U veljači 2008. dobivam pravomoćnu presudu o otkazu ugovora o radu, retroaktivno, s 23. siječnjem 2007. godine. Zavod mi naknadu prestaje isplaćivati s obrazloženjem kako sam im se sa zahtjevom trebao javiti 30 dana od otkaza koji je dosuđen tek 13 mjeseci poslije, priča Muić
ZAGREB Vladimir Muić je 64-godišnji umirovljenik iz Rešetara, mjesta pored Nove Gradiške. Bavi se poljoprivredom, a uz odvjetničku pomoć piše i tužbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Izgubio je, naime, bitku s hrvatskim pravosudnim vjetrenjačama, nada se da će pravda biti zadovoljena u Francuskoj. Gospodin Muić ne želi pred našu kameru, veli, »nije mu do toga«, no želi da se ispriča njegova priča o borbi s krutim, gotovo pa autističnim pravosudnim sustavom.
Hrvatski zavod za zapošljavanje od Muića nije zatražio samo povrat svih mu isplaćenih naknada za nezaposlenost od 2000. do 2007. godine, na što HZZ ima pravo jer će i Muić za cijeli taj period od banke dobiti zaostale plaće, već traži i povrat naknade isplaćene od siječnja 2007. do travnja 2008., za period kada, po njima, Muić više nije bio nezaposlen jer je 2007. vraćen na posao. Ukupno, 86 tisuća kuna, od kojih je veći dio vraćen, dok zbog, po njemu neopravdanog dijela potraživanja HZZ-a, Muić vodi drugi sudski postupak.
Prije 34 godine, 1978., Muić se zaposlio u jednoj banci u Novoj Gradiški, i radio tamo do 2000., kad je njegovo radno mjesto ukinuto, a on dobio otkaz. Odmah se prijavio na Zavod za zapošljavanje, ostvario pravo na naknadu za nezaposlene, a na Općinskom sudu u Novoj Gradiški zatim i pokrenuo spor protiv poslodavčevog nezakonitog otkaza.
Općinski sud u Novoj Gradiški 23. siječnja 2007. godine donosi prvostupanjsku presudu kojom otkaz iz 2000. godine proglašava nezakonitim, i bivšem Muićevom poslodavcu, banci, nalaže da ga vrati na posao u roku osam dana od pravomoćnosti presude. Bivši poslodavac podnosi žalbu, proces se nastavlja te završava 15. veljače 2008. godine, kad Županijski sud u Slavonskom Brodu donosi pravomoćnu presudu kojom zaključuje da se Muić ne vraća na posao, već se raskida njegov ugovor o radu u banci, i to retroaktivno, s datumom prvostupanjske presude, 23. siječnjem 2007. godine.
Došlo se do zaključka kako su iscrpljene sve mogućnosti, da banka s Muićem više nema kud jer poslova za njega nije bilo, pa se i sudski raskida njegov ugovor, a banci nalaže da mu isplati sve zaostale plaće od 2000. do 2007. godine.
Bez logike
»Dakle, ja u veljači 2008. godine dobivam pravomoćnu presudu o otkazu ugovora o radu, retroaktivno, s datumom 23. siječnjem 2007. godine. Tu presudu primam u ožujku 2008. godine i u travnju na Zavodu za zapošljavanje podnosim zahtjev da mi se, kao nezaposlenoj osobi, do odlaska u mirovinu, u koju sam otišao u srpnju te godine, i dalje isplaćuje naknada za nezaposlene.
Muić je zbog postupanja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje podnio tužbu i Upravnom sudu, no ona je odbijena, uz obrazloženje kako je sa postupanjem HZZ-a sve u redu. Na upit kako obrazlažu svoju odluku, iz Upravnog suda našem je listu odgovoreno kako svoje odluke ne mogu komentirati.
Zavod mi, međutim, naknadu koju sam dotad primao prestaje isplaćivati, i odbija moj zahtjev za daljnjom isplatom, s obrazloženjem kako sam im se sa zahtjevom za naknadu trebao javiti 30 dana od otkaza 23. siječnja 2007. godine, otkaza koji je dosuđen 13 mjeseci poslije, u veljači 2008.! Ja sam, po njima, u siječnju 2007., kad je prvostupanjskom presudom poslodavcu naloženo da me vrati na posao, a nije dosuđen otkaz, trebao znati da će 13 mjeseci nakon toga drugostupanjsko tijelo zapravo odlučiti da povratka na posao nema, i da će se retroaktivno s datumom 23. siječnjem 2007. godine, odrediti raskid mog ugovora o radu! U trenutku prvostupanjske presude već sam bio nezaposlena osoba, primao sam naknadu, i nema nikakve logike po kojoj sam se, s nepravomoćnom presudom o povratku na posao, trebao javiti za primanje naknade za nezaposlenost, koju sam već primao!«, kaže Muić.
Na upit kako se Muić Zavodu mogao javiti 30 dana od otkaza u siječnju 2007. godine, kad je otkaz pravomoćno određen tek u veljači 2008., iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje našem listu odgovaraju kako je »rok za podnošenje zahtjeva za novčanu naknadu određen Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti. Zakon određeno navodi da se rok računa od dana prestanka radnog odnosa. U konkretnom slučaju, to je od 23.01.2007. godine.« Istovremeno, međutim, kažu kako ih je Muić nakon prvostupanjske presude trebao obavijestiti – da ga se vraća na posao!
S kristalnom kuglom
»Nezaposlena osoba je trebala obavijestiti Zavod već o prvostupanjskoj presudi i mogla je po primitku iste podnijeti zahtjev za novčanu naknadu. Navedeno je trebala učiniti jer je kao korisnik novčane naknade bila dužna, sukladno odredbama Zakona, obavijestiti Zavod o svakoj činjenici koja utječe na njegovo utvrđeno pravo, a činjenica vraćanja na posao je svakako jedna od činjenica koja utječe na ostvareno pravo na novčanu naknadu, budući se osoba koja je u radnom odnosu ne može smatrati nezaposlenom osobom«. Drugim riječima, Muić ih je 2007. godine trebao obavijestiti da je vraćen na posao, makar je to bila nepravomoćna odluka i na posao nije mogao biti vraćen, ali ih je i 30 dana od otkaza 2007., koji je sudski dosuđen 2008. , trebao obavijestiti da je nezaposlen!
»Kako zaključujem, na Zavod sam se trebao prijaviti kao nezaposlen onda kad sam već bio nezaposlen i na zavodu prijavljen, i trebao sam imati kristalnu kuglu koja bi mi 2007. pokazala što će biti 2008.! U HZZ-u, očito, rade upravo s kristalnim kuglama – vidovnjaci koji znaju što će, nakon prvostupanjske presude, pisati u pravomoćnoj!«, zaključuje Muić, pitajući se dokad će njegova agonija trajati. Zbog svega, veli, ide u Strasbourg, kako bi mu Francuzi barem dali za pravo…
