Ima situacija u životu koje u svoj brutalnosti prirode, »neljudskosti« stravične sile kao što je to razorni potres, zapravo dovedu do najčišćih reakcija ljudskosti. Sloge, pomaganja, nježnosti i solidarnosti. Kada posljedice razornog potresa krenete istraživati na području sela kao što su Grabovac Banski ili naziva sličnog Drenovac Banski pa Martinović i čitav niz njih skutrenih na prostoru između Gline i Petrinje, u južnim dijelovima tih gradova, tamo gdje se Hrvatska polako spušta prema Bosni, onda se, konačno, shvati kako smo mali, jadni i nemoćni.

Kad se k tome zna da se nalazite na Baniji, onda se zna i to da sasvim sigurno imate jedan od najgorih standarda od svih hrvatskih regija, da vam je jasno da ono što je potres uništio baš i nećete lako, u ovom nam se trenutku čini i nikako, vratiti u neko normalno stanje, onda, odjednom, stravično prestrašeni brutalnošću prirode koja vam je u času uništila i ono malo sirotinje, naglo shvatite da smo u nesreći svi isti. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavci. I da je jedina mogućnost svima nama da se iz blata i prašine koja je od kuća na Baniji ostala možemo izvući isključivo solidarnošću i međusobnim poštovanjem.

Dragi prijatelji

– Dnevno pripremamo oko 1.500 obroka. Danas smo se odlučili za jedinstveni meni, za pohani filet smuđa i jednu nešto kompleksniju salatu od krumpira u koji smo dodali i grah. S obzirom na to da je u tradiciji hrvatskih regija post povezan s ribom i grahom, današnji je meni objedinio sve. Istaknuli su nam to u srednjoškolskom centru u Topuskom kuhari iz brojnih hrvatskih restorana koji su već 30. prosinca krenuli u misiju: nahrani gladne. Predvođeni su jučer bili s dvije legende, Zdravkom Tomšićem i Borisom Šuljićem, ali u ideji osnivanja kuhinje u Topuskom, gradu koji nije pretrpio oštećenja od potresa, kako bi se iz njega distribuiralo hranu svima koji sudjeluju u obnovi i osiguranju uništenih kuća, kao i totalno osiromašenim stanovnicima, sudjelovali su još mnogi.

snimio Sergej Drechsler

– S obzirom na to da je u srijedu na naš blagdan Sveta tri kralja pravoslavni Badnjak, odlučili smo se za ribu, a vjerujemo da će se ta naša ideja dopasti i katolicima – istaknuo nam je Tomšić.

Sustav podjele obroka je vrlo jednostavan. Svim službama kao što su to vatrogasci koji su svojim radom na otklanjanju posljedica urušavanja kuća izloženi iznimnim naporima, sela u glinskom i petrinjskom kraju su podijeljena u pet sektora. Kombiji kruže od sela do sela, od kuće do kuće i stanovnicima dijele hranu. A oni ih, baš onako kao što se dočekuje dragog prijatelja, nestrpljivo iščekuju na svojim dvorišnim ogradama. Uz ruševine što su na tim prostorima označene isključivo crvenom oznakom. Iščekuju ih u blatu, u neredu koji je iza sebe ostavio potres.

Uništeno imanje

Draženka Birkić, dobri duh čitave priče podjele hrane unesrećenom stanovništvu, nekad ravnateljica turističkog kompleksa u poznatim toplicama Topusko, danas edukatorica na području turizma u karlovačkom veleučilištu, osobno donosi hranu u ruke svakom od njih. Dušanka Kačar se isprva nećka, odbija hranu. Iako sama, iako na potpuno srušenom imanju, ne napušta je ponos. Kad si istinski siromašan, neugodno ti je pokazati da ti bilo što treba. Ipak, popušta, zahvaljuje na jelu koje dosad nije nikad probala.

Put nas vodi dalje. Asfalt ustupa pred najprije čvršćim makadamom što se vrlo brzo pretvara u pravi glib. Strah nas je hoćemo li moći nastaviti s neometanim kretanjem, ali kako je ispred nas kombi natovaren hranom, nema straha da ćemo i – zaglibiti. Stanemo li, ima nas tko izvući.

Kataklizmične slike se nižu kao na nekom starinskom slikopisu. Iako kraj na proljeće mora biti istinski lijep i privlačan, potres i zimsko vrijeme bez snijega, s nevjerojatnim morem blata, čine ga usitinu – potresnim.

snimio Sergej Drechsler

– U trenutku onog najjačeg potresa od šest i nešto »rihtera« prijatelju sam u susjednim selu popravljao krov, pretresen onim manjim potresom dan prije katastrofe. Tutnjava je bila strašna, no nisam ni u ludilu mogao sanjati da će mi doslovno uništiti imanje. Kroz naše je dvorište, staru kuću kao i novu prošla neka nevidljiva, nevjerojatna sila što je uništila baš sve. Ajde, ne čudim se da je srušila starinu, ali što mi je učinila od relativno nove kuće… ma nikad nisam mislio da potres uistinu može biti baš takav, razoran – poprilično nam sugestivno pojašnjava Zoran Polimac. A jedino što je na tom imanju ostalo u komadu, stara je drvena kuća.

Drvena kuća opstala

– Vidite, baš čudno. Uvijek sam djecu opominjao da se u njoj ili njezinoj blizini ne igraju. A jedino je na kraju ona ostala čitava – čudi se Polimac, pojašnjavajući čega mu je najviše žao.

– Najteže mi je to što mi je potres kuću učinio toliko nestabilnom da se ne mogu popeti do tavana na kojem je toliko dobrih kobasica i suhog mesa da bismo se danima mogli gostiti. Ovako, do mog će ponosa samo ptice i mačke.

Krug se uz niz tragičnih priča polako privodi kraju. Uskoro će i mrak. Baš mrkli kad je u pitanju ovaj tužni dio Banije. Ipak tračak nade vraćaju nam Novljani porijeklom s ovog dijela Hrvatske.

– Ma popijmo mi jednu rakijicu. Tragedija je tu, ali tu smo i mi da je zajednički otklonimo – sa smiješkom nam je poručio Radivoj Rodić.

Neobično, ali čini se izgledno: u mjestima, selima i gradovima gdje je svojedobno i Bog rekao laku noć, postoji velika šansa da je nakon potresa još jednom »bacio oko« i rekao – dobro jutro, Hrvatska! Baš tako. Narod je na užas potresa reagirao poput lavine. Složan, jedinstven u nastojanju pomaganja bez obzira na to što je inače to primarna, inicijalna reakcija državnih institucija. Narod potpuno nezainteresiran za bilo što drugo osim spašavanja ljudskih života, od patnje ponajviše. Novo je to dobro jutro Hrvatskoj i stoga što se iskreno nadamo da narod više neće šutjeti ni u bilo kojoj drugoj situaciji. Eto, baš zbog toga je tamo gdje nam se činilo da je Bog rekao laku noć, on zapravo uskliknuo – dobro jutro. No, je li to učinio prekasno? Je ako ovozemaljska snaga koju nazivamo hrvatskom Vladom ne shvati da je najvažnija intervencija u obnovi Banovine, obnova njezine privrede. Ne učini li to, bio je to potres koji će s njezinog lica trajno izbrisati ma najmanje 30 posto današnjeg stanovništva, trećinu njezinih silno siromašnih sela.