »pacijentima« završavao na bedrima i išao sve do koljena te izazivao strašne infekcije. Još jedan bizaran slučaj bio je u Orlandu gdje je čovjek inicirao superljepilo u nazolabijalne bore. Nekima kojima je to ubrizgao vizualno je to čak i dobro prolazilo, no u nekim slučajevima nastajala su strašna, amorfna lica. Naprosto, ima svakakvih situacija – prisjeća se.
U prekršaju su, prema njegovom mišljenju i sami liječnici koji rade zahvate izvan svoje specijalnosti. Tako u Americi dermatolozi rade liposukcije i zahvate povećanja grudi. Prema Vincekovom mišljenju, to je posao kirurga. No, posao kirurga nije rad s laserom jer, nastavlja Vincek, kirurg nema iskustva s kvalitetom kože kao dermatolog.
Pandemija melanoma
Da ne bi bilo zabune, njegova se klinika susreće i s vrlo ozbiljnim i teškim kožnim bolestima. Na prvom mjestu je melanom čija je pojavnost gotovo posvuda u svijetu pa tako i u Americi pandemijske razmjere.
– Kada sam devedesetih počeo raditi na tom području bilo je nečuveno naići na melanom kod osobe mlađe od 50 godina. To je bilo vrlo, vrlo rijetko. Unatrag dvadeset godina ta se granica rapidno spustila. Mi jesmo velik centar, mi doista obradimo 35.000 pacijenata godišnje, ali smatram da ja i dalje vidim previše melanoma. Recimo, nema tjedna, a da ne otkrijem melanom kod pacijenta u dobi od samo 20 godina. Što je još alarmantnije nema mjeseca, a da ne naiđem na melanom kod djece u dobi od 10, 12 godina. To je prije bilo nepojmljivo. Koji su uzroci tome? Teško je reći, ali činjenica je da je mi u zapadnoj civilizaciji imamo tu lošu predodžbu da je preplanuli ten, znak zdravlja, za razliku od recimo Azijata koji stalno čuvaju svoj bijeli ten. Inače se madeži pojavljuju u djetinjstvu i njihov broj je najveći u dobi od 30 godina nakon čega njihov broj opada. Ako vam se u 35-oj pojavi madež koji nikad ranije niste imali to može izazvati sumnju na melanom.
Transplatacija kože
No, je li naša koža doista zamjenjiva? U svom posljednjem filmu »Koža u kojoj živim«, Almadovar kao jedan od glavnih pokretača radnje i razotkrivanja zapetljanih odnosa među svojim likovima koristi uzgoj umjetne kože uz primjenu transgeneze. Vincek kaže da taj film nije gledao, no podsjeća da uzgoj kože nije fikcija.
– Uzgoj kože nije science fiction. Moj kolega, predstojnik dermatološke klinike u Miamiju je jako dobar pedijatrijski dermatolog kojem dolaze iz čitave Amerike djeca s ihtiozama, bolesti kože koju prati izrazita suhoća kože. Takvoj se djeci koža transplantira. Ona se uzgaja na podlozi od fibroblasta, stanicama vezivnog tkiva koje stvaraju sve dijelove međustanične tvari, na kojima se stvaraju normalni keratinociti, dominantne stanice u epidermi. Dobivaju se trake kože koji se onda transplantiraju djeci. To nikad nije perfektna koža, ali u takvim slučajevima jako dobro funkcionira. Ta koža ima DNA tog djeteta, iako ima drugih oblika uzgoja s nespecifičnom DNA koja se koristi kod opeklina. Kod opeklina, naime, imate probleme s infekcijama i dehidracijama. Tada takva koža služi kao zavoj od umjetne kože. Mislim da uzgoj kože ima budućnost, no jedini problem je u tome što prirodna, ljudska koža nije svugdje jednaka. Primjerice, koža lica je drugačija od kože leđa ili prsa dok je sve što se uzgoju radi potpuno jednako i takvih brojnih nijansi kakve naša koža prirodno ima, umjetna naprosto nema i vjerojatno nikad neće imati – zaključuje Vincek.
